Na krilima tranzicijskog ludila

U sklopu serije programa posvećenih umjetnosti devedesetih godina koje Institut za suvremenu umjetnost organizira u Zagrebu i Rijeci tijekom priprema za program EPK – Rijeka 2020, održano je predavanje Ukrajinska umjetnost na ruševinama sovjetske utopije. O ukrajinskoj umjetnosti devedesetih godina pričali su povjesničar umjetnosti, kustos i novinar u kulturi Konstantin Akinsha i Alisa Lozhkina, likovna kritičarka, kustosica i jedna od vodećih ukrajinskih povjesničarki umjetnosti. Akinsha i Lozhkina su radili na nizu velikih izložbenih projekata među kojima su i I Am a Drop in the Ocean, o umjetnosti protesta na Majdanu u Kijevu, i The Permanent Revolution, o ukrajinskoj suvremenoj umjetnosti.

Akinsha i Lozhkina na predavanju su dali pregled umjetničke scene devedesetih (ili barem njen kostur), u doba političkih zbivanja koja su i nama vrlo dobro poznata. Ukrajina, čiji je političko-ideološki stisak uvijek bio puno stroži nego u primjerice Rusiji, imala je vrlo konzervativnu umjetničku tradiciju i kulturna i intelektualna scena kroz većinu 20. stoljeća bila je strogo obuzdana. Slabljenjem SSSR-a polovicom osamdesetih godina to se odjednom počinje mijenjati. Nova generacija klasično obrazovanih slikara koji izlaze s Akademije odmiče se od uobičajenih prikaza Lenjina i revolucije i počinju istraživati nove teme, a prve inspiracije, zanimljivo, vuku iz francuskog postmodernizma. Slika Arsena Savadova The Sorrow of Cleopatra iz 1987. godine predstavljala je određeni šok za umjetničku zajednicu i u ukrajinskoj kulturnoj tradiciji na neki način označava skok sa soc realizma na postmodernizam. Važno je također spomenuti da cijelo to vrijeme, unatoč eksperimentiranju s novim tehnikama, motivima i značenjima, umjetnici i dalje koriste gigantska platna predviđena za revolucionarne kompozicije.

Nakon početnog entuzijazma slikarstvo uskoro postaje potrošeno i autori počinju tražiti nove medije ekspresije. Kao svojevrsna alternativa i nova fiksacija javlja se video koji je, za razliku od zapadnih zemalja gdje je postojao već desetljećima, u Ukrajini na neki način bio partizanski. S jedne strane prikazuje potpunu otvorenost i eksploziju ideja, a s druge apsolutni izostanak kulturne tradicije. Devedesete su bile razdoblje rađanja, ali i odumiranja ove forme. Video je nakratko zasjao na ukrajinskom umjetničkom nebu i ostavio neke fantastične radove, no na žalost nikad se nije uspio premetnuti u stvaran, dalekosežan pokret. Nakon što je 1991. godine Ukrajina postala neovisna, svi su pokušavali pronaći neko svoje mjesto u novom sustavu s vidljivim izostankom institucija i strukture. Slikarstvo je u tom trenutku polumrtvo, a video nedovoljno razvijen. Javlja se samo veliko i profitabilno, no potpuno neregulirano tržište umjetnina. Istovremeno, ukrajinsko društvo trudi se Zapadu pokazati da pripada globalnim umjetničkim procesima pa devedesete godine na neki način predstavljaju razdoblje traženja svog mjesta na kulturnoj karti svijeta.

Ipak, na krilima navedenog tranzicijskog ludila izrasta Ukrajinski novi val, generacija mladih umjetnika koji stasaju krajem osamdesetih i početkom devedesetih i okreću novi list ukrajinske umjetničke tradicije. Ovoj generaciji bilo je neobično važno pokazati da nisu politični, odnosno da se ne vode nekom ideologijom. Umjesto toga fetišizira se sloboda i dekadencija kroz konzumiranje droga koje su po prvi put preplavile ulice ukrajinskih gradova. Pred kraj SSSR-a popularizirani su skvotovi koji se počinju razvijati u ispražnjenoj infrastrukturi u gradskim centrima. Umjetnici zaposjedaju ove prostore i razvijaju nove umjetničke izričaje, posebno slikarstvo pod utjecajem psihodelika koji postaju uobičajeni u toj kulturi. Svojevrsni simbol ovog pokreta je Oleg Golosiy i njegova slika Psychedelic Attack of Blue Rabbits kojom se referirao na ranije djelo ukrajinskog umjetnika Kuzme Petrov-Vodkina On the Line of Fire iz 1916. godine. U skladu sa životom koji je vodio, Golosiy je umro pod utjecajem droga 1994. godine. Njegova smrt bila je velik šok za scenu koja je do tada bila vrlo optimistična, a nakon toga se fragmentira i umjetnici postaju više usmjereni na vlastite pojedinačne projekte.

Nakon brzog zamora predimenzioniranim slikama punih značenja, umjetnici počinju posezati za djetinjim motivima, lakoćom i humorom, bez puno sadržaja. Pritom ironija i samoironija postaju štit od naglih društvenih promjena i neobične ekonomske situacije s kojom se nisu znali nositi. No cijelo to vrijeme nastavljaju raditi na ogromnim platnima koja na neki način predstavljaju duh sovjetske prošlosti. Možda neočekivano, u isto vrijeme nastavlja se razvijati modernizam koji je naprasno prekinut i zaboravljen nakon što je soc realizam okupirao sav umjetnički prostor.

Razdoblje devedesetih obilježili su i vrijedni fotografski eksperimenti koji zadiru u različite prostore ukrajinske povijesti i tradicije. Primjerice, Sergei Bratkov 1999. godine radi seriju Scary Stories, temeljenu na herojskim pričama partizanske borbe koje su znali svi ukrajinski pioniri, a ranije spomenuti Arsen Savadov radi queer fotografije naziva Donbass-Chocolate s rudarima iz istočne pokrajine Donbas koji su od slavljenih sovjetskih radnika postali osiromašeni i nepoželjni i kao takvi korišteni u političkim igrama devedesetih. Brojni fotografski projekti iz tog razdoblja oslikavaju brutalnu stvarnost društva u tranziciji, stavljajući u centar pažnje najugroženije skupine, često zaboravljene i stavljene po strani. Drugu važnu temu predstavljaju mafijaški obračuni koji u to vrijeme postaju ukrajinska svakodnevica te nove moralne vrijednosti koje idu ruku pod ruku s implementacijom kapitalizma i novih klasnih odnosa.

Nastavno na posljednjih dvadesetak godina, ukrajinska umjetnost danas je raznolikija no ikad, ističe Lozhkina, a kreće se od umjetnika koji rade za unosno tržište i bogate naručitelje, do politične umjetnosti koju financiraju zaklade poput Rose Luxemburg. U razdoblju političkog kaosa, borbe na Majdanu, okupacije Krima i rata u Donbassu ponovno se javljaju pokreti za “slobodom” pa je tako primjerice Kijev postao središnjica ravea na Istoku. Rade se zanimljivi, ludi projekti, posebno u lokalnim sredinama s običnim ljudima, a mladi autori na neke nove načine istražuju Ukrajinu, odnosno njenu povijest i identitet. U uzletu je i dokumentarni film, prvenstveno jer je izrazito podoban medij kojim se najlakše prenose poruke. U neku ruku, pravi kraj postkomunističke utopije u umjetničkom smislu dolazi tek početkom rata 2014. godine. No kao što i njihov kustoski projekt The Permanent Revolution podcrtava, Ukrajina je prostor konstantne revolucije i stalnih promjena vlasti zbog čega nikad ne znate koja će iduća politička struja zavladati. Lozhkina ipak kaže da je vrlo optimistična jer se nakon određenog razdoblja “dosade” kulturna scena probudila i ponovno se nešto događa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.