Blic Nakon što je Grad Zagreb kupio vrijednu parcelu nekadašnje tvornice Gredelj na Trnju, pokušaji njezine reurbanizacije bili su slijed institucionalnih promašaja. U gotovo dvadeset godina otkako je Grad preuzeo vlasništvo nad nekretninom ona nema nikakvu viziju budućnosti, a tek 2026. godine dobiva nekakvu javnu ulogu. Ne bez kontroverzi, no prostor koji je više od stoljeća bio nedostupan javnosti ove se godine prvi put u najvećem dijelu otvara građanima i postaje javni prostor. To je velika i značajna stvar jer Gredelj konačno postaje – grad.
Grad je parcelu još u 19. stoljeću kupio i poklonio Mađarskim državnim željeznicama, da bi je nakon odlaska tvornice ponovno otkupio. Prošle godine, dok je rušenje još trajalo, a novo parkiralište bilo tek najavljeno, Kulturpunkt je pisao o mogućnosti da dio Gredelja postane park i o tome kako ga otvoriti građanima. Tijekom godina izrađen je niz studija koje bilježe različite vizije i pokušaje reurbanizacije ovog prostora, a nakon što je parcela ponovno postala javno vlasništvo osnovana je čak i zasebna gradska tvrtka Zagreb Centrum, no ništa od toga prije ove godine nije rezultiralo pomacima na terenu, osim što su utrošeni milijuni javnog novca i tisuće radnih sati. Jedino što su građani u tom razdoblju dobili bilo je improvizirano parkiralište prema Strojarskoj.
Proces otvaranja bilježi nekoliko etapa, od rušenja većine objekata nekadašnje industrije i izgradnje megaparkirališta, preko nešto kasnije najavljenog privremenog uređenja zelenih površina i obnove vodotornja kao gredeljskog, a potencijalno i zagrebačkog landmarka, do aktivacije jedne od zaštićenih i očuvanih hala, bivše Tesarne, kao koncertnog prostora. Povrh toga, izmjenama GUP-a iz 2025. parcela je stavljena u povoljniji položaj jer je s područjem Glavnog kolodvora objedinjena u jedinstveni gradski projekt.
Aktualna transformacija zemljišta Gredelja izravno je vezana uz obnovu Paromlina i izgradnju gradske knjižnice s društvenim centrom. Za potrebe izgradnje knjižnice ukinuto je veliko parkiralište koje je do tada postojalo na dijelu parcele koju sada zauzima novo zdanje, pa ga je trebalo preseliti. Odluka da se novo privremeno parkiralište smjesti na prazni prostor Gredelja sama po sebi nije problematična, ali je izborom mikrolokacije unutar sklopa i izvedbom postala pogreška. Megaparkiralište je postalo prvi izgrađeni element na Gredelju otkako je kompleks postao gradski, a zauzelo je najatraktivniji dio parcele, tj. onaj zapadni uz Trnjansku cestu koji je mogao postati livada, odnosno naznaka budućeg parka, i time imati značajniju društvenu ulogu, i to bliže Paromlinu.
Umjesto da je pozicionirano tako da bolje otvara potencijal mjesta i ograničava promet, dobili smo rješenje u kojem automobili, da bi došli do parkirališta, moraju proći cijelom dužinom parcele. Takvo nepotrebno dovlačenje prometa umanjuje uporabnu vrijednost prostora. Iako formalnog plana nema, parkiralište je možda bilo bolje smjestiti ondje gdje je u budućnosti izglednija gradnja, a ne na koridor koji je logičnije mjesto za javni prostor. Ciljana zauzimanja možda mogu sačuvati mjesto od prekomjerne izgradnje, no sve je to u sferi nagađanja, ili nade.
Vjerojatno zato što je odluka o parkiralištu došla prije rušenja, ono ni projektantski nije dovoljno detaljno promišljeno. Iako su otvorene nove praktične veze između Strojarske i Trnjanske ceste, mjestimično nedostaju bolji, povezaniji pješački pravci. Primjerice, ne postoji nogostup za nastavak šetnje od parkirališta prema istoku s južne strane, kao ni jedinstvena i povezana pješačka veza kroz cijeli kompleks kojom se ne bi moralo hodati po ulici. Nova pristupna cesta također uvjetuje kontinuirani promet neposredno ispred Tesarne, koja je namijenjena glazbenom centru i okupljanju. Te su situacije posljedica improvizacije koja se mogla izbjeći pažljivijim planiranjem i projektiranjem, odnosno boljim usklađivanjem pojedinačnog s cjelinom. Kako se grad općenito sastoji od odnosa, svaki bi zahvat trebao voditi računa o cjelini, pa i u perspektivi.
Neovisno o tome, raščišćavanje i rušenje najvećeg dijela sklopa, u kojem je srušeno previše i čime je prostor zakinut za dio urbane slojevitosti, najodlučniji je iskorak prema reaktivaciji Gredelja u nekoj novoj ulozi, pa je ta odluka gradske uprave, iako manjkava, u načelu dobra. Nakon izgradnje novog parkirališta uslijedila je i najava taktičke aktivacije ostatka kompleksa jednostavnim zahvatima poput uređenja livada, staza i osnovne komunalne opreme.
Velike livade jednostavno su rješenje koje mjesto aktivira bez znatnih ulaganja ili zahtjevnih projekata, a pritom nude i dobru simbiozu planiranog i spontanog. Zapravo je šteta što je u parkiralište uloženo više energije, pa i sredstava, i to za slab rezultat, nego u sve ostalo, jer upravo to drugo nosi i gradi mjesto. No ta je nadogradnja tek počela.
Prema najavama iz Grada, uloga kompleksa do proljeća će se dodatno osnažiti. Sportska igrališta na livadi kod vodotornja praktički su zajamčeno popularan sadržaj. Razmišljati se može i o efemernim pojedinačnim atrakcijama, mimo vodotornja kao trajnog simbola lokacije, primjerice o velikom toboganu (u mjerilu kakav je nekad postojao u maksimirskom perivoju) ili nekoj sličnoj jednostavnoj zanimljivosti koja bi bila jedinstvena u gradu i privlačila korisnike. Mjesto može značajno dobiti i sporadičnom sadnjom, koja je najbolji put do prirodnog hlada, primjerice i brzorastućim vrstama stabala, a to će vjerojatno i uslijediti.
Aktualna događanja na Gredelju govore o tome da gradska uprava s jedne strane ima odlučnost da se koraci na terenu dogode i da ih prati konkretna izvedba, ali istodobno ne pokazuje velika očekivanja ni u pristupu ni u rezultatu. Zato je već sad propuštena prilika da otvaranje bude iznimno, jer čitavu priču više nosi parkiralište nego sve drugo. To se donekle može nadoknaditi programima, ne samo na terenu nego i o terenu.
Zasad je interes javnosti za lokaciju, koja je još uvijek nepoznanica, malen. Stručna i akademska javnost i strukovna društva poslovično šute, javne rasprave gotovo da nema, a politički oponenti potpuno su nezainteresirani za tako važnu, stratešku gradsku temu. Ipak, prilika je da se teren zauzme idejama o njegovu trajnom podruštvljavanju. Upravo bi gradska uprava trebala takvu raspravu poticati, i to prije nego što se usvoje planovi i program urbanističkog natječaja.1
S obzirom na radikalnu preobrazbu godinama zapuštene i nedostupne lokacije u uređen i otvoren javni prostor, 2026. svojevrsna je nulta godina Gredelja. Uz sve nedostatke, riječ je o vrlo značajnom koraku i svakako prilici. Za budućnost Gredelja u javnom interesu ključno će, čini se, biti da javnost to mjesto prisvoji, na što su u prethodnom tekstu upozoravali arhitekti Igor Ekštajn i David Kabalin. Vjerojatno samo takav scenarij može osigurati, ili barem nagovijestiti, da značajan dio bivšeg industrijskog sklopa i u budućnosti – dakle trajno – ostane u javnoj namjeni. Osiguravanje površinom, pa i oblikovno, značajnih javnih površina pritom ne isključuje druge sadržaje. Možda i tako da to mjesto proizvodi grad barem u onoj mjeri u kojoj je značajna bila industrija koja je tu ostavila trag.
Kupnja parcele Gredelja, pokazat će se, bila je vizionarski čin u najavi, a hoće li to doista i postati, donekle ovisi i o tome kakva očekivanja od prostora artikuliramo sada, kad se transformira.
- Prema najavama iz Grada Zagreba, arhitektonsko-urbanistički natječaj provest će se nakon što HŽ Infrastruktura dovrši studiju željezničkog čvora Zagreb, koja se očekuje do kraja 2026. i trebala bi odrediti gabarite kolodvora i položaj pruge. Program tog natječaja iz 2021. oblikovan je bez ikakvog upliva javnosti. ↩︎
Objavljeno
