O cipelama, djeci i pjesnicima

Prošli tjedan u Zagrebu, na Splavnici u podnožju stuba prema Dolcu, od iznošenih dječjih cipela izgrađen je privremeni memorijal u spomen djeci ubijenoj u posljednja dva mjeseca izraelske agresije u Gazi i na Zapadnoj obali. U organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu i kustoskog kolektiva BLOK, ova umjetnička akcija svojim nazivom I djecu? I djecu također. evocira antiratnu akciju koju su Art Workers’ Coalition (AWC) izveli 1969. godine kao reakciju na američki masakr u vijetnamskom selu My Laiju. Članovi AWC-a Frazer Dougherty, Jon Hendricks i Irving Petlin dizajnirali su plakat sa slikom ratnog fotografa Rona Haeberlea na kojoj se vide ubijena djeca, čak i bebe, i napisali Q. And Babies? A. And Babies. Plakat su besplatno podijelili u pedeset tisuća primjeraka tijekom antiratnih protesta koji su se intenzivirali nakon što je javnosti otkriven pokolj koji je američka vlada skrivala više od godinu dana.

“And babies.”, odgovorio je novinaru Paul Meadlo, američki vojnik koji je sudjelovao u masakru u My Laiju. “Ubijaju djecu, pa čak i bebe stare nekoliko sati”, rekla je Ivana Hanaček u svom obraćanju u ime organizatora zagrebačke akcije, upozoravajući okupljene da se “razmjeri katastrofe kojoj svjedočimo svrstavaju u niz stravičnih masakra suvremene povijesti koje za sobom siju politike imperijalizma i kolonijalizma. Zato dižemo svoj glas protiv bezumlja rata, tražimo hitnu obustavu vatre i dižemo svoj glas za mir, za slobodnu Palestinu”. Aktivistica Amina Nanić, u svom je pak govoru podsjetila na rat u Bosni zbog kojeg je kao četverogodišnjakinja postala izbjeglica. “Trajno sam se rastala od rodnog mjesta Dervente u Bosni, stana u gradu i kuće na selu, materijalnih i nematerijalnih vrijednosti”, apelirajući na pomoć koja je potrebna palestinskim obiteljima koje su iz Gaze izbjegle u Hrvatsku. Sve što imaju je ostalo i nestalo u Gazi, ali država im naplaćuje troškove izvlačenja iz ratne zone jer kao hrvatski državljani nemaju prava izbjeglica. Samo za osmeročlanu obitelj Elaydy koja je privremeno smještena u Vukovaru, troškovi iznose preko 7000 eura. Aktivist Salih Hadžismajlović pročitao je Ako mi je smrt (If I Must Die), posljednju pjesmu koju je palestinski pjesnik i intelektualac Refaat Alareer objavio prije nego što su ga izraelske snage usmrtile targetiranim napadom na stan u kojem je boravio. Iako je znao da je meta, Alareer se nije mogao sakriti jer u Gazi nema sigurnog mjesta, kao što nema ni mjesta bez ogromne koncentracije ljudi. S njim su ubijene njegova sestra i njezina djeca. I djeca.

Govori su završili, novinari su otišli, a ostali su aktivisti, prolaznici i oni koji nisu mogli samo nastaviti svojim putem. Tako je jedna starija prolaznica zastala i pitala kakve su to cipele. Jedan od aktivista koji se našao pored nje, odgovorio joj je na okrhnutom hrvatskom, to su cipele djece iz Gaze. Njene oči su se fiksirale gledajući tu ogromnu hrpu dječjih čizama, cipela, tenisica, sandala i papuča, kao da pokušava odmjeriti količinu i razmjere onog što gleda, dok nije napokon rekla, ne treba im dati da proizvode oružje, pa ne bi bilo rata. Pored nje je stajao stariji gospodin koji je isto čuo da su cipele od djece iz Gaze, pa je dodao, nekako mekano, nekako s uzdahom, rat je uvijek rat. Zabuna se ubrzo razriješila, cipele nisu od djece iz Gaze, cipele su donirale građanke i građani Zagreba mnogobrojnim udrugama koje su sudjelovale u prikupljanju iznošene obuće. Ali bio je to trenutak vrijedan spomena jer jedna je žena prepoznala akciju, ne ovu koju je gledala ispred sebe, nego onu koju tek trebamo zajedno poduzeti: blokirati proizvodnju oružja, njegov izvoz i utovar kroz međunarodne luke i aerodrome te bojkotirati brendove kojima se financira izraelska okupacija. Kada ne bi bilo oružja ne bi bilo ni rata koji je uvijek sličan svakom drugom ratu, samo još gori.

Nešto kasnije, druga je žena u prolazu uzviknula, što niste te cipele dali onima kojima stvarno trebaju. Mnogi bi se složili s njom, zapravo, slažem se i ja, samo ne znam zašto se zbog toga ljutila. Kome te cipele stvarno trebaju? Dan prije ove akcije, 14. prosinca, obilježili smo petnaest godina otkada je irački novinar Muntadhar al-Zaidi bacio svoje cipele na Georgea W. Busha. Tadašnji američki predsjednik posjetio je Bagdad pred kraj svog mandata i zajedno s iračkim premijerom Nourijem al-Malikijem održao konferenciju za novinare na kojoj je Al-Zaidi u njegovom smjeru bacio prvo jednu, pa drugu cipelu vičući: “Ovo je oproštajni poljubac od iračkog naroda, pseto!”. Al-Zaidija je iračka vlada pretukla, pritvorila i osudila, ali njegova cipela je stekla svjetsku slavu. Djeca sirotišta u iračkom gradu Tikritu podigla su spomenik cipeli (vidi sliku) obilježavajući time otpor spram okupatora koji im je ubio roditelje.

Vratimo se cipelama s privremenog spomenika na Splavnici. Većinu su na kraju akcije uzeli oni kojima su potrebne. Dok sam se u svojim cipelama vraćala natrag doma, razmišljala sam o svijetu u kojem se oružjem ciljaju pjesnici i djeca, i zamišljala što mogu baciti imperijalistima u lice. Alareer je u svom posljednjem intervjuu rekao: “Ja sam akademik. Vjerojatno najčvršća stvar koju imam u svom domu je Expo marker. Ali ako Izraelci krenu s invazijom, ako napadnu, ako nasrnu od vrata do vrata da nas masakriraju, upotrijebit ću taj marker da ga bacim na izraelske vojnike, čak i ako je to posljednja stvar koju ću učiniti.” Zvuči kao samoobrana, ali baciti marker na naoružanog vojnika ne može biti čin samoobrane. To je čin otpora. Umjesto cipela, mogu baciti i marker.