Kritika
Piše: Matko Vlahović
Krajem lipnja njemački je list Der Spiegel u suradnji s reporterima Schweizer Radio Fernsehena objavio prilog s hrvatsko-bosanske granice. Na snimkama je dokumentirano kako osobe u uniformi hrvatske policije s prekrivenim identifikacijskim obilježjima u više navrata ilegalno protjeruju izbjeglice – između ostalog, i čitave obitelji s malom djecom. Riječ je o najnovijem u dugačkom nizu izvještaja o brutalnostima i bezakonju hrvatske granice o kojima saznajemo gotovo isključivo iz inozemnih medija. Neki od zločina koje su nevladine organizacije i novinari zadnjih godina uspjeli dokumentirati uključuju: rasističko i islamofobno ponižavanje; mučenje; prisiljavanje na skidanje odjeće; paljenje odjeće, mobitela i ostale osobne imovine; premlaćivanje pendrecima i granjem; strašenje pucnjavom; zatočavanje u premalom prostoru; uništavanje kamera na mobitelu; odbijanje prava na azil. Sve je to tek dio susreta s hrvatskom policijom koje izbjeglice ironično nazvaju Igrom.
Iako su u hrvatskom medijskom prostoru oskudno popraćeni, broj svjedočanstava i reportaža inozemnih medija o nezakonitim protjerivanjima ili pushbackovima na granici zadnjih je godina u konstantnom porastu. Nakon velikog izbjegličkog vala iz 2015. godine, tadašnje minimalno solidarne politike EU sve više zamjenjuje sistemski šovinizam – izbjeglice su u javnom diskursu postale ekonomski migranti, a humanitarna je kriza preobražena u pitanje obrane i sigurnosti. Djelomice je za to odgovoran politički uspjeh desničarskih i neofašističkih narativa, ali stanje na vanjskim granicama EU ipak je u najvećoj mjeri posljedica prešutnog (ne)djelovanja samih europskih institucija. Massimo Moratti iz Amnesty Internationala stoga u spomenutom Spiegelovom prilogu članice EU s punim pravom pita: “Kako to da se zaštita vanjske granice EU provodi kršenjem ljudskih prava?”
Opća deklaracija o ljudskim pravima kao i Povelja Europske unije o temeljnim pravima jamče da svaka osoba iz treće zemlje može zatražiti azil. U Povelji je također zabranjeno kolektivno protjerivanje – pa se pushback s teritorija neke države bez sagledavanja i procesuiranja individualnih slučajeva, ili pak potpuno ignoriranje zahtjeva za azilom, treba tumačiti kao kršenje ljudskih prava te europskih i međunarodnih zakona. Pushbackove prema tome nije moguće okarakterizirati kao legalno i legitimno čuvanje granice, kako to primjerice tvrdi ministar unutarnjih poslova RH.
Antonija Pindulić iz Centra za mirovne studije i Abby d’Arcy iz mreže Border Violence Monitoring u kratkom pregledu pravnog okvira sustava azila napominju da “obvezujući međunarodni, europski i nacionalni zakoni nameću jasne pozitivne dužnosti državama članicama da zaštite migrante prije protjerivanja; priznati njihovo pravo na traženje azila, poštivati njihova osnovna ljudska prava, procijeniti njihovu individualnu situaciju i jamčiti pravne lijekove. Kao što je gore pokazano, protjerivanja su nezakonita. Ona ne samo da se uglavnom događaju izvan zakonskih procesa, već se čini da sistematiziraju kršenje temeljnih prava”. To konkretno znači da se protjerivanja osoba na zelenim granicama, kao što je ona između Hrvatske i BiH, uopće ne bi smjela događati. Ako se nekoga već deportira iz zemlje onda je to isključivo moguće na službenim prijelazima uz prisustvo policije druge države i poštivanje svih zakonskih procedura.
Te uvjete hrvatska policija ne ispunjava. Štoviše, brojna svjedočanstva, koja su dokumentirale nevladine organizacije poput CMS-a i Are You Syrious?, ukazuju na to da su protjerivanja prešutni dio službenih politika čuvanja granice. Čak i očigledna proceduralnost postupka potvrđuje da je riječ o sistemskom kršenju zakona. Na primjer, prema snimkama koje je objavio Der Spiegel nipošto nije prenapregnuto zaključiti da su osobe u policijskim uniformama itekako svjesne nezakonitosti onoga što rade – nakon što su stigli na šumsku čistinu u blizini graničnog prijelaza, prvo dalekozorima provjeravaju ima li nekoga u blizini da bi zatim dovezli migrate i protjerali ih u BiH.
Pokušaji MUP-a da odgovore na optužbe izbjeglica, nevladinih organizacija i inozemnih medija uglavnom počivaju na ponavljanju mantri kako policija postupa u skladu sa zakonskim obvezama te isključivo sprječava ilegalne pokušaje prijelaza granice. S vremena na vrijeme ipak priznaju nasilne incidente, ali za njih okrive migrante koji im, eto, ne ostavljaju drugog izbora. Čak i kad bi to bilo opravdano, protjerivanja se u Hrvatskoj ne događaju samo na području granice, već se izbjeglice često vraća nakon što su ušli duboko u teritorij i više puta zatražili azil. Najnoviji primjer takvih postupanja je prikazan u reportaži RTL-a o iračkoj obitelji – iako su svaki put tražili azil, majku s dvoje malodobne djece hrvatska je policija protjerala čak 22 puta. Dakle, bili su na teritoriju RH i eksplicitno tražili azil, da bi ih policija jednostavno prevarila i otpremila u Bosnu. Svoje pravo da zatraže azil su uspjeli ostvariti tek nakon pomoći građana koji su ih smjestili u privremeno sklonište bez obavještavanja policije pa potom pozvali novinare da njihov slučaj dokumentiraju i predstave javnosti.
Broj presuda i značajnija pozornost dijela međunarodnih institucija u sve većoj mjeri formalno razotkrivaju dosadašnje sustavno proizvedenu nevidljivost pushbackova. Da nema previše sumnje u nezakonito postupanje hrvatske policije, potvrdila je krajem prošle godine i europska povjerenica za ljudska prava. U intervenciji u sudski postupak u kojem se RH optužuje za nezakonita protjerivanja, zaključila je da “sve dostupne informacije upućuju na postojanje ustaljene prakse kolektivnog povratka migranata iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, koji se provodi izvan bilo kakvog formalnog postupka i bez identificiranja dotičnih osoba ili procjene njihove individualne situacije. Ova praksa sprječava dotične osobe da pravilno ostvaruju svoje pravo na traženje međunarodne zaštite, što se jasno primjenjuje i prema hrvatskom zakonu na one koji neregularno prelaze granice, te im oduzima djelotvorne pravne lijekove”.
Međutim, onemogućavanje pristupa međunarodnoj zaštiti tek je jedan element politika odvraćanja na granici Tvrđave Europe. Drugi važan aspekt jest stvaranje nevidljivog režima sadističkog nasilja. Tako su prošle godine u CMS-u dokumentirali 110 grupnih svjedočanstava izbjeglica o protjerivanjima koja se odnose na 1656 osoba. Od njih je više od 58 posto zatražilo azil, a u gotovo 90 posto (!) slučajeva izvijestili su o nekoj vrsti mučenja i ponižavanja. Također napominju da su u 39 posto slučajeva protjerivanja bila uključena i malodobna djeca.
Nasilje na granici ima svoju funkciju – odvratiti daljnje pokušaje ulaska u RH – a da bi ju moglo ispunjavati, mora biti organizirano izvan formalnih procedura, mora ostati neprimijećeno. Budući da se zlostavljanje odvija po nenastanjenim područjima i pustim šumama policiji je taj posao zataškavanja dodatno olakšan. Ali golemu brigu koja se posvećuje održavanju nevidljivosti nasilja potvrđuju ustaljeni postupci poput uništavanja kamera na mobitelima izbjeglica. Iranski je tražitelj azila 2018. godine za Guardian nevidljivu brutalnosti europske granice sažeo riječima: “Iranska policija slomila mi je sve zube, hrvatska nos i rebra. Ipak, svi govore o nasilju u Iranu, a nitko ne govori o nasilju koje je počinila europska zemlja.”
Važno je naglasiti da metode i strategije protjerivanja nisu isključivo karakteristika Hrvatske, već u njima koordinirano sudjeluju i druge zemlje EU. Primjerice, takozvana ulančana protjerivanja počivaju na bilateralnim dogovorima o readmisiji migranata. Riječ je najčešće o slučajevima u kojima je azilant deportiran iz Italije ili Austrije u Sloveniju koja ga dalje preusmjeri u Hrvatsku da bi na kraju završio izvan EU. Iako su sve uključene države službeno negirale, postojanje takvih lanaca formalno je potvrđeno početkom godine presudom suda u Rimu. Naime, uspješno je dokazano da je azilant nezakonito iz Italije deportiran u BiH. To je tek jedan slučaj, prema podacima slovenskog MUP-a 2020. godine je gotovo deset tisuća osoba vraćeno iz Slovenije u Hrvatsku da bi potom bili ukrcani u kombije i prebačeni izvan EU.
Europska islamofobija i rasizam zapravo su temelj trenutnog režima na granici – i direktnog nasilja, i štetnih sistemskih politika. U izvješću za svibanj Border Violence Monitoring Network naglašava da policija mnogo bolje tretira kršćanske migrante – primjerice, ako uspiju dokazati da su kršćani onda ih izuzmu od premlaćivanja. U BVMN-u zato poručuju da “sjecište nasilja zasnovanog na rasi i vjeri naglašava činjenicu da protjerivanja nisu samo kršenje Zakona o azilu. Odupiranje zahtijeva antirasistički i dekolonijalni pristup, koji prepoznaje ljudsko iskustvo rasne islamofobije. Ovo ugnjetavanje je ne samo alat u svakodnevnom izvršavanju protjerivanja, već i politički poticaj koji države i EU koriste za osiguranje granica”. Valja se samo podsjetiti koliku ulogu islamofobni strah od terorizma ima u opravdavanju sekuritizacije i militarizacije europske granice.
Brutalnost hrvatske granice rezultat je prešutnog suučešništva europskih institucija. Migracije su gorući politički problem koji zahtijeva ogromna sistemska i infrastrukturna ulaganja u integraciju, kao i međunarodnu pomoć zemljama iz kojih ljudi bježe. Zbog raširenih šovinističkih narativa elitama je politički oportuno problem autsorsati na periferiju ili zemlje izvan EU. Trenutna situacija je rezultat kompromisa kojim su svi jednako zadovoljni – EU može još neko vrijeme ignorirati humanitarnu krizu na svojim granicama i izbjegavati sukobe s protofašističkim članicama; Hrvatska vlada dobiva odobrenje za pristup Schengenskoj zoni bez previše medijskog propitivanja službenog narativa o zaštiti granice. Jedini nezadovoljni su migranti, ali oni su ionako već izbrisani.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
