Tema Piše: Andreja Žapčić
Borba za ravnopravan pristup javnim dobrima te kvalitetan i priuštiv život u gradu bez obzira na vjeru, naciju i socioekonomski status traje i nakon zaokruživanja nečijeg imena na izbornom listiću. Grad i njegov društveni život neprestano se mijenjaju, a ključ razvoja leži u prepoznavanju novih zahtjeva za drugačijim upravljanjem i idejama o javnom prostoru – na korist zajednice, a ne pojedinačnih interesa. Ključne poluge u procesu održive promjene predstavljaju politička aktivacija i stvaranje aktivnih zajednica koje odlučuju o svojoj okolini i okolišu, svjesne prava na grad.
Na tom tragu građani i građanke diljem Europe podižu glas kako bi povratili svoje pravo na sudjelovanje u raspravama koje pomažu poboljšati kvalitetu svakodnevnog života, a tiču se niza pitanja – okoliša, gentrifikacije, reaproprijacije javnog prostora, građanskih akcija, zajedničkog života različitih zajednica…
Stvaranje inkluzivnog grada trajna je zadaća
“Pitanje kakav grad želimo ne može se odvojiti od pitanja kakvi ljudi želimo biti, kakve društvene odnose tražimo, kakve odnose prema prirodi cijenimo, kakvu svakodnevicu želimo, kakve tehnologije smatramo prikladnima, kakve estetske vrijednosti zastupamo. Pravo na grad stoga je mnogo više nego pravo na pojedinačan pristup resursima koje grad utjelovljuje: pravo na grad je pravo da se mijenjamo mijenjajući grad prema svojim željama. Štoviše, ono je više kolektivno nego pojedinačno pravo jer promjena grada nužno ovisi o ostvarivanju kolektivne moći u procesu urbanizacije”, zapisao je prije desetak godina jedan od najvažnijih teoretičara pitanja prostora, urbanog i grada, geograf David Harvey istražujući pravo na grad – teorijski koncept koji je prvi predstavio francuski filozof i sociolog Henri Lefebvre 1968. godine.
Je li pravo na grad i dalje relevantno u promišljanju odnosa moći i borbi u gradu nakon pandemije koronavirusa, uslijed koje se u samo nekoliko mjeseci promijenila društvena uloga grada, pitanje je na koje su tijekom prvog MediActivism talk showa nastojali odgovoriti aktivisti i aktivistkinje te novinari i novinarke iz Londona, Marseillea, Seville, Varšave, Stockholma i Zagreba. Dok pokušavamo zamisliti novo uređenje gradova koji bi uistinu zadovoljavali naše potrebe – od kvalitetnijih javnih i životnih prostora, boljih uvjeta stanovanja, do mjera u borbi protiv klimatskih kriza – pandemija pred aktiviste stavlja zahtjev da u narednim mjesecima i godinama osmisle nove participativne i kreativne načine poticanja promjene.
Potrebno je iznova graditi osjećaj za javno dobro
“Povezanost nastala uslijed pandemije mogla bi poslužiti kao potencijal daljnjeg zajedničkog otpora”, smatra Dan Hancox, britanski novinar koji, između ostalog, piše o gentrifikaciji, gradovima, prosvjedima, javnom prostoru i društvenim pokretima. Promišljajući o vraćanju kontrole građanima i građankama nad gradovima, kako piše i u jednom od svojih tekstova, “cilj je zapravo, povećati sudjelovanje u odlučivanju, potaknuti lokalnu demokraciju i građansku energiju, a javne usluge učiniti pravednijim i dostupnijim”.
Kada je riječ o gentrifikaciji, Hancox podsjeća da proces raseljavanja najsiromašnijih članova društva nije nova stvar: “Štoviše, nastala je upravo u Londonu 1960-ih, mi smo na neki način ground zero za ovaj fenomen”. No posljednjih nekoliko godina sama gentrifikacija postala je ozbiljna točka političke borbe i otpora: “Važno je istaknuti da je ona uvijek vezana uz stanovanje – pristup priuštivom stanovanju – i mi u Londonu s određenom dozom zavisti gledamo prema Berlinu i tamošnjim lokalnim vlastima koje imaju razumijevanja za ovaj problem”.
Džepova lokalnih otpora po tom pitanju u Londonu ima dosta, no veliki izazov je povezati ih međusobno, istaknuo je Hancox. Kao izvor mogućnosti zajedničkog djelovanja vidi povezanost nastalu tijekom pandemije: “Putem raznih grupa, poput WhatsAppa, ljudi su puno komunicirali, sam sam u svojem susjedstvu bolje upoznao ljude nego godinu dana ranije. Niz je tema o kojima se razgovara i zagovara niz promjena – bilo da je riječ o zelenilu ili primjerice povećanju prostora za pješake i bicikliste u neprekidnoj borbi protiv automobila, a čini mi se da će to biti i jedna od ključnih nadolazećih borbi”.
Što se tiče strategija u budućnosti, vitalno će biti nastupati i proaktivno, istaknuo je Hancox: “Uglavnom su dosad lokalne zajednice istupale u želji da nešto sačuvaju, dok je alternativa osmisliti prijedlog nečeg novog – poput lokalnog stanovništva i aktivista u sjevernom Londonu, okupljenih u skupinu St Ann’s Redevelopment Trust (StART) koji umjesto izgradnje luksuznih stanova na mjestu stare bolnice nastoje izgraditi 500 priuštivih stanova za lokalno stanovništvo uz održavanje velike zelene površine za cijelu tamošnju zajednicu. Upravo to je jako važno i inspirativno za imaginaciju građana, pokazuje da se može okupiti i raditi i nešto novo, a ne samo čuvati staro”.
Kako dati glas prirodi?
Važno je poticati prakse koje su prilagođene zajednici, oblikujući inovativne načine stvaranja veza, razvijajući empatiju i solidarnost. Jedan od načina je i zajedničko djelovanje kroz sinergiju umjetnosti i znanosti što pomaže oblikovanju zajedničkih narativa i ikonografije koja definira određeno mjesto, smatra Igor Stokfiszewski. Ovaj istraživač, aktivist, novinar i umjetnik te član Krytyke Polityczne u sklopu MediActivism talk showa govorio je o zaštiti zelenih prostora u urbanom kontekstu na primjeru obrane močvare u istočnom dijelu Varšave od isušivanja i privatizacije.
“Kada govorite o klimatskoj krizi, toj se globalnoj temi čini teško prići s pozicije lokalnog stanovništva, to je izazov u priči o pravu na grad. Postoji niz aktera na koje klimatska kriza negativno utječe i koje treba uključiti, a koje ranije nismo prepoznavali na taj način – naime, nije tu riječ samo o ljudima, nego i o životinjama, dakle, i flori i fauni, vodi… akterima koji ne mogu govoriti u svoje ime. Najveći izazov u povezivanju prava na grad i klimatske krize odnosi se na nove, inovativne forme demokracije tako da one istovremeno poštuju građanke i građane i uključuju ih u donošenje odluka, ali i uzimaju u obzir glas neljudskih aktera, a važan moment je i znanstveno znanje o očuvanju i dinamici gradskog prirodnog ekosistema”, istaknuo je Stokfiszewski.
Participacija je iznimno važna, naglasio je: “Nastojeći iznaći nove inovativne forme demokracije eksperimentiramo sa znanstvenicima i umjetnicima kako bi kreirali nove načine govora o prirodnom okolišu u gradskim prostorima i nekako definirati glas neljudskih aktera, što je vrlo uzbudljiv proces. Povezano je to i s COVID-om, naime, tijekom ovog razdoblja vidimo koliko je važan prirodni prostor, kao i da je virus neljudski faktor koji utječe na grad”.
Građani na putu promjene
Da se bez aktivacije i kolektivnog djelovanja teško može maknuti iz zatečenog statusa quo, postalo je prije par godina kristalno jasno stanovnicima i stanovnicama Marseillea. Početkom studenog prije dvije godine u starom centru grada srušile su se dvije zgrade, usmrtivši pritom osmero ljudi u krevetima. Jedna od zgrada bila je u gradskom vlasništvu, tragedija se mogla izbjeći. “Lokalne vlasti su znale da postoji opasnost, ali nisu ništa napravile”, upozorila je Valérie Manteau, autorica i novinarka te aktivna članica grassroot inicijative Les États Généraux (Generalna skupština) iz Marseillea.
Ulica u kojoj se dogodila tragedija, Rue d’Aubagne, nastanjena je većinom imigrantima i stanovnicima afričkog podrijetla. Gradske vlasti su prije više od desetljeća upozorene da postoji neposredna opasnost. No, one su godinama puštale da stare zgrade propadaju čekajući da dođu developeri koji će ih obnoviti i gentrificirati dok su vlasnici zanemarivali vlasništvo gojeći se na najmu koji su siromašni plaćali uz pomoć državnog džeparca.
“Znalo se da je riječ o skromnoj četvrti, da ljudi žive u lošim stanovima, ali mi koji smo živjeli u toj četvrti nismo znali da bi se mogle samo tako srušiti”, prisjetila se Manteau u MediActivism talk showu. Nakon urušavanja raseljeno je nekoliko tisuća ljudi, nezadovoljstvo je sve više raslo, došlo je do velikih demonstracija i pokreta koji se proširio cijelim gradom, a na kraju je došlo i do promjene vlasti – od konzervativne do široke i raznolike lijeve koalicije. Promjene su vidljive, ali posla ima još puno i pritisak građana treba biti trajan.
Ključ je osvijestiti građane da imaju pravo glasa – svaki dan, a ne samo izborni. Jedan od presudnih trenutaka, kako ga je označila Manteau, bio je nakon simboličnog preimenovanja trga ispred srušenih zgrada u participativnom procesu: “Razgovarali smo s ljudima, ne samo o promjenama imena ulica. Oni su pitali imaju li pravo mijenjati ih, a mi smo ih poticali da osvijeste što još žele mijenjati jer oni su ti koji tu žive i imaju pravo reći kako žele živjeti. Jednom kad smo to osvijestili, bio je to dobar prvi korak za daljnje promjene”.
Kao znak da oni koji žive u gradu imaju namjeru sudjelovati u donošenju odluka koje utječu na njihovu neposrednu okolinu, u Zagrebu je oživljena rijetko korištena demokratska formu koja se posljednjih godina ponovno otkriva i redefinira – Zborovi građana, a o njima kao o temi podcasta u sklopu projekta MediActivism govorila je Iva Marčetić, arhitektica, istraživačica i članica Prava na grad.
Podsjetila je da su najčešći razlozi za pokretanje Zborova građana u posljednje tri godine bili vezani uz prostorno planske odluke, odnosno urbanističke planove pa su se primjerice na Trešnjevci usprotivili planu asfaltiranja jednog od rijetkih trešnjevačkih zelenih poteza koji nije omeđen prometom, u Donjem gradu borili protiv devastacije prostora Trga žrtava fašizma, a na Črnomercu pobunili protiv izgradnje mega-bloka stambeno poslovnih nebodera u toj četvrti.
Iako je Zagreb formalno vrlo decentraliziran, u praksi to baš i ne funkcionira. Marčetić je istaknula da su zborovima prethodile godine aktivizma i da su za pokretanje ovih javnih foruma uvelike zaslužni vijećnici i vijećnice koji u lokalnu samoupravu dolaze upravo iz redova aktivista i aktivistkinja: “Zborovi su definirani Statutom Grada Zagreba, no njihova aktivacija je uslijedila tek nakon lokalnih izbora 2017. godine, a podcast smo nastojali iskoristiti kao medij kako bismo građane i građanke upoznali s tom mogućnošću”.
Kreiranje narativa za budućnost
Javni prostor je u fokusu aktivista prava na grad, a jedno od ključnih pitanja je kako se pozabaviti izuzećem različitih identitetskih skupina iz javnih prostora. Na tom polju važnu ulogu igraju i mediji. “Dolaskom koronavirusa mnoge teme su stavljene u zapećak, a pokazalo se i da su marginalizirane grupe bile one o kojima se govori, ali se s njima ne razgovara”, upozorila je Aleyna Kaya, novinarka i aktivistkinja iz Stockholma, koja, između ostalog, piše o društvenim pitanjima i ljudskim pravima te mentalnom zdravlju.
“Važno je imati svoju priču, mijenjati narativ, stvarati jake raznovrsne zajednice. Uloga medija je da se čuju raznovrsni glasovi te različite perspektive pojedinih zajednica. Važno je, primjerice govoriti o rasizmu, više nego o interkulturalnosti i doprijeti do različitih publika, ali i same redakcije trebaju biti što sličnije društvu o kojem govore”, zaključio je novinar i aktivist Moha Gerehou.
Uvijek je važno imati na umu širu sliku, ali i biti svjestan da su i u novim, pandemijskim okolnostima opet na površinu isplivala zapravo mnoga stara pitanja – zdrav okoliš, javni prostor, prostor za socijalizaciju i rekreaciju, urbano zelenilo, priuštivo stanovanje, javni prijevoz, (ne)jednakost i inkluzivnost samo su neka od njih, neraskidivo povezana s pravom na grad i zajedničkom borbom u smjeru demokratizacije upravljanja prostorom u kojem živimo.
ObjavljenoObjavljeno
