Kritika Piše: Matija Mrakovčić
Ministarstvo kulture otvorilo je 17. svibnja javno savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o kulturnim vijećima. Savjetovanje je otvoreno do 1. lipnja, iako Zakon o pravu na pristup informacijama propisuje da su tijela javne vlasti dužna provesti savjetovanje u pravilu u trajanju od 30 dana. Zbog nespretne formulacije koja spaja “dužnost” i “u pravilu”, ostavštini bivše Vlade, na Povjerenici za informiranje sada je uspostavljanje prakse tumačenja izraza “u pravilu”.
Tijekom 1990-ih država se za kulturu brinula na razini financiranja i kontrole ravnateljskih pozicija javnih institucija u kulturi, a financijske potpore bile su rezervirane za javne ustanove kojima su se podmirivali osnovni troškovi infrastrukture, tzv. hladni pogon. Uvođenjem modela “javnih potreba” 1993. otvaraju se jednogodišnji javni natječaji za potporu programima javnim kulturnim ustanovama te u manjoj mjeri organizacijama i pojedincima s izvaninstitucionalne scene. O financiranju, po principu onoga što je u interesu Republike Hrvatske, odlučivale su komisije koje je imenovalo Ministarstvo kulture.
Zakon o kulturnim vijećima donesen je 2001. “radi predlaganja ciljeva kulturne politike i mjera za njezino provođenje, a posebice predlaganja programa javnih potreba u kulturi (…) te radi ostvarivanja utjecaja kulturnih djelatnika i umjetnika na donošenje odluka važnih za kulturu i umjetnost”. Zakon se mijenjao 2004, 2009. i 2013. godine. Godine 2004. Ministarstvo je bez ikakve javne rasprave i kroz hitnu saborsku proceduru pokušalo ukinuti neka od postojećih vijeća te umanjiti njihovu ulogu u odlučivanju o javnom financiranju u kulturi. Iste je godine donesen Zakon o osnivanju kulturnih vijeća županija i gradova koji imaju više od 30 tisuća stanovnika, a izmjenama i dopunama iz 2013. taj je broj smanjen na 20 tisuća.
U aktualnom prijedlogu zakona izmijenjen je osnovni cilj osnivanja vijeća. Brisana je njihova uloga u predlaganju ciljeva kulturne politike i mjera za njezino provođenje, a naglašena je savjetodavna uloga pri “razvoju kulture i umjetnosti”. Vijeća više ne pružaju stručnu pomoć ministru kulture pri provedbi godišnjih i dugoročnih (koji se, podsjetimo, ukidaju novim Pravilnikom o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi) programa niti suodlučuju o utvrđivanju kulturne politike.
S obzirom da “neka od dosadašnjih kulturnih vijeća nisu zaživjela ni opravdala potrebu njihova osnivanja” te se “nije ukazala ni potreba za osnivanjem drugih kulturnih vijeća”, novim se Zakonom ukida Vijeće za financiranje međunarodnih projekata, ali i stavak 2. članka 2. koji propisuje mogućnost osnivanja novih vijeća “slijedeći razvoj suvremene umjetnosti, kulture i kreativnih industrija”. Dosadašnji naziv Vijeća za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti mijenja se u Vijeće za kazališnu umjetnost, Vijeće za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti u Vijeće za glazbenu umjetnost, Vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost u Vijeće za knjigu i nakladništvo, Vijeća za inovativne umjetničke i kulturne prakse u Vijeće za inovativne umjetničke prakse. Tako su inovativne kulturne prakse izbačene iz Zakona što će svakako rezultirati i drugačijim tumačenjima programa prikladnih za financiranje.
A njih će sada predlagati vijeća od pet članova koja neće činiti kulturni djelatnici i umjetnici te drugi stručnjaci koji “svojim dosadašnjim dostignućima i poznavanjem problema vezanih uz utvrđivanje i provedbu kulturne politike mogu pridonijeti ostvarenju ciljeva radi kojih je Vijeće osnovano”, već oni “afirmirani u svojim područjima”. Također, u radu sjednica bez prava odlučivanja sada mogu sudjelovati i “drugi stručnjaci” ne nužno vezani uz područje kulture i umjetnosti.
Prema prijedlogu, izbor članova Vijeća pokreće ministar javnim pozivom ustanovama u kulturi, umjetničkim organizacijama i udrugama te drugim pravnim i fizičkim osobama koje obavljaju djelatnost u području kulture i umjetnosti za podnošenje pisanih i obrazloženih prijedloga kandidata. Iz prijedloga zakona izbačene su udruge iz područja kulture, a dodane “druge pravne i fizičke osobe”. Po novom, član Vijeća može biti razrješen i “ako svojim djelovanjem ili ponašanjem narušava ugled Vijeća ili ministarstva nadležnog za poslove kulture”. Članovi vijeća stavljaju mandat na raspolaganje ako prestane mandat ministru koji je donio odluku o njegovom imenovanju.
Brisan je članak 12. koji je osiguravao posebnu pozornost “promicanju potreba u kulturi i umjetnosti nacionalnih manjina i njihovom kulturnom stvaralaštvu” te članak 13. koji je pripisivao “promicanje hrvatskoga kulturnog i umjetničkog stvaralaštva u inozemstvu” i mjere koje “omogućuju hrvatskoj javnosti da se upoznaje s priznatim vrijednostima i suvremenim nastojanjima u umjetnosti i kulturi drugih naroda”, kao i stavak 2. tog članka koji propisuje da vijeća u svom radu potvrđuju načela multikulturalnosti.
Javnost rada Vijeća ostvaruje se objavljivanjem zapisnika o radu Vijeća zajedno s odlukom ministra na mrežnim stranicama ministarstva nadležnog za poslove kulture. Još je jedna zanimljivost vezana uz “novu” kulturnu politiku ministra Hasanbegovića. Već naslov članka 2. “Kulturna vijeća pri ministarstvu nadležnom za poslove kulture” unosi novu terminologiju koju potvrđuje članak 3. kada govori o “ministru nadležnom za kulturu” te se takvi pojmovi protežu cijelim Zakonom. Dakle, zakon više ne spominje Ministarstvo i ministra kulture već resor i njegovog čelnika “nadležne za kulturu”. Ne želeći prejudicirati značenje ove promjene, valja nam samo podsjetiti na moć jezika koji ne samo opisuje stvarnost već ju istovremeno i stvara. Ono što postoji u jeziku, uskoro počinje postojati u stvarnosti. Ili iz nje nestaje, ovisno o volji zakonodavca.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
