Piše: Petar Odak
Kad me prijateljica nedavno pozvala na Ionescovu Ćelavu pjevačicu u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, bio je to prvi put da gledam neku njihovu predstavu. Ovo, naravno, govori prije svega o meni i mojoj ignoranciji, ne govori gotovo ništa o kazalištu, a ne govori čak ni toliko puno o njegovom medijskom tretmanu. Naime, njihov rad u dobroj je mjeri praćen kritikama – o predstavama su, na primjer, pozitivno govorili Nataša Govedić u Zarezu i Novom listu ili Igor Ružić na Radiju 101. A nisu im, valja spomenuti, strane ni nagrade struke – upravo su prije koji dan na festivalu Naj, naj, naj pokupili nagradu za svoju dječju predstavu Ispeci pa reci.
Međutim, onda kad se udaljimo od uskog polja profesionalne kritike, medijski tretman rada tog kazališta ipak se prokazuje kao nezadovoljavajući. Kako to kaže Vojin Perić, njegov ravnatelj, novinari koji im dolaze najčešće su oni zaduženi za socijalnu problematiku, a u takvom kontekstu čuđenje i pohvalu glumice i glumci zasluže već samim tim što nitko na sceni nije pao. Upravo je ovakav stav, pretjerano oprezan, pa i patronizirajući, razlog zašto se o ovom kazalištu općenito baš previše ne govori, ili se ne govori kako bi se trebalo. Ne doživljava ih se u prvom redu kao kazalište, kao ljude koji su tu prije svega da bi proizvodili umjetnost, već kao slijepce, invalide, kao one koje treba blagonaklono potapšati za njihov trud, za njihov pokušaj kazališta. Ovaj izraz – “pokušaj kazališta” – u susretu s institucijama pokazuje se posebno točnim. Naime, unatoč tome što postoje od 1948. i najstarije su kazalište slijepih i slabovidnih u svijetu, unatoč čestim i uspješnim gostovanjima u inozemstvu, unatoč međunarodnom festivalu Blind in Theatre koji organiziraju, unatoč već spomenutim kritikama i nagradama, ovo kazalište nema status kazališta, kako se ne uspijevaju registrirati, već se vodi kao udruga, odnosno dramski studio. Radi se o tome da bi ih, s obzirom da se ne uspijevaju financirati sami, od prodaje ulaznica, registrirati trebao sam Grad Zagreb ili država – za tim se, međutim, ne pokazuje interes. Ovo je, naravno, izrazito simptomatično već na simboličkoj ravni, ali posljedice su i sasvim konkretne – kao kazalište imali bi automatski financiran hladni pogon (redovne plaće za ansambl od petnaestak ljudi), na što kao dramski studio nemaju pravo. Ipak, pogon su, financiran od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, odnosno sadašnjeg Ministarstva socijalne politike i mladih uspijevali kontinuirano održavati od 2007. godine, ali krajem prošle i to im je oduzeto, te su u potpunosti prepušteni financiranju kroz projekte, što je za život ovog kazališta nedovoljno, a dovodi donekle u pitanje i ovogodišnji BIT festival (iako su pripreme, optimistično, polako već počele). Dakako, njihova je situacija ovdje donekle usporediva i s ostalim manjim kazalištima. Međutim, dok ona još mogu računati na određenu, koliku-toliku, zaradu od ulaznica, ovo se kazalište na taj način ne može gotovo nimalo financirati – naprosto, zbog predrasuda prema slijepima i kazalištu kakvo bi oni mogli stvarati, ulaznice u slobodnoj prodaji idu jako slabo, a osloniti se može jedino na organizirane posjete. Da se, bez obzira na opća rezanja u kulturi, i ovdje ipak radi o diskriminatornom polazištu oslikavaju i izjave kakve se, prenosi Vojin Perić, mogu čuti u Gradskoj skupštini, kao odgovor na potrebu tog kazališta da među ostalim i redovno isplaćuje svoje suradnike, profesionalne redateljice, kostimografe, dramaturginje: “ma dajte, pa s njima će ljudi surađivati i za siću”. Ponovno, to je ono omalovažavajuće tapšanje po ramenu, koje ih svodi na kazalište koje bi u ime svojih posebnih potreba umjesto sustavnog financiranja od strane države, trebalo svoje suradnice i suradnike moljakati za suradnju uz mizeran honorar.
U svakom slučaju, Novi život redovito surađuje s profesionalnim redateljicama i redateljima, s Anicom Tomić, Sašom Božićem, koreografkinjom Ksenijom Zec (s kojom su 2007. dobili Grand Prix na festivalu komornog teatra Zlatni lav u Umagu), a u trenutku kad sam ih posjetio zbog razgovora za ovaj tekst, s Mariom Kovačem pripremali su radio dramu Pomračenje Une Vizek, koja će premijeru imati 15. travnja na Trećem programu Hrvatskoga radija. Mario Kovač s ovim kazalištem surađuje već desetak godina, a upravo priprema i svoj doktorski rad Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama, gdje ovo pitanje tretira isključivo kao teatrološko i tehničko, a nimalo medicinsko. Jedan od zanimljivih aspekata ovdje je i mogućnost primjene glumačkog iskustva u svakodnevici slijepih i slabovidnih osoba. Naime, jedan dio rada koji je u ovakvim kazalištima specifičan, vježbanje je gesti i mimike lica, koju videći ljudi svladavaju vrlo rano i spontano, a slijepi trebaju trenirati za scenu, a mogu upotrijebiti i pri svakodnevnoj komunikaciji s videćim osobama. Ostatak suradnje s ovim kazalištem, Kovač kaže, ne razlikuje se previše od rada sa svakim drugim zaokruženim ansamblom koji zna što hoće. Tu su potrebne još neke vježbe u prostoru, ali koje se svladaju kroz kratko vrijeme – ovo izrazito mobilno kazalište, kojem je matični prostor Scena Vidra, u stanju je vrlo brzo procijeniti pozornicu na kojoj će nastupati.
Međutim, upravo je određena potreba za individualnim radom vjerojatno dio razloga zašto nijedna slijepa osoba u Hrvatskoj nije uspjela upisati Akademiju, koja za takav tip pedagoškog rada naprosto nije spremna. Do sredine 2000-ih godina prepreka je bila sasvim eksplicitna – važeća je bila odredba o psihofizičkom zdravlju pri upisu, što je automatski onemogućavalo pristup osobama s posebnim potrebama. U međuvremenu, ta je odredba uklonjena, ali stvari se nisu promijenile – slijepe osobe i dalje se ne uzimaju u obzir. Tako, naravno, ne mora biti, a to potvrđuje i slijepa Slovenka Metka Pavšič, koja je nedavno magistrirala glumu u Ljubljani, i koja će sa svojim monologom gostovati i u Zagrebu. U svakom slučaju, potreba za glumačkim obrazovanjem postoji i ono se negdje mora kompenzirati, a na tom polju iznimo je aktivna Anita Matković, članica ansambla koja se dramskim pedagoškim radom bavi u Centru za odgoj i obrazovanje slabovidnih i slijepih Vinko Bek. Većina je mlađih ljudi u ansamblu prošla kroz njene pedagoške ruke, a rad s učenicama rezultirao je i priznanjima, npr. na Lidranu. Matković ovaj glumački pedagoški rad shvaća i kao način mentalnog oslobađanja mladih ljudi, kao pokazivanje da se barijere koje se pred slijepe postavljaju mogu prijeći, ali i ona inzistira da se tu i dalje u prvom redu radi o umjetničkom radu – dobro kazalište konačni je cilj, baš kao i kod svakog drugog kazališnog rada.
I kakvo je, dakle, to kazalište? Ponovno: kao i svako drugo. Dok neki strani teatri slijepih, kao što je britanski Extant, u predstavama na zanimljiv način propituju i tematiziraju upravo svoje specifično iskustvo, i koji inzistiraju na prilagođavanju teatra slijepima i slabovidnima korištenjem, primjerice, blještavih kostima koji se bolje vide, audiodeskripcije putem slušalica ili glumačkih izgovaranja didaskalija, Novi život se takvim i sličnim istraživanjima bavio tek sporadično. Ovdje bi valjalo spomenuti predstavu Bijelo, bijelo, bijelo koju je, prema motivima Saramagova Ogleda o sljepoći, napisala Ana Prolić, a režirao već spomenuti Kovač. Tu su, naime, slijepi glumci ovog kazališta glumili slijepe likove, ali one koji su upravo izgubili vid, te se na situaciju u kojoj su se našli tek navikavaju i uče, što je rezultiralo specifičnim, pomaknutim, korištenjem njihova iskustva u svrhu kazališnog čina. Bilo je i pokušaja sa slušalicama putem kojih narator opisuje događanja na sceni, ali tu se javlja problem zvučne izolacije, odnosno slušalice blokiraju ostale zvukove i osoba ne može osluškivati događanja na sceni, kretanje glumaca i njihovu interakciju, što je bitan dio kazališnog iskustva. Ostale predstave, uključujući i Ćelavu pjevačicu, rađene su kao i predstave u svakom drugom kazalištu i u gledateljskom iskustvu nema bitne razlike. Iduća je izvedba, baš kao i premijera radio drame Pomračenje, zakazana za 15. travnja, što su dvije izvrsne prilike da se i sami uvjerite da se zaista radi o kazalištu, a nikako o njegovom pokušaju.
Zvučnu verziju teksta, snimljenu za potrebe emisije Slobodni stil Hrvatskoga radija, a koju je pročitala spikerica Maja Crnobori Tretinjak, možete poslušati ovdje.
ObjavljenoObjavljeno
