

Tema uvjeta rada u kulturi nama koji radimo u ovom sektoru ili ga medijski pratimo može se činiti sveprisutnom. Potplaćeni i neplaćeni rad, privremeni i povremeni angažmani, nesigurni oblici zaposlenja i uopće odnos prema umjetničkom radu sve su češći predmet diskusija, istraživanja i zagovaračkih inicijativa. Nerijetko svoj izraz nalaze i u samim umjetničkim praksama koje demistificiraju “onostranost” umjetnosti, vežući je uz materijalne uvjete u kojima nastaje. Nužnost šire rasprave o ovim temama posebno je do izražaja došla u pandemiji kada su razmjere fragilnosti ovog polja osjetili svi oni koji djeluju na nezavisnoj sceni, a posebno slobodni umjetnici i umjetnice koji i inače žive bez redovite plaće, prava na beneficije, bolovanja i godišnjeg odmora. Ukratko, problemi rada u kulturi dobro su poznati onima koji u kulturi rade, no čini se da svijest o njima i dalje uglavnom ostaje zatvorena unutar tih krugova.
Tome smo mogli svjedočiti i u nedavnoj kampanji Aplauz ne plaća stanarinu koju su na društvenim mrežama zajedno proveli Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela – SPID i kustoski kolektiv BLOK. Kampanja je koncipirana u obliku tekstualnih i vizualnih priloga (dizajn potpisuje Lana Grahek) koji umjetnice_ke i radnice_ke u kulturi informiraju o pravima koja imaju te ih upućuju na alate i mehanizme kojima se mogu zaštititi u odnosu na poslodavce. Da je doseg objave izašao izvan užeg kruga umjetnika i kulturnjaka potvrđuje i živa rasprava koja se povela pod pojedinim objavama, a koja je pokazala da pojave koje su u kulturnom (a i medijskom) polju gotovo sasvim normalizirane, ne rezoniraju nužno s ostatkom Facebook zajednice. Štoviše, čini se da su prakse koje u našem sektoru i dalje prolaze – kao što je primjerice izostanak informacije o iznosu naknade prilikom dogovaranja posla – mnogim drugima danas posve nezamislive.
Kampanja je inače dio šireg programa za edukaciju mladih te je kao takva primarno usmjerena onima koji tek ulaze na tržište rada, kojima su njegova pravila još maglovitija, a prava koja imaju nejasnija. Mladim umjetnicama i kulturnim radnicima su bile namijenjene i radionice koje su SPID i BLOK provodili krajem 2023., a na kojima se govorilo šire o odnosu umjetnosti i rada, povijesti i sadašnjosti radničkih borbi, specifičnosti prekarnog rada te postojećim alatima zaštite radničkih prava u polju umjetnosti i kulture. A kako bi u njega uopće ušli pretpostavlja se da neka od tih prava trebaju “staviti na čekanje” – volontiranje ili rad za iznimno niske honorare najčešće predstavljaju jedini način ulaska u polje i stvaranje veza koje vode do kasnijih, bolje plaćenih angažmana. “Naravno da postoje situacije u kojima biramo volontirati i podržati prijateljske ili studentske inicijative koje možda nemaju dovoljno resursa za realizaciju ako za to imamo vremenskih i financijskih kapaciteta”, prepoznaju u kampanji, no ističu kako se takvi oblici rada ne bi smjeli normalizirati pod izlikom mladosti i podrazumijevati kao legitiman način stjecanja stručnog iskustva.
Gen Z generacija kojoj se kampanja obraća općenito je notorna po tome što manje od svojih prethodnika prihvaća izrabljivanje kao neminovnu datost. Bez obzira na to koliko takva generalizacija odgovara istini, zanimljivo ju je uzeti u obzir u kontekstu promišljanja razvoja nezavisne scene koja se u svom formativnom razdoblju uvelike oslanjala na volonterski rad, entuzijazam, požrtvovnost i izgaranje “za viši cilj”. U tom procesu mnogi su sagorjeli i otišli iz polja, a oslanjanje na (samo)eksploataciju pokazalo je svoje limite i rok trajanja. U tom smislu je i za održivost nezavisnog sektora od iznimne važnosti osnažiti nove radnike i radnice da svom radu pristupe drugačije, da pregovaraju bolje uvjete i ne pristaju na podcjenjivanje.
Ono na što ih SPID-ova i BLOK-ova kampanja upućuje je da se upoznaju sa svojim pravima i da za sebe traže bolje uvjete. Općenito govoreći, poruke kampanje mogu se kategorizirati u tri skupine. Prvi set odnosi se formalnu domenu i potrebu da se prava i zaduženja radnika i poslodavca jasno definiraju ugovorom, i to prije početka angažmana. Drugi blok usmjeren je na razbijanje uvriježenih pretpostavki o radu u kulturno-umjetničkom polju, poput one da se o novcu ne govori ili da je radni kolektiv druga obitelj. Taj se argument, tvrde, često koristi kako bi se njime prikrile nejednakosti, a potplaćenije radnike_ce i one s nepovoljnijim ugovorima privoljelo da preuzmu na sebe više nego što bi trebali. “Činjenica da netko tko od projekta stječe veći simbolički i autorski (a najčešće i financijski) kapital potencijalno pristaje na kompromise ne bi smjela podrazumijevati da se isti kompromisi traže od ostalih suradnica_ka na projektu”, ističu.
Finalne poruke kampanje upućuju mlade kulturne radnike i radnice na strukovne organizacije i širu sindikalnu borbu kao mehanizme koji im mogu pružiti zaleđe u osnaživanju vlastite pozicije. U tom smislu, iako je naglasak kampanje na individualnom pregovaranju i prepoznavanju loših praksi, važan segment odnosi se na kolektivno organiziranje koje je (unatoč tome što pati od brojnih strukturnih poteškoća) neizostavan dio borbe za bolja radnička prava. Ako su upute i preporuke u domeni individualnog pozicioniranja u odnosu na poslodavce u pojedinim slučajevima i neprovedive, važne su za osvještavanje problema i pokretanje u smjeru pronalaska rješenja. Utoliko je prijeko potrebno otvoriti diskusiju, ukazivati na loše prakse i osvještavati i one koji nisu primarni adresati ove kampanje. Tema je svakako daleko od apsolvirane.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno