Blic “Kao i svaka prava bajka, i ova počinje pastelno i sneno”, u priču nas uvodi glas, dok punu filmsku minutu putujemo prašnjavim makadamom do “utrobe” otoka Brača. Tu je zemlja sunca i kamenja, suhog granja i zvjezdanog noćnog neba. Ovdje svoj dom već više od desetljeća grade “ni žene, ni đavli”, kako ih lokalno stanovništvo naziva. Zajednica Zemlja za nas tamo živi i radi u skladu s prirodom, samodostatno, s minimalnim otpadom i svjetlosnim zagađenjem. Umjesto neiscrpnih mogućnosti globaliziranog života, ova se zajednica oslanja na načela permakulturnog dizajna koja, dalje od samog razumijevanja ekološke poljoprivrede, obuhvaćaju i dizajniranje procesa, vrijednosti i odnosa zajednice. Ekološki osviještena, ekonomski i socijalno pravedna, Zemlja za nas može biti samoodrživa bajka. No, takva bajka ne može biti ni pastelna ni snena.
Dokumentarni film Zemlja za nas autorice Karle Crnčević premijerno je prikazan na 17. Subversive Film Festivalu u Zagrebu, koji je ove godine ujedinio svoj sadržaj pod geslom “Živjeti bez kapitalizma”. Ovaj će mi zajednički nazivnik poslužiti kao idealan okvir za čitanje filma. Bez obzira na moja ili tuđa paratekstualna saznanja o ovoj zajednici, što nam film Karle Crnčević ima za reći o životu bez kapitalizma? Mnogo toga. Nije pritom presudno to što tematizira zajednicu koja nastoji živjeti onkraj kapitalističkih “blagodati” i biti samoodrživa. Film, za mene, savršeno zrcali tu temu upravo jer odolijeva klasičnim kušnjama i ne propovijeda. Čak ni ne inspirira na klasičan “joj, i ja bih to probala” način. Ne koristi svoju formu i sadržaj kako bi docirao i obmanuo u očekivanjima, čime pokazuje da prepoznaje što “život bez kapitalizma” podrazumijeva i što će značiti u budućnosti. Zemlja za nas nepretenciozna je i iskrena “lekcija” svima koji uistinu žele (pre)živjeti bez kapitalizma.
U kojem obliku dolazi ta lekcija? Autorica provodi niz godina snimajući zajednicu. Odlučuje stilski oblikovati svoj film bez naracije, izuzev poetsko intoniranih rečenica na samom početku i kraju filma, koje služe kao neka vrsta kratke i apstraktne ekspozicije. Otkriva nam okvir priče, no u nedostatku intervjua i očito režiranih scena, prošlost, sadašnjost i budućnost ove zajednice otkrivamo jedino putem scena svakodnevice te isječaka razgovora i rasprava. Uz scene sadnje i branja maslina, dječje igre, čišćenja i sređivanja infrastrukture i uz pokoji krupni kadar lica, ruku i rada, ono što dominira su – scene sastanaka članica zajednice. Teme sastanaka su zahtjevne, jer su u suštini egzistencijalne. Zbog toga sastancima dominira, barem kod onih koje u tom trenu raspravljaju, u najmanju ruku – frustracija. Zajednica se, u svojoj namjeri da živi autonomno i autentično, solidarno i ekološki, suočava s opakim vanjskim pritiscima. Prvi od njih je manjak ljudi, potpore i radne snage. Nazire se i sveprisutna klimatska kriza, koja se prvenstveno pojavljuje u obliku suše i nepredvidivih obrazaca padalina.
Sustav, koliko god mi možemo iz njega, često ne može iz nas, pa razgovori o vlasništvu, pravnoj zaštiti, radu i dohodovnim aktivnostima, čini se, izazivaju najviše nesigurnosti i razmirica među članicama. Ipak, glavna okosnica filma nije nijedan od spomenutih vanjskih pritisaka. Okosnica je unutarnja i međupredmetna, proteže se kroz navedene izazove. Nju Crnčević formom zumira, kroz odabrane kadrove sastanaka koji se ponavljaju i imaju najveći emocionalni naboj. Zapravo je manje važno o čemu pričaju protagonistkinje, a važnije kako o tome pričaju. Ili jednostavno da o tome pričaju. I da su često frustrirane. Procesi i međuljudski odnosi, to ljepilo introspekcije, kompromisa, emotivnog rada i zajedničke vizije, u prvom su planu.
“Sveto trojstvo” svake zajednice ili bilo koje grupe ljudi koje zajednički nešto rade ili proživljavaju jest balans između zadataka, procesa i odnosa. Zadaci se odnose na reprodukciju zajednice, na sadržaj, proizvode, rezultate i rokove. Procesi otkrivaju vidljivu ili nevidljivu strukturu, načine i podjelu rada te vrijednosti koje jesu ili nisu reflektirane u procesima. Odnosi su veze, poštovanje i uvažavanje drugih, njihovog truda i vremena. Osjećaj pripadanja i doma. “Odnosi – proces – zadatak” trojstvo su poput ribičkog tronošca. Kako su međuovisne, ako je i jedna od triju noga dulja ili kraća od drugih, stabilnost pati. Baza je narušena, klizimo, rušimo se unaprijed ili prevrćemo na glavu. Ljepota i prokletstvo zajednica i kolektiva jest ta konstantna izmičuća ravnoteža, koju je moguće postići na neko vrijeme, ali će jedna noga prije ili kasnije opet narasti. To je prirodno stanje zajednica.
Kako kapitalizam pristupa tom tronošcu? Takav sustav najčešće naglašava zadatke. Dajte mi ciljeve, produktivnost, kvantitetu, isporuku. Kapitalistički su procesi hijerarhijski, rigidnih struktura koje osiguravaju brzinu, efikasnost. Kapitalistički odnosi su binarni, ukalupljeni i propisani, temeljeni na odnosima moći i okrupnjavanju mainstreama grupe. Film koji se u suštini nije oslobodio ovih kapitalističkih narativa možda bi odabrao prikazati zajednicu u drugačijem ruhu i upravo prikriti ove izazovne dijelove suživota. Prikazati zajednicu u razdoblju u kojem su “procesna” i “odnosna” noga tronošca u neskladu i učiniti to okosnicom filma je hrabro. Hrabro je jer je zastrašujuće gledati i suosjećati nelagodu koju proces i odnosi izazivaju u protagonistkinjama pa i u nama samima. A opet, taj je pogled nužan, jer je važan za razumijevanje dinamika bilo koje zajednice.
Emotivna nota filma Zemlja za nas počiva na procesima i odnosima. Crnčević pritom nema namjeru raščlaniti te rasprave, ući u dubinu toga što se “stvarno” desilo, kakvi su povijesni odnosi članica, tko je manje ili više u pravu, čiji se glas najviše čuje ili drugo što bi opravdalo ili osudilo bilo koju sudionicu rasprave. Ta je pozadina u ovom trenu, za gledatelje_ice i autsajdere_ice zajednici, sekundarna i s pravom neotkrivena. Iako znamo da sve ove silnice grupnih dinamika oblikuju te emotivne čvorove i zato jesu važne, nije na nama da ih kroz ovaj film otkrivamo. Na nama je da gledamo u sam čvor i uviđamo koliko su procesi i odnosi iscrpljujući, a koliko nužni. Taj je pogled ključan dio istinskog otpora kapitalizmu, bilo da svojim djelovanjem uništavamo eksploatatorske pretpostavke i uvjete sustava i/ili paralelno stvaramo nove vrijednosne prostore i prakse, s čime Zemlja za nas eksperimentira već desetljeće.
Ono što iščitavam iz filma, s obzirom na kadrove koji su izabrani, jest da je u dotičnom razdoblju zajednica potencijalno patila od “tiranije manjka strukture” (tyranny of structurelessness), fenomena koji je identificirala feministkinja Jo Freeman. Slučaj je to kolektiva koji su u svojoj srži i namjeri horizontalni i “bez vođa”, protivno “visokoproduktivnim i funkcionalnim” hijerarhijama. Oni prakticiranjem procesa donošenja odluka poput direktne demokracije pokušavaju riješiti nejednake odnose moći koje nalazimo u klasičnim vertikalnim strukturama. Ipak, to neće spriječiti pojavu odnosa moći čak i u najneformalnijim i, u teoriji, najhorizontalnijim kolektivima. Dinamike i moć će uvijek postojati, ali će biti pritajene, skrivat će se iza “manjka strukture”. Upravo zato, o strukturama, procesima i dinamikama moći mora se razgovarati otvoreno, što vidimo da Zemlja za nas jasno i pokušava.
Kako su ti razgovori teški, mogu se dogoditi, čemu svjedočimo i u scenama filma, naporni i dugi sastanci koji se naizgled vrte u krug, a fizički, psihički i emocionalno iscrpljuju protagonistkinje. Zajednice izgrađene prvenstveno na bliskim odnosima mogu upasti u zamku da će se kvalitetne diskusije i procesi “desiti sami od sebe” jer su odnosi dobri. Bliski privatni odnosi između članova ponekad upravo zamaskiraju potrebu za jasno dogovorenim, transparentnim i promišljenim procesima.
Srećom, postoji niz alata i vještina koje doprinose zdravim i uključivim procesima, a istovremeno njeguju odnose. Vještina facilitiranja sastanaka, praćenja agende i vremena, metoda odlučivanja pristankom (sociokracija), nenasilna komunikacija u raspravama, transformacija sukoba ili teorija “vođenih pokreta” (leaderful organizing). Sve te kompetencije nisu urođene nekim talentiranim pojedinkama, one se uče jednako kako se uči bilo koja druga vještina. I to je permakulturni dizajn. Dalje od same ekološke proizvodnje i razumijevanja prirodnih procesa, permakulturno načelo zahtijeva kontinuirani rad na sebi, na grupi i na zajedničkom cilju i viziji zajednice. Upravo su to vještine koje moramo naučiti za budućnost. Ja takvu budućnost bez kapitalizma vidim kao više manje stalni proces raspravljanja i pozicioniranja, prihvaćanja argumenata i kontraargumenata te eksperimentiranja i rekonstrukcije, kako pojedinki u odnosu na zajednicu, tako i zajednice u odnosu na svoje članice. Vidim ju i u kadrovima kojima je Karla Crnčević odlučila predstaviti Zemlju za nas.
Naposljetku, kako ti kadrovi djeluju na gledatelja_icu? Obeshrabrujuće ili uzbudljivo? Vrijedi li probati nešto slično, s jasnom idejom koliko će živaca i truda biti potrebno? Mora vrijediti. U postkapitalističkom društvu, oblikovanom klimatskim i ekonomskim krizama i globalnim sukobima, preživjet ćemo jedino u zajednici, onoj koja ima svijest o samoj sebi, svojem članstvu i suodnosu sa svim ostalim bićima na planeti. Vidim zajednicu koja, kao i “bračke vještice” razara eksploatatorske dijelove sustava, oslanjajući se na one na koje u tranziciji još moramo koristiti. Pokušaje utopija ili optimalnih projekcija ne bi trebalo pretjerano romantizirati. Zadaci, procesi i odnosi teška su i svakodnevna borba. Naposljetku, kao i autorica i Zemlja za nas, radije odabirem realan prikaz vještina koje želim njegovati za budućnost, to je lekcija kakvu želim. “Pakao, to su drugi” rekao bi Sartre. No, u svijetu tijekom ili poslije kapitalizma… da budemo jedne bez drugih? Pa to bi tek bio pravi pakao. Radije mi daj realističnu bajku, ne mora biti pastelna i snena.
ObjavljenoObjavljeno
