Tema Piše: Matko Vlahović
Krajem lipnja četrdesetak je pripadnika i pripadnica romske nacionalne manjine u Novom Vinodolskom deložirano iz objekta u vlasništvu lokalnog Komunalnog društva. Stambeni prostor u kojem su romske obitelji živjele preko pedeset godina srušen je odmah nakon prisilnog iseljavanja. Kako su u pismenom obraćanju lokalnoj samoupravi naveli iz Saveza Roma u Republici Hrvatskoj Kali Sara, stanovnici kroz postupak nisu bili adekvatno informirani da će odmah po deložaciji doći do rušenja njihovog višedesetljetnog doma – zbog čega nisu uspjeli iznijeti osobne stvari, a mnogi ni dokumente. Budući da im grad nije osigurao alternativni smještaj, četrdesetak deložiranih osoba, od kojih gotovo polovica djece, prisiljeno je preživljavati na nogometnom igralištu u blizini ruševina svojeg donedavnog doma. Iako šokantan, ovaj slučaj iz Novog Vinodolskog nije izoliran ili pak nasumičan događaj, već tek jedan od rezultata sistemske nebrige institucija i svih razina vlasti za prava Romkinja i Roma.
Ranije ove godine smo na Kulturpunktu pisali o politikama i praksama uključivanja pripadnika_ca romske manjine u društvo. Naime, Vlada RH je tijekom 2021. godine usvojila Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine čiji je deklarirani cilj “unaprjeđenje ukupne integracije pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te smanjivanje jaza između pripadnika romske nacionalne manjine i ostatka populacije u ključnim područjima intervencije”. Zajedno s Nacionalnim planom usvojen je i popratni Akcijski plan za njegovu provedbu u razdoblju od 2021. do 2022. godine. U oba dokumenta upravo je stanovanje detektirano kao jedan od ključnih uzroka segregacije i diskriminacije romske manjine. Međutim, slučajevi deložacija, izostanak sistemske podrške i konkretnih aktivnosti daju razloga za sumnju kako navedeni strateški dokumenti postoje tek radi formalnog zadovoljavanja obveza prema Europskoj uniji. Unatoč izostanku sistemskog pristupa, osiguravanje adekvatnog stanovanja ostaje nužan uvjet za desegregaciju Roma i Romkinja, kao i prevenciju traumatičnih iskustava deložacije.
Dobro je poznato kako u Hrvatskoj većina Roma živi u udaljenim, izoliranim zajednicama, nerijetko bez pristupa vodi ili električnoj mreži. Primjerice, u studiji o romskom identitetu, socijalnoj distanci i iskustvu diskriminacije iz 2020. godine je podcrtano kako je jedna od centralnih “karakteristika romske zajednice, a često i drugih manjinskih skupina, njihova prostorna izolacija i segregacija od većinskoga stanovništva. Od dolaska na hrvatske prostore Romi su se uglavnom nastanjivali na perifernim dijelovima naselja, što je djelomično posljedica ekonomske depriviranosti, a djelomično zakonskih odredaba. Takav način života dovodi do vrlo slaba ili gotovo nikakva kontakta romskoga stanovništva s članovima većinske skupine”.
Prostorna izoliranost posebno je došla do izražaja tijekom pandemije kada su pripadnici romske nacionalne manjine ostali odsječeni od javnih servisa i institucija – primjerice, od sustava socijalne pomoći. Tako centri za socijalnu skrb nisu bili dostupni velikom broju Roma i Romkinja zbog nepostojanja javnog prijevoza koji bi povezivao romska naselja s administrativnim središtima. Štoviše, više od 60 posto pripadnika_ca romske nacionalne manjine ni u normalnim okolnostima ne može pristupiti socijalnim servisima. Nedostupnost je dodatno potencirana raznim sistemskim apsurdima – na primjer, donedavno zbog zastarjelog zakona osobama koje su primale minimalnu naknadu nije bilo dozvoljeno posjedovati osobno vozilo, stoga je pojedincima u mjestima bez javnog prijevoza bilo gotovo nemoguće doći do potrebnih institucija.
Zbog navedenih problema pitanje osiguravanja adekvatnog stanovanja gotovo je konsenzualno prepoznato od strane svih relevantnih dionika kao jedna od ključnih točaka za društveno uključivanje romske nacionalne manjine. U Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021. godinu navedeno je kako “čak 46 posto Roma živi u prostorno izoliranim i izdvojenim romskim naseljima, u kojima su uvjeti stanovanja, dostupnost komunalnih i infrastrukturnih usluga i opremljenost kućanstava iznimno slabi, a sadržaji primjereni djeci i mladima u mnogima, nažalost, ne postoje. Imaju brojne poteškoće s pristupom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti pa im je i drastično smanjena mogućnost zapošljavanja”.
Iako pravo na adekvatno stanovanje ne obvezuje državu da svakome neposredno osigura stambeni prostor, ono bi ipak trebalo podrazumijevati zaštitu od nezakonitih deložacija, kao i dužnost stvaranja nediskriminirajućih politika koje podržavaju pružanje odgovarajućeg stanovanja – kao što su razne prilagođene beneficije i subvencije, dostupnost infrastrukture i slično. No u slučaju deložacije u Novom Vinodolskom prekršen je čak i važeći Zakon o socijalnoj skrbi koji nalaže da su jedinice lokalne samouprave dužne osigurati smještaj u socijalnim stanovima ili na neki drugi način kada je riječ o obiteljima s djecom. Sve to ukazuje na ukotvljenost diskriminacije u institucijama, dok se istovremeno krivnja za postojeće stanje svaljuje na leđa apstraktne kulturne posebnosti romske zajednice bez analize konkretnih strukturnih prepreka.
U publikaciji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: prostorno uređenje, stanovanje i zaštita okoliša, autorice studije Danijela Lucić, Jana Vukić i Iva Marčetić napominju kako “pravo na odgovarajuće životne uvjete, što uključuju stambene i okolišne uvjete, pretpostavlja nesmetan pristup svim sadržajima i uslugama koje su romskoj zajednici neophodne za prevladavanje društvene marginalizacije. Stanovanje je, dakle, usko povezano s razvojem te može biti poticaj ili prepreka u svim bitnim sferama života – u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi, kao i u onima koji se tiču društvenog života, odnosno kulturnih, zabavnih, sportskih i drugih aktivnosti bez kojih život svake zajednice biva nepotpun”. Drugim riječima, prostorna izoliranost značajno uvjetuje izoliranost i u svim ostalim segmentima društva i javnog života.
Podijeljenost prema rasnim i etničkom osnovama zasnovana je na predrasudama i stigmatizaciji određene društvene skupine. Segregacija je pritom fizička i prostorna refleksija diskriminacije te ju povratno dodatno potencira. Kako autorice spomenute studije napominju, “prostorna segregacija definira se kao situacija u kojoj pripadnici određene manjinske društvene grupe nisu ravnomjerno raspoređeni u (nastanjenom) prostoru u odnosu na ostatak populacije. Upravo takav nejednak raspored u prostoru ukazuje na nejednaku mogućnost pristupa sadržajima i uslugama koje jamče zadovoljavajuću kvalitetu života i adekvatnu integraciju u društvo”. Prema tome, kada se u obzir uzmu podaci da 46 posto romske manjine u Hrvatskoj živi u izoliranim naseljima, 16 posto na periferiji gradova, dodatnih 9 posto u naseljima unutar gradova, dok tek manje od trećine pripadnika_ca romske zajednice živi raspršeno u gradovima, nije teško zaključiti kako u RH postoji izražena segregacija Roma.
Iako su autorice studije utvrdile kako su Romi uglavnom vlasnici objekata u kojima žive, bili ti objekti legalizirani ili ne, mnogi od njih ne ispunjavaju minimalne sigurnosne standarde jer je riječ o ruševnim ili improviziranim stambenim jedinicama, poput baraka, daščara i straćara. Također su napomenule kako “pristup, odnosno korištenje komunalne infrastrukture u kućanstvu, kao važan pokazatelj stambene deprivacije govori o lošoj situaciji Roma. Iako na 50 posto lokaliteta postoji infrastruktura za priključak na javnu kanalizaciju, tek nešto više od četvrtine romskih kućanstava priključeno je na taj sustav. Vodu dobivenu putem vodovoda nema 43,3 posto kućanstava, a struje nema njih 11,2 posto. Imajući u vidu da opća populacija gotovo u potpunosti ima dostupne te usluge te da ih i koristi, i ovdje je više nego očit jaz između većinskog i romskog stanovništva”.
Autorice studije istražile su i položaj romske nacionalne manjine na tržištu nekretnina – to jest, nemogućnost pristupa tom tržištu. Budući da nije moguće odrediti razmjensku vrijednost nekretnina u romskom vlasništvu – uglavnom zbog razloga navedenih u prethodnom odlomku – pripadnicima te manjine također je onemogućen pristup kreditnom zaduživanju. Autorice su napomenule da zbog takvih prepreka izolirane ili segregirane zajednice poput romskih često formiraju takozvanu pravnu pluralnost. Riječ je o raskoraku između načina na koji se vlasništvo nad prostorom definira unutar formalnog zakonodavstva i načina na koji zajednica u vlastitim okvirima uređuje socioekonomske odnose. Drugim riječima, kako je pristup tržištu i institucijama značajno ograničen, zajednicama ne ostaje mnogo izbora osim samostalnog definiranja i praćenja vlasničkih odnosa. Prema tome, čak i u slučajevima u kojima “postoji dokaz o privatnom vlasništvu nad nekim teritorijem, kada se broj stanovnika i stambenih jedinica umnožava, parcelacija i raspodjela vlasništva nisu nužno praćene i dokazima u formalno-pravnom smislu”.
Konačno, izoliranost jedne skupine ljudi od većinske zajednice otvara prostor za stigmatizaciju drugih, a potom i začarani krug diskriminacije na svim društvenim razinama. Desegregacija i borba protiv diskriminacije romskih zajednica stoga mora uključivati sustavno i sveobuhvatno rješavanje stambenog pitanja s aktivnom participacijom Roma i Romkinja. Da bi slučajevi poput onog u Novom Vinodolskom bili spriječeni potrebno je osigurati pristup stanovanju koji uzima u obzir sve specifičnosti lokalnih romskih zajednica koje su dobrim dijelom proizvedene strukturnim rasizmom.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
