Tema Piše: Iva Šimić
Kad se sjetimo nedavne faze lockdowna, prisjetit ćemo se i da su “na prvoj crti” borbe s pandemijom bile medicinske sestre, njegovateljice, učiteljice i profesorice, čistačice i trgovkinje. U ovoj novoj normalnosti, kako je nazivaju, nastavničko osoblje daje sve od sebe da prilagodi školski program online formatu, a rade i prekovremeno (za iste novce) balansirajući nastavu u razredu i onu koja se odvija putem Interneta. Pored upisivanja djece u vrtiće, zbog načina života mnoge obitelji angažiraju dadilje i spremačice kako bi odgajale i čuvale djecu dok su roditelji na poslu, a i kako bi održavale tuđi životni prostor čistim i urednim. Sve su ovo esencijalna zanimanja bez kojih društvo ne bi moglo opstati i napredovati u regularnim, a ni u kritičnim vremenima – kao što smo i posvjedočili.
No ipak, znamo da u hrvatskom društvu žene često rade u nereguliranim radnim uvjetima, da su nezaštićene na radnim mjestima, da su potplaćene, a nerijetko i neplaćene za posao koji obavljaju. Zbog razlika u plaćama, žene imaju i drastično smanjene mirovine, pa u konačnici u našem društvu čine većinu populacije u riziku od siromaštva. Uz neadekvatnu valorizaciju ženskog rada, apsurdna je situacija da se problem nejednakosti i ugroženih ženskih radnih prava još uvijek mora osvještavati, da bi se kolektivno uopće moglo na njemu raditi.
Time se, između ostalog, bavi Udruga Domine, osnovana u Splitu prije skoro 20 godina s ciljem promicanja prava žena. Udruga kontinuirano djeluje na zagovaranju provedbe rodno osjetljive politike i politike jednakih mogućnosti, prevenciji svih oblika nasilja nad ženama, ekonomskom i političkom osnaživanju žena te istraživanju ženske prošlosti Splita i Dalmacije. Jedan od projekata Udruge je Mediteranski ženski festival, koji je ove godine doživio svoje drugo izdanje, a održavao se u Splitu od 2. do 10. listopada s posvetom temi – žene i rad. U skladu s epidemiološkim mjerama, većina programa bila je prebačena u online sferu: održane su tri online filmske večeri nazvane “Feminizam i povijest ženskog pokreta”, “Rodni proračun i jednakost plaća” i “Žene i rad”, dva webinara i online konferencija na temu ženskog rada u vremenima krize. On-site segment Festivala sastojao se od otkrivanja murala u čast heroine splitskog pokreta otpora Palmine Piplović umjetnice Andree Resner, projekcije višestruko nagrađenog filma Tereza 37 autorskog dvojca Danila Šerbedžije i Lane Barić, te javne akcije Radnice Mediterana, gdje su Vaša prava? koja je i otvorila Festival.
Teme javne akcije bile su neregulirani radni uvjeti, izloženost žena diskriminaciji na radnim mjestima i njihova potplaćenost, a cilj je bio upozoriti, podsjetiti i educirati stanovnike i stanovnice Splita na specifične probleme koji se ovim temama otvaraju. U skladu s idejom, koncept akcije bio je obilazak grada, javna čitanja koje imenuju i potvrđuju ugroženost ženskih radnih mjesta te simbolično lijepljenje crvenih karanfila, uz poruke podrške i upozorenja, na pomno odabranim i odgovarajućim lokacijama. Dvosatnu šetnju započeli smo prolazom kroz srce Palače gdje su se nekada nalazile poslovnice Tekstila Uzor, prošli smo kroz Marmontovu ulicu na vrhu koje se nekada nalazila kultna Robna kuća Maja (danas se na istom mjestu nalazi Zara), zaustavili smo se ispred noćnog kluba Central, nekadašnjeg kina Sirius, obišli smo obližnju osnovnu školu i vrtić, Centar za socijalnu skrb, Ministarstvo unutarnjih poslova, Županijski sud Split i Trgovački centar Joker, na čijem se mjestu nekada nalazila tvornica Jugoplastika.
Tekstil Uzor, Dalma, Jadran Tekstil, Koteks i Jugoplastika, industrijski simboli grada Splita, nestali su u procesima stečaja i/ili privatizacije, a s njima su nestala i radna mjesta, na kojima su u velikoj većini bile zaposlene žene. Ispred dječjeg vrtića i Osnovne škole “Dobri” podsjetili smo se kako je famozno “usklađivanje privatnog i poslovnog života” jedan od glavnih problema s kojim su žene suočene na suvremenom tržištu rada. Čuli smo kako u Hrvatskoj nedostaje odgajatelja i mjesta u vrtićima – čak 51% posto djece vrtićke dobi ostaje bez mjesta u vrtiću, dok se taj postotak za mjesto u jaslicama penje do preko 70%. U Splitu nedostaje vrtića s produženim boravkom – u eri fleksibilizacije radnog vremena nije došlo do prateće fleksibilizacije odgojnog i obrazovnog sustava kojom bi društvo preuzelo teret brige o djeci. Odgajateljice, učiteljice i profesorice su većinom žene, rade društveno odgovoran posao, a za to nisu adekvatno plaćene i često su nezaštićene na radnom mjestu. Kada smo se zaustavili ispred bivšeg kina Sirius, saznali smo da je na tom mjestu 1935. godine održan jedan od prvih prosvjeda splitskih radnica koji je predvodila upravo profesorica, antifašistička borkinja i kasnija prva ženska ministrica u Vladi Narodne Republike Hrvatske, Anka Berus. Radnice su tada tražile pravo glasa i bolja radnička prava, a prosvjed je nasilno prekinula policija.
Ispred Centra za socijalnu skrb organizatorice su naglasile kako su radna prava usko vezana za socijalna prava. Naime, statistike pokazuju kako su žene često potplaćene, a ponekad i neplaćene za posao koji obavljaju, a uz dodatak nesigurnih poslova i privremenih oblika rada dolazi do sve češćeg svrstavanja žena u socijalno ugroženu kategoriju. Razlike u plaćama između žena i muškaraca također rezultiraju u razlikama u mirovinama – čak 75% žena starije životne dobi su u riziku od siromaštva ili su siromašne. Ispred Županijskog suda slušali smo kako su radna mjesta u polju socijalne skrbi te administrativna mjesta u vojsci i policiji rezervirana uglavnom za žene. Rad na ovim funkcijama povlači i pitanje sigurnosti na radnom mjestu, no taj se problem često ne shvati ozbiljno – pa čak i kada ima tragične posljedice. Ispred zgrade MUP-a, članica Udruge pročitala je kako je u oružanim snagama i policiji postotak zaposlenih žena ispod 20%. Iako su načela ravnopravnosti i pozitivne diskriminacije propisana, žene su često izložene raznim oblicima nepoštivanja radnih prava, uznemiravanju, pa čak i nasilju – samo zato što su žene.
Tea Burić, jedna od organizatorica ove akcije i zaposlenica Udruge, pojašnjava cilj i značaj ove akcije: “Vidim koliko ovakva događanja znače ljudima, pogotovo onima starije životne dobi. Ovo je tema koja budi sentimente, ali o njoj svakako treba razgovarati i treba je osvještavati. S problemima na radnim mjestima žene su se susretale u prošlosti, ali se i dalje susreću. Drago mi je da lijepimo poruke, ostavljamo ih u javnom prostoru tako da potaknu na razmišljanje i one koji ne znaju za akciju.” Njezina kolegica i suorganizatorica, Petra Sinovčić, istaknula je kako se, osim simboličkog ukazivanja na probleme, Udruga Domine bavi i direktnom pravnom, psihološkom i liječničkom podrškom za žene, te su njihova vrata uvijek otvorena svima koji za tim imaju potrebu.
Gdje su državne subvencije za žensku industriju i ženska radna mjesta?, Žene nisu samo dobre učiteljice, one su i dobre ravnateljice!, Jednake plaće za jednak rad!, Povećanje zakonskog minimuma na 5600,00 kn (neto plaća)!, Seksizam: uočimo ga, imenujmo ga, zaustavimo ga!, neke su od poruka koje su, uz crvene karanfile, ostale polijepljene po gradu. Dokad će biti tamo, teško je reći. Možda samo do jutra kada će ih radnici Čistoće skinuti, čisteći javni prostor. Ova akcija – kojoj je namjera bila educirati stanovnike i stanovnice Splita, osvijestiti ih o problemima s kojima se njihove sestre, kćeri, žene i bake svakodnevno suočavaju, približiti notorni pojam feminizma te potaknuti na razmišljanje i borbu za ravnopravno, sigurno i zdravo društvo – tako je možda ostala samo na ideji i u lijepom sjećanju onih koji su u njoj sudjelovali.
Njih, pak, nije bilo mnogo – zbog slabe medijske praćenosti Festivala u akciji je sudjelovalo tek nekoliko žena, većinom zaposlenica ili prijateljica Udruge. Kako bi teme koje su se akcijom otvorile otišle dalje od uskog kruga zainteresiranih, nedostajalo je režijskog i produkcijskog zahvata kojim bi događaj zaokupio pažnju drugih prolaznika. No, sve su sudionice, iako različitih životnih dobi, pokazale entuzijazam i jedinstvo u zajedničkom cilju da osvijeste splitske stanovnike i stanovnice o problemu ugroženih ženskih radnih prava i potaknu pozitivnu promjenu, tako da sigurno možemo očekivati nove javne poduhvate sa sličnom idejom i – nadamo se – većim interesom javnosti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
