Kritika @anaisninlovebot: I am the most tired woman in the world. I am tired when I get up. Life requires an effort which I cannot make.
@meenakshei: check for iron, b12 and vitamin d deficiencies.
(Interakcija na platformi X između korisnica @anaisninlovebot i @meenakshei; 11.7.2022.)
Moja najdraža majica iz kategorije majica s natpisima je jedna jarko ružičasta na kojoj piše samo “JIU JITSU IS BAD FOR YOU”. Dvosmislenost poruke je fukoovska. Prije četrdesetak godina bi na istetoviranom muškarcu ovaj natpis imao isključivo značenje prijetnje drugom: znam jiu jitsu i mogu te ozlijediti. Danas je on gotovo univerzalno točno prepoznat kao ironično ponavljanje najčešćeg prigovora samim jiujitserima: to za tebe nije zdravo. Pomak pažnje s nasilja na zdravlje je znakovit. Dosjetka je u tome što se prigovaraču primjedba u istom obliku vraća kao prijetnja.
U tom se smislu ovaj slučaj može promotriti iz teorijskog djelića veće Foucaultove cjeline biopolitike koji govori o suvremenom društvu kao društvu samoostvarenja (njem. Leistungsgesellschaft, u doslovnom prijevodu društvo izvedbe). Jedna od Foucaultovih osnovnih ideja je da su vječno mutirajući sistemi nadzora i kontrole1 prošli put od šarolikih oblika fizičkog kažnjavanja do perfidnijih, ali sveprožimajućih oblika kontrole kojoj je ultimativna želja organizirati društvo u kojem (skupo, tromo i često kontraproduktivno) kažnjavanje nije potrebno. Unutar ove široke ideje jedan je detalj posebno relevantan – suvremeni subjekt više nije poslušni subjekt već uspješni subjekt. Byung-Chul Han u svom pamfletu Društvo burnouta pronicljivo updatea žargon – suvremeni subjekt je poduzetnik-menadžer samog sebe.
Foucault vjeruje kako je jedan od suvremenih, a trenutno i modernih načina kontrole u samoj optimizaciji ljudskih “potencijala”. Oni uključuju stalno mjerenje, usporedbe i postavljanje pragova uspjeha. Činjenica da kulture (apstraktno definiranih) fitnessa ili well-beinga uključuju brojanje macrosa ili koraka govori o tome kako big data nisu samo podaci za (zlo)upotrebu već i sam materijal kontrole. A najfunkcionalniji, odnosno najisplativiji oblik kontrole je usmjeravanje. Paradoksalno ili ne – aspiracija u neoliberalnom društvu upravo zatvara horizont mogućnosti; nemoguće je zamisliti bolje društvo, ali je moguće zamisliti boljeg sebe.
Citat koji na jezgrovit i točan način opisuje ovu ideju može se, očekivano ili ne, pronaći u Unabomberovom manifestu Teda Kaczynskog: “Koncept ‘mentalnog zdravlja’ u našem društvu uglavnom je definiran mjerom u kojoj se pojedinac bez pokazivanja znakova stresa ponaša u skladu s potrebama sistema.“ (moj kurziv)
Tranzicija sa sistema kontrole i discipliniranja putem zabrana i nasilja na sistem kontrole i discipliniranja putem mandata motivacije i well-beinga gotovo na tjednoj bazi proizvodi društvene nuspojave. Jedna od njih je i grupa novih trendova neke vrste opreznih zabava: day raves, tea raves i, moj osobni favorit, digital detox raves. Ovi, ali i novi slični trendovi koji će se pojaviti od trenutka pisanja ovog teksta do njegove objave, dio su fenomena koji spadaju u soft clubbing.
Svim ovim društvenim fenomenima zajedničko je neugrožavanje društvene funkcionalnosti pod krinkom duševnih i tjelesnih – sljedeća riječ je vrlo znakovita – benefita; zabava ne uključuje opijate, ne traži fizičko iscrpljivanje i završava u predvečerje. Većina tekstova o ovim trendovima vrlo precizno definira ciljnu skupinu soft clubbinga: to su mladi profesionalci koji žele započeti dan na produktivan način (!) i stariji rejveri koji se žele podsjetiti prošlih vremena bez ugrožavanja rutine spavanja (!). Motiv cijele ideje je održavanje produktivnosti.
Koncept dnevnih rave partyja ipak nije tako jednostavno objasniti jer izvodi svojevrsnu dijalektičku šetnju. Day raveovi u prvom koraku pokušavaju razgraditi inherentnu antisocijalnost svog koda i, u istovremenom drugom se preoblikovati u nešto što uopće nije zabava već lijek. U ovome postoji skriveni paradoks koji ukazuje na subverzivnost originalne ideje rave partyja, a to je kompromitiranje proizvodne i konzumentske funkcionalnosti.
No ovaj ideološki potez ne može “dovršiti” stvar jer se zabava ne da odvojiti od subverzivnosti, zbog čega se ona potiho eliminira iz društvene pojave koja u svom imenu sadržava riječ party! U ovom smislu ne čudi da je prvi dojam o snimkama day raveova onaj da se radi o nečem zdravom, a ne zabavnom; atmosfera zatezanja, a ne otpuštanja uzda. Ili, prema uvodu u opis koncepta dnevnog ravea iz Tempus Magazina: “Od nostalgičnih vibracija do iznenađujućih zdravstvenih prednosti, dnevni rejvovi, najpopularniji trend u clubbingu, nude jedinstvena životna iskustva i transformiraju klupski svijet.” (moj kurziv)
Koncept tea ravea pak dovodi situaciju do baudrillardovskog paradoksa kopije bez originala, gdje simbolička veza s originalnom pojavom potpuno puca. Prema riječima web stranice Get Marketed, na koju namjerno neću staviti hiperlink, to su: “…spora, osjetilno usmjerena okupljanja koja uključuju biljne čajeve, laganu ambijentalnu glazbu i razgovor. Zamislite ugodnu večer s jastucima na podu, biranim čajevima, pričanjem priča ili čak vođenim meditacijama.” Radije ne bih.
Problem soft clubbinga nije samo u fukoovskoj mekanoj regulaciji pokornosti već i ideološki nešto bahatijoj izravnosti. Ključna stavka ove priče je u kapitalističkom ravnanju amplituda – u rezanju ili kooptiranju ekstremnosti. Inherentno subverzivne pojave koje su se suprotstavljale društvenim šablonama preimenovane su u životne stilove s pripadajućim normama, jezikom i modnim izričajem, pri čemu su zapravo kategorizirane, uhvaćene i usmjerene – (is)kontrolirane. Ilegalni drum’n’bass party je tako postao legalni Drum’n’bass Brunch; u prvom slučaju ne znate što se može dogoditi, u drugom slučaju ne želite da se dogodi išta što niste naručili. Radi se o konzumentskoj logici koja satire temeljnu premisu samog života – nepredvidljivost.
Da moram prepoznati osnovnu kapitalističku ideološku žilu, to bi bila rubno psihotična ideja da djela nemaju posljedice. Ona je psihotična jer uključuje djelomični prekid s realitetom, a narcistička jer počiva na infantilnom sistemu vrijednosti fantazijskog apsolutnog posjedovanja i uživanja. U soft clubbingu postoji vizija ostvarenog rezultata bez štete. Ideja da žestoko partijanje ne dolazi s žestokim “jutrom poslije” je sumanuta, ali znakovita jer zrcali kapitalističku logiku u kojoj nekontrolirana ekstrakcija resursa može trajati zauvijek.
Zabava je oduvijek imala subverzivni, ako ne i revolucionarni potencijal (sjetimo se samo romana Ime ruže); revoluciji i zabavi uzbuđenje je zajednički nazivnik. U ovom smislu revolucija je, između ostalog, i sinonim za uzbuđenje; svaka revolucija je u suštini plot twist. Uzbuđenje po svojoj prirodi može doći samo iz nepredvidljivosti, a ona ne prati konzumerističku logiku dosade ispunjenih očekivanja.
- Definiranje fukoovskih razlika između naroda i populacije, kontrole, discipline, normalizacije i nadzora prevazilazi opseg ovog teksta. ↩︎
Objavljeno
