Neizvjesna budućnost nezavisnih kina

Uzimajući u obzir sumnje oko budućnosti prostora kina Europa i generalne tendencije kada je riječ o prostorima nezavisne kulture, zabrinutost za lokalne kinoprikazivače čini se opravdanom.

cinema_630

Piše: Ivana Pejić

“Sedam otoka, trinaest otvorenih kina, tri festivala i odlične reakcije publike u prepunim kinima rezime su ljetnog prikazivanja filma Dnevnik Diane Budisavljević“, stoji u recentnom medijskom priopćenju Hulahopa, producentske kuće koja stoji iza ovogodišnjeg apsolutnog pobjednika Pulskog filmskog festivala, nagrađenog Velikom zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnim arenama za režiju, montažu i glazbu te nagradama publike i kritike. Festivalski uspjeh praćen je i velikim interesom publike koji je potaknuo ljetnu turneju filma po jadranskim otocima, organiziranu u suradnji s Kinom Mediteran, te niz projekcija na lokalnim festivalima i kulturnim manifestacijama poput Splitskog ljeta na Bačvicama i Dubrovačkih ljetnih igara.

Uz sjajne rezultate koje je film ostvario neposredno nakon pulskog trijumfa, upadljiv je ipak dosadašnji izostanak njegove zagrebačke premijere. Možemo pretpostaviti da je razlog tome tradicionalna kolovoška ispražnjenost metropole, no činjenica da će film u Zagrebu biti prikazan tek 2. listopada (prije toga će, primjerice, otvoriti sezonu riječkog Art kina Croatia gdje će tijekom rujna biti redovnoj kino distribuciji) i to na pomalo začudnoj lokaciji – u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, povod je za pregled stanja lokalnog kinoprikazivaštva, posebno kada je u pitanju nezavisni film. 

Kada je početkom travnja direktor Zagreb Film Festivala Boris T. Matić objavio odluku o zatvaranju kina Europa zbog odluke gradskih vlasti da ZFF-u ne produže ugovor o zakupu kina i kada je, nakon kratkotrajnog podgrijavanja nade u mogućnost drugačijeg raspleta situacije, odjavnom špicom Bogdanovicheve Posljednje kino predstave zaključena još jedna etapa procesa kulturne devastacije centra grada, postalo je jasno kako u Zagrebu trenutačno ne postoji funkcionalan prostor koji svojom infrastrukturom može zamijeniti kino Europa.

Osim brojnih organizacija i festivala koji su ga koristili za svoje programe, osjetila je to i publika željna nekomercijalno orijentiranog filmskog repertoara, kojoj gašenjem najstarijeg zagrebačkog kina ne preostaje puno izbora. Od nekadašnje bogate kinoprikazivačke djelatnosti i mreže koja je brojala tridesetak lokalnih kino dvorana, Zagreb je s godinama spao na njih svega šest, u koje se, pored kina Europa, ubrajaju i početkom godine zatvoreno Art-kino Grič te MM centar kao središte nezavisne i eksperimentalne filmske prakse, o čijoj smo recentnoj programskoj obezglavljenosti iscrpno pisali

Na transformiranoj kulturno-urbanističkoj slici grada kojom dominira komercijalni kolorit, prenamjena kino dvorana u profitno orijentirane prostore ima nešto dužu tradiciju. Započeta je pretvaranjem lokalnih kina poput Bratstva, Partizana ili Triglava u dućane, kafiće i skladišta, dok su ona na manje atraktivnim lokacijama poput črnomerečkog kina Kalnik do danas prepuštena propadanju. I dok je zahvaljujući djelovanju Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača u manjim sredinama posljednjih desetak godina došlo do revitalizacije starih gradskih kina, a iste procese na makrorazini potiče i Europska unija, na zagrebačkoj je kulturnoj sceni ostalo tek nekoliko uporišnih točaka neovisnog, autorskog i neholivudskog filma. Najaktivniji među njima su kino Tuškanac, Dokukino te Kinoteka, koja je među navedenima ponajmanje programski definirana.

Dokukino pod vodstvom Restarta uspješno balansira između popularnijih međunarodnih naslova i manje zastupljenih dokumentaraca koji se ističu svojim umjetničkim i društvenim značajem. Ipak, zbog usmjerenja na dokumentarni film, ali i reduciranog kapaciteta u prostoru Kulturno informativnog centra u Preradovićevoj ulici, program Dokukina nije i ne pretendira biti zamjena programima kakve nude veće kino dvorane. Jedina alternativa kinu Europa, čije se programsko usmjerenje kretalo uglavnom u koordinatama europskog art filma, tako ostaje kino Tuškanac koje je tradicionalno orijentirano kinotečnom programu i kinematografijama manjih zemalja. Ipak, u posljednje vrijeme ponudom kina dominira pomalo ziheraška selekcija filmskih klasika poput Lyncha, Kurosawe i Orsona Wellesa, čija umjetnička vrijednost nije upitna, ali ne nudi iskorak niti ispunjava prazninu koju je ostavilo gašenje alternativnijih programa.

Uzevši u obzir sve sumnje oko budućnosti prostora kina Europa, zatvorenog pod izlikom renovacije za koju još ne postoji projektna dokumentacija niti su alocirana sredstva iz gradskog proračuna, kao i generalne tendencije kada se radi o prostorima nezavisne kulture, čini se opravdanim postaviti pitanje o budućnosti i razvoju lokalnih kinoprikazivača, kao i ono jednostavno – gdje na film?

Objavljeno
Objavljeno

Povezano