Most na suhom

OKC Abrašević, Mostar

Piše: Matija Mrakovčić

“Mostar ima mnoge mostove, ali nema mnogo ljudi koji njima prolaze. Želimo biti most između različitih mladih i njihovih različitih ideja, a to se često spontano događa u samom prostoru”, govori Vladimir Ćorić, prvo posjetitelj, pa volonter, potom izvođač i organizator, a od 2012. izvršni direktor Omladinskog kulturnog centra Abrašević. Razgovaramo u dvorištu impresivno velikog OKC-a koji je 2013. proslavio 10 godina postojanja u novom društvenom uređenju. Abrašević ima dugu povijest, bliži se proslavi stotog rođendana. 

Osnovan je 1922. kao kulturno-umjetničko društvo nazvano po makedonskom pjesniku i revolucionaru Kosti Abraševiću. Prostora i društava pod tim nazivom u Jugoslaviji je bilo mnogo, a iz mostarskog su potekli brojni glumci, pjesnici i izvođači. Kao kreativno mjesto i rasadnik talenata egzistirao je do posljednjeg rata kada je srušen, uostalom, kao i mnoge važne zgrade u Mostaru, do danas neobnovljene. “Nitko nas nije želio jer smo bili jedini nezavisni prostor koji je spajao ljude otvorenog uma koji žele nešto konkretno raditi. Uvijek smo bili trn u oku političke elite koja je htjela zadržati koncept segregacije i koja nije htjela nikakvu interakciju među mladim ljudima”, kaže Ćorić.

Jedinstven primjer

Jedan od inicijatora stvaranja današnjeg centra bio je i Marko Tomaš, pjesnik i aktivist, koji istovremeno u dvorani Abraševića prepričava njegovu pretpovijest. Nju su činili časopis za književnost Kolaps pokrenut početkom 1990-ih, koji Tomaš naziva fanzinom, te krajem tog desetljeća Mostarski interkulturalni festival, ulični ljetni festival nastao u suradnji s pojedincima i udrugama iz gradova Grenoble i Toulouse te povremeno Barcelone. Početkom 2000-ih aktivistička je mladost pokrenula klub u centru grada, pored pješačkog mosta Bunur, u kojem su se većinom održavali koncerti. U tom periodu, govori Tomaš, francuski kolege predlažu da se pronađe neki prostor u kojem bi se sve djelatnosti mladih okupile na jednom mjestu i dolazi do ideje o korištenju prostora kulturno-umjetničkog društva Abrašević, mjesta bitnog za kulturu i život Mostara tijekom mnogih desetljeća. Prostor bivšeg KUD-a bio je potpuno uništen tijekom rata te ga skvotiraju brojne umjetničke organizacije, formalne i neformalne udruge, aktivisti, skupine građana i pojedinci. “U tom poslijeratnom periodu jedino je još u Travniku postojala neka kulturna inicijativa. Tako su ljudi iz Sarajeva, Zenice, Tuzle i ostalih gradova posjećivali Mostar, gdje u navodno najsjebanijem gradu u državi ljudi rade neke super stvari koje su njima tada bili nezamislive. Bendovi koji su kod nas tada svirali, u ostalim su gradovima BIH počeli svirati tek unazad nekoliko godina”, priča Tomaš.

Vladimir Ćorić ističe da je srušena zgradu Abraševića, osim simbolike koju je mjesto imalo u prošlosti, odabrana i radi toga što se nalazi točno na mjestu bivše ratne linije razgraničenja Mostara. Ćorić prepričava kako je udruga postala vlasnik prostora: “Isprva je prostor bio skvot, dok se nije stupilo u kontakt s prijašnjim direktorom radničkog KUD-a. Tražili smo ih da nam, novoosnovanom udruženju građana Abrašević, prepišu nekretninu, odnosno da utvrde da smo pravni sljednik KUD-a. Nakon toga sporili smo se s Gradom Mostarom i zbog dobro smišljene strategije koja je uključivala kampanje i šetnje, taj smo spor dobili. Ovaj je primjer jedinstven primjer na Balkanu”. Nakon sudske presude 2005. godine, udruga Abrašević postala je vlasnik kompleksa na adresi Alekse Šantića 25. 

 

 

Udruga sada posjeduje dvije zgrade, jednu još uvijek srušenu, te koncertnu dvoranu u sklopu koje je klub odnosno kafić. Potonja je bila u još derutnijem stanju, no mladi su u potpunosti raščistili ruševine i nakon ulaska u zgradu počeli raditi kulturno-umjetnički program. Sve je više ljudi dolazilo u organizaciju i kada je rad počeo dobivati ozbiljniji karakter, počelo se aplicirati na razne projekte i donatore. Godine 2008. uspjeli su renovirati dvoranu uz pomoć donatora Vlade Katalonije, organizacije RAI iz Barcelone te federalnog Ministarstva za kulturu. “Uspjeli smo uz dosta skromna sredstva, sami radeći na rekonstrukciji dvorane, to je bio jedan ogroman uspjeh. Ali, sama činjenica da imate ovoliki prostor u vlasništvu ujedno je i poteškoća jer se mnogo vremena gubi na održavanje prostora”, kaže Ćorić. OKC se trudi biti samoodrživ: “Imamo klub iz kojeg se financiramo, razglas, rasvjetu, opremu koje iznajmljujemo, veliki se postotak budžeta puni s te strane. S druge strane, apliciramo na razne projekte. Od grada imamo 5000 eura godišnje za troškove električne energije, a naši su troškovi preko 15000 eura godišnje”. Abrašević ima tri stalno zaposlena člana, četvero stalno zaposlenih preko projekata, a četvero stalno zaposlenih preko kluba. Kad se tome zbroje honorarci na raznim događanjima, zna se dogoditi da tijekom godine OKC zapošljava oko petnaest ljudi.

 

Apsurd i računica

Prostor OKC-a nisu samo dvije zgrade niti se samo u jednoj održavaju aktivnosti. U kontejnerima kojima je dvorište okruženo nalaze se poslovni prostori (za popravljanje kompjutera, administracija, Abraš arhiva), kuhinja, umjetnički kontejner u kojem se nekoliko momaka i svi zainteresirani bave umjetnošću, alatnica, rap kontejner u kojem probavaju i snimaju lokalni DJ-evi i hiphoperi. OKC mjesečno organizira više od 20 kulturnih događanja, od predstava do poetskih večeri, radionica, seminara, okruglih stolova, koncerata, izložbi. Posljednjih godina OKC je popunjavao vakuum u gradu Mostaru nastao zbog nepostojanje kina i prostora za koncerte. Sami organiziraju oko 80 posto programa u Abraševiću, dok 20 posto dolazi od vanjske inicijative. Otvoreni su za suradnje ako su sami događaji u skladu s programskim ciljevima udruge. To znači da se prostor ne može iznajmiti za turbofolk koncert niti za politički skup.

 

 

“U očima političkih elita smatrani smo za nekakve radikale i ljevičare. Oni uopće ne razumiju koncept kako se današnja politika razvija, da nestaje granica između ljevice i desnice. Vole sve paušalno ocjenjivati – dugo smo bili stigmatizirani kao prostor za ljevičare ili antifašiste što je, kao, totalno negativno za grad. Nisu nikada shvatili potencijal prostora koji promiče interkulturalnost, mi se nikada nismo trudili da druženje i pomirenje između mladih ljudi bude cilj, jednostavno smo organizirali takvu vrstu sadržaja da to pomirenje bude posljedica”, objašnjava Ćorić uvjete u kojima rade. Djelovanjem radničkog pokreta u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata te posebno putem antifašističke borbe Mostar je dobio obilježje “crvenoga” grada. Vrijedi spomenuti da je, prema Federalnom zavodu za statistiku BIH, u Općini Mostar 1991. godine živjelo 126 628 stanovnika, od čega 43 856 Muslimana, 23 846 Srba, 43 037 Hrvata, 12 768 Jugoslavena i 3121 ostalih.

To je nasljeđe, zajedno sa svim ostalim obilježjima prošlosti, nasilno brisano u 1990-ima tijekom projekta izmišljanja jedne jedine povijesti. No, kao što su devedesete poživjele do danas, tako i revizionistički pristup povijesti živi u zadržanim imenima ulica nazvanih po ustaškim ministrima i dužnosnicima. Maknute su Avenija 14. februar, Omladinska, Lenjinova, Blagoje Parović, Vladimir Nazor i Ante Zuanić, a postavljeni Budak, Lorković, Vokić. Mostarska Antifašistička akcija, SABNOR i OKC Abrašević organizirali su 2013. prosvjed s kojeg su poručili da je “ovo BIH, a ne NDH, da više nema mjesta za retrogradne, nacionalističke, ekstremne, fašističke pojave”. Vladajući HDZ neuvijeno je uvjetovao uklanjanje imena spornih ulica brisanjem naziva ulica Maršala Tita, Ivana Krndelja, Gojka Vukovića. Apsurd je istovremeno vidljiv na Partizanskom groblju Bogdana Bogdanovića, spomeniku koji se očito trude zaboraviti, ali on to svojom masom, visinom i neupitnošću ne dozvoljava.

 

 

U takvom društvenom kontekstu, Vladimir objašnjava na koji način ipak možeš opstati kao klub s kojim nitko nema problema: “Čisto ekonomski gledano, dobivamo godišnje 5 hiljada eura, a za razne doprinose uplaćujemo 5 ili 6 puta više, stoga naše postojanje donosi korist budžetima i to je čista računica koja može poslužiti kao dobar argument pri pregovorima s političkim strankama. Kod nas ne možete pregovarati s institucijama jer sva je moć u političkim strankama i otamo dolaze sve odluke. Mi smo nezavisni i uvijek ćemo biti, za razliku od drugih institucija koje su na budžetu. To je otprilike nepisano pravilo da u upravnom odboru ili na mjestu direktora takvih institucija mora sjediti stranačka osoba. Mi nikada nismo dopustili politici da uđe u naš centar”. Kad je promijenjen Zakon o udruženjima koji je dopuštao da udruga u svojim prostorima ima klub gdje članovima toči piće, udruga je morala članu udruge iznajmiti prostor i registrirati klub kao obrt. Amil na šanku kaže da je BIH policijska država i pojašnjava da klub u Mostaru, ako je na udaljenosti manjoj od 50 metara od prvih stanova, ima dozvoljeno radno vrijeme do 23 sata. Ipak, kaže, “poslije 11 nikada ne znaš što se može dogoditi”. Tek poslije shvaćam što želi reći, kada se u dva ujutro zatičemo u jednom drugom klubu iz kojeg trešti muzika, niti 50 metara od policijske stanice.

 

U svijetu medija

“Nije nam cilj ostati samo u ovim okvirima, želimo svoje ideje širiti na cijeli grad i želimo pozitivno utjecati na društvo”, govori Vladimir o nedavno osnovanoj koaliciji Naše društvo u Mostaru koje okuplja devet udruženja: “Trudimo se organiziranjem različitih aktivnosti ideju Abraševića proširiti na veći prostor grada, ne smije se raditi samo jednu stvar za uski krug ljudi, treba se otvarati i ne biti isključiv”. Jedan od načina izlaska iz samog prostora Abraševića bilo je osnivanje medija, portala Abrašmedia i internetskog radija, ispod čijeg fizičkog prostora, kontejnera, sjedimo dok razgovaramo. 

Abrašmedia je društveno angažirani medij prvobitno zamišljen kao medijski centar koji se sastoji od online radija, web portala i video produkcije, a koncentrira se na društvena pitanja, manjinske grupe, supkulture i mlade. S obzirom da se medij financira projektno, postepeno je smanjivan i obujam rada tako da je sada Abrašmedia samo portal. “Većina medija u BIH je pristrana i u većini slučajeva financirana od političkih stranaka, tako da, naravno pišu ono što njihovim donatorima odgovara”, objašnjava Vladimir medijski kontekst grada i države. Portal Abrašmedia trebao je razbiti jedan vid medijske blokade u kojoj određene informacije ne mogu dospijeti u javnost, a putem tehnologije premošćuju se udaljenosti i granice do Sarajeva, Banja Luke, Zagreba i Skoplja. “U našem društvu veoma je teško sačuvati integritet i kredibilitet, lako je diskreditirati svaku inicijativu glasinama da ju financira neka politička stranka. U području medija je puno teže djelovati nego u području kulture, kvaliteta medija i razina novinarstva na veoma je niskim granama i veoma je teško doći do točne i kvalitetne informacije”, kaže Vladimir. 

 

Amila Topčagić novinarka je portala Abrašmedia, zadužena također za dizajn i programiranje. Ističe da su ponosni na činjenicu da nisu kao većina medija u zemlji: “Ostali mediji, tiskani i web portali, jednaki su kao i generalna situacija u Bosni i Hercegovini, podijeljeni su politički. Izvještavanja su standardna, šablonska. Što se tiče protesta, tu smo najbolje mogli primijetiti ulogu medija u društvu: prije protesta mi smo stalno izvještavali o siromaštvu, štrajkovima, crna kronika je bila jako aktivna, da tako kažem, a tijekom protesta još više. Ostali mediji su tijekom protesta bili potpuno podređeni političkim igrama koje su se dešavale, išli su od lažnog izvještavanja do medijskih spinova, upravo od strane najčitanijih portala”. S Amilom razgovaram na krovu koncertne dvorane, okružene smo radnim kontejnerima Abraševića. S jedne strane pogled na Kazneno-popravni dom u kojem na kukuruzu kleči Branimir Glavaš kojem je baš tih dana dozvoljeno da se zaposli te više vremena provodi izvan zatvora. Mediji nisu izvjestili gdje će Glavaš izdržavati svoju radnu obavezu. S druge strane bivša linija razgraničenja, s treće Hum. Brdo Hum, uporište HVO-a pri granatiranju istočnog dijela grada, brdo s kojeg je srušen Stari most, naziv prvog “hrvatskog” tjednika u devedesetima. Brdo na kojem se danas kočoperi križ Katoličke crkve u Mostaru, vidljiv iz svakog dijela grada, pogotovo noću dok svijetli. Stari revolucionar Kosta ne nalazi se u ugodnom društvu, ali on je sam nadahnjujuć.

 

 

Prije svega, Abrašmedia je medij zajednice. Topčagić prepričava kako su momka u Prijedoru optužili da je izvršio paljenje tri od šest automobila koji su pripadali bogatim ljudima, upali su mu u kuću, zaplijenili ljevičarsku literaturu. Iako im je predočio putovnicu iz koje je bilo vidljivo da nije bio u državi u vijeme paljenja, tužiteljstvo je nastavilo proceduru uopće se ne obazirući. Kad je vidio da tu nema “ni logike ni pravde”, kako kaže Amila, obratio se njima. “Priču smo objavili zajedno sa svim dokazima, priča je postala veoma čitana i došlo je do određenog pritiska. Na kraju je optužnica odbačena”. Čitanost im konstantno raste. Kao u svakoj redakciji angažiranog medija, postoje urednička politika i određeni fokusi tijekom godine, no uvijek postoje hitne situacije: “Proteste nismo mogli predvidjeti, ali smo bili svakodnevno u njima angažirani. Izvještavali smo na način drugačiji od ostalih medija, članci su se čitali i dijelili, ali smo i povezivali ljude, radili tehničke podrške, streaming plenuma, snimali priloge te davali ljudima opremu za snimanje”. Iako je Abrašmedia otvorena platforma, ljudi još nemaju naviku na taj način koristiti medije, ističe Amila: “Ovdje je to relativno nova stvar i potrebno je neko vrijeme da se ljudi naviknu”. 

 

 

Redakcija Abrašmedije sastoji se od tri redovna člana plus kolumnisti, novinari i prevoditelji. Najveći se dio posla odvija kroz volonterski rad, financiranje je projektno i rijetko cjelogodišnje, a s obzirom da sam Abrašević nema neku podršku grada, nema je ni medij. Medijski zakoni u Bosni i Hercegovini formulirani su uz pomoć međunarodne zajednice i u potpunosti podržavaju slobodu medija, ali njihova primjena zavisi od hirova lokalnih političkih elita, navodi istraživanje Medijskog opservatorija u Jugoistočnoj Europi. Međunarodna zajednica ustanovila je nezavisno tijelo za reguliranje sektora emitiranja – RAK, ali je politička elita stalnim političkim pritiscima blokirala sve mogućnosti za njegov efikasan rad. U Bosni i Hercegovini postoje tri javna servisa, jedan u Federaciji Bosne i Hercegovine, jedan u Republici Srpskoj i jedan osnovan na nivou države. 

Dvije osnovne vrste medija su javni i privatni mediji. Javni su emiteri oni koje su osnovala javna tijela ili čiji su vlasnici ili financijeri javna tijela u iznosu većem od 51%, a prvenstveno se financiraju iz RTV-pretplate i putem marketinga. Treća su vrsta medija unutar radijskog sektora neprofitne radiostanice, a s obzirom da im nije dozvoljeno da ubiru prihode od oglašavanja, na području BIH postoje samo tri: Radio Marija, Radio Otvorena mreža i Radio Naša djeca. Vodeći dnevni listovi i tiskani časopisi privatizirani su. Od ukupno sedam novinskih agencija, dvije se direktno financiraju iz budžeta Federacije BIH (Fena) i Republike Srpske (Srna). Postoji veliki broj online medija s različitom vlasničkom strukturom, a neki od njih nisu službeno prijavljeni kao medijski nakladnici. U spomenutom istraživanju, kao primjeri značajnih online medija koje su formirale organizacije čiji su osnivači novinari i koji zavise od podrške međunarodnih donatora, navedeni su portali Žurnal i Buka te klix.ba.

 

 

Abrašmedia ima veliki broj suradnika izvan Mostara, za njih ne pišu nužno neka poznata imena, no tekstovi autora poput Nedima Seferovića veoma su čitani. Abrašmedia je i edukativna platforma, pruža mogućnost prakse studentima novinarstva iz cijele BIH. Topčagić tako spominje djevojku iz Banja Luke koja je odradila praksu na radiju i nastavila raditi emisiju još godinu dana, šaljući im svaki tjedan snimke. Radio ne radi od 2012, nakon nekoliko godina djelovanja tijekom kojih je imao stalno otvoren poziv za suradnju. Suradnici bi prolazili kratak trening korištenja opreme te montaže govornog priloga i muzike do pola sata. “Kontinuitet nismo uspjeli održati jer ljudima splasne entuzijazam nakon nekog vremena volontiranja”, zaključuje Amila.

Vizija grada

S obzirom da je cijela priča oko Abraševića krenula iz suradnje, a kroz sve se priče o njemu proteže ta čarobna riječ mladost, pitam Vladimira dolaze li im novi ljudi. “Vrijeme se promijenilo, postoji određeni entuzijazam i želja kod mladih ljudi da se bave nečime i da rade nešto, ali postoji problem, općenito u društvu, a to je da živimo u doba površnosti. Morate znati što želite, žrtvovati svoje vrijeme i usmjeriti svoju energiju da nešto postignete. Uspjeh ne dolazi preko noći, a neki ljudi dođu, rade nekoliko mjeseci i kad vide da se još uvijek ništa ne događa – odustaju”, kaže Vladimir objašnjavajući fenomen društvenim stanjem: “To je zato jer žive u vremenu narativa da se uvijek mora počinjati iznova. Mladi tako imaju osjećaj da stoje u mjestu, a to i je realnost”. Pritom gledamo u veliku i visoku zgradu u vlasništvu udruge građana koja bi mogla biti središte života u toplo subotnje popodne, no nije. Od Amile saznajem da jedan kontejner, spremište, koriste i građani koji još uvijek prosvjeduju na Španskom trgu. Još uvijek, od veljače do danas, svaki dan po jedan sat popodne. Obišli smo ih, bilo je tamo i mladih i starih, neobično tihih, na trgu nad kojim se nadvijaju brojne visoke šuplje zgrade, ispražnjene od sadržaja, pune simbolike.

 

 

U proteklih je deset godina Abrašević poslužio kao mjesto iz kojeg su potekle mnoge inicijative koje su se nastavile širiti po gradu. Kako se mijenja stanje u društvu, tako se i OKC mijenja, dio su njegova sadržaja već preuzeli i drugi prostori. Pitam Vladimira kako zamišlja budućnost Centra s obzirom na sve probleme koje je imenovao. S obzirom da je najvažniji problem Mostaraca nezaposlenost, jedino rješenje vidi u samozapošljavanju: “Osim razvoja nezavisne kulturne scene unutar samog centra, imamo kapacitete i želimo razvijati poslovne jedinice odnosno društvena poduzeća koja će zapošljavati mlade ljude i utjecati na pozitivne duštvene trendove. Poduzetništvo se danas odnosi samo na ostvarivanje profita, a mi želimo nešto konkretno promijeniti unutar samog društva. Zaista nam je potrebna neka ekonomija s ljudskim licem, to nam zaista najviše nedostaje – mržnja i sukobi se rješavaju kad ljudi rade na istoj stvari i tu sve prepreke padaju u vodu”. 

Kao veliki problem, pored same institucionalne podjeljenosti i podjela među dijelom građana, Ćorić ističe primjetan nedostatak vizije – nitko ne postavlja pitanje kako će Mostar izgledati u budućnosti. Abrašević je nedavno sudjelovao na konferenciji o interkulturalizmu u Francuskoj s kulturnim centrima iz Stockholma, Liona i Lisabona i odande se vratio s idejom o mreži nezavisnih kulturnih centara na europskoj razini. Uspostavljene su veze s Beogradom, Sarajevom, Splitom, Zagrebom, Ljubljanom, Novim Sadom, Zaječarom, a Ćorić ističe da udomaćeni koncept multikulturalizma nije produktivan – različitosti egzistiraju jedne pored drugih i toleriraju se sve dok nema konkretnih doticaja, tako da nema zajedništva ni interakcije: “Interkulturalizam je korak dalje jer dokida tu granicu i to je veoma bitno za grad Mostar. Ovdje nitko ne promišlja o gradu kao gradu već kao o političkom slučaju koji treba riješiti – želimo promovirati potrebu promišljanja grada o tome gdje je bio, gdje se nalazi i gdje treba ići”.

 

 

Iako u određenim momentima postaje jasno da je Abrašević poznatiji i prihvaćeniji u Europi i regiji nego u samom Mostaru, ideje na kojima je nastao još su uvijek veoma žive. Unatoč nasilnom brisanju svih povijesti i prošlosti prije 1990-ih, uz izuzetak one endehaovske, koncepti suradnje, zajedništva i solidarnosti u prostoru Omladinskog kulturnog centra itekako su snažni. Kad je prije dvije godine veliki snijeg zatrpao grad, Abrašević je bio centralno mjesto koje je zbrinjavalo ljude, pružalo pomoć, hranu, krov nad glavom, ljudi su im se obraćali i to je, ističe Vladimir, “pomalo smiješna situacija: da jedan kulturni klub bude percipiran kao mjesto civilne zaštite u kriznim vremenima”. OKC je stalno otvoren, na blagdane i praznike, jedan dan u godini kad ne radi jest Nova godina. Angažirano i aktualno su programske smjernice udruženja Abrašević, a jedan od važnih programa u OKC-u su diskusije organizirane “tako da mladima damo priliku da artikuliraju što se događa i da sami sa sobom koncipiraju kako bi se moglo dalje”, kaže Vladimir. Abrašević je most na suhom, Mostar grad na Neretvi i takvima će, ako se pita mostarska mladost, ostati i u novoj godini i godinama što dolaze.

Objavljeno 24.12.2014.