Tema U Novinarskom domu zadnji četvrtak uoči parlamentarnih izbora 2024. održao se događaj koji je okupio kandidate pet stranaka koje prema anketama imaju najveću šansu za ulazak u Hrvatski sabor. Devet organizacija civilnog društva – CMS, Gong, Institut za političku ekologiju, Klubtura, Kuća ljudskih prava, Mreža mladih Hrvatske, RODA, Savez za autizam Hrvatske, Operacija Grad i Zelena akcija – organiziralo je raspravu debatnog formata na temu politika koje se odnose na mlade. Uz moderaciju Anke Bilić Keserović i Dragana Nikolića programe svojih stranaka iznijeli su Ivana Brajdić (Možemo!), Sara Medved (SDP), Josip Periša (Most), Igor Peternel (Domovinski pokret) i Maksimilijan Šimrak (HDZ). Ovaj događaj zatvorenog tipa mogao se pratiti preko live streaminga na YouTubeu i drugim platformama, a dostupna je i snimka cijelog sučeljavanja.
Postavljeni tematski okvir bio je zaista širok, pokrivajući većinu relevantnih pitanja koja se inače prolaze na općim, tematski neusmjerenim predizbornim sučeljavanjima, poput životnog standarda, stambenog pitanja, zdravstvene zaštite, obrazovanja, vanjske politike, antikorupcije, demografije, energetike i ekologije. Razina znanja i uključenosti sudionika od teme do teme varirala je, no rečeno je uistinu mnogo, pa bi taksativan pregled odgovora na tematske cjeline bio dug i nezahvalan posao upitne koristi. Umjesto toga, istaknut ću neke lajtmotive razgovora, točke slaganja i neslaganja, ali i naglasiti poneki notable absence; ono relevantno, a prešućeno (ili tek ovlaš spomenuto), bilo u odgovorima ili u postavljenim pitanjima.
Jedna od ozbiljnijih i sadržajnijih sekvenci cijele rasprave dogodila se odmah na početku, na temi kvalitete života. Ivana Brajdić spomenula je potrebu za regulacijom agencijskog i platformskog rada u smjeru tretiranja tih subjekata kao poslodavaca, što bi za sobom povlačilo i jačanje kapaciteta inspekcije rada, uz potrebu za uvođenjem studentskog rada u staž. Sara Medved složila se i dodala kako bi se takvom odlukom dio proračuna koji sad ide Studentskom centru preusmjerio u 1. i 2. mirovinski stup, ali i u zdravstveni sustav. SC ima obavezu ulagati 12,5 posto prihoda od studentskih ugovora u unaprjeđenje studentskog standarda, no Periša ističe kako se to ne događa i kako bi se ta sredstva mogla uložiti u obnovu infrastrukture.
Ipak, retorike su se razlikovale, posebice na relaciji pozicija-opozicija. Maksimilijan Šimrak uglavnom je isticao rast plaća i kreditnog rejtinga, ponekad ne adresirajući samo pitanje ili uopće ne iznoseći mišljenje, prepuštajući ga predsjedniku svoje stranke i aktualnom premijeru. Igor Peternel, kao veteran okružen prilično mlađim kandidatima, najviše od svih zagovarao je prepuštanje društvenih problema tržištu nasuprot političkim intervencijama. Svi ostali (uključujući Šimraka) smatrali su kako se nešto treba učiniti s državnim stambenim fondom – aktivirati ga (iznajmiti) ili prodati i uložiti novac u izgradnju novog. Sudeći po predizbornom programu, Most predlaže i jedno i drugo: 20-ak tisuća neaktivnih državnih stanova planiraju prodati za stanovanje mladih obitelji, a potom graditi nove stanove za javni najam. Nejasno je, međutim, zašto u tom slučaju ne iznajmiti i stanove u postojećem državnom stambenom fondu.
Spomenut je i POS, no istaknuto je i kako se on odnosi na manju skupinu mladih koji su kreditno sposobni (Brajdić) i kako je on jedan od uzroka rasta cijena nekretnina. Nitko nije spomenuo, primjerice, mogućnost vraćanja osobnog poreznog odbitka po udjelu troška stanovanja u osobnom dohotku, a koji je ukinut još 2010. tijekom vlade Jadranke Kosor. Također, razlike između oporezivanja dugoročnog i kratkoročnog najma u korist potonjeg za same iznajmljivače kao eventualni uzrok rasta cijena dugoročnog najma nisu uopće adresirane, a za porez na nekretnine, već jako dugo latentnu temu i jedan od “vrućih krumpira” hrvatske politike, eksplicitno se založila samo Ivana Brajdić iz Možemo. Iako tema stanovanja ima veze i s građevinskim sektorom koji kao malo kad gradi nove stanove u Zagrebu i apartmane, hotele, resorte i čitava naselja na obali, o probleme preizgrađenosti u kontekstu divljeg investicijskog urbanizma koji narušava urbana i ruralna područja i što bismo mogli u vezi toga nitko se nije očešao.
Tematska cjelina o zdravstvenoj skrbi i mentalnom zdravlju nije donijela mnogo novih ili hrabrih zaključaka te se svodila uglavnom na opis stanja. Više sudionika (Peternel, Šimrak) istaknulo je potrebu o nacionalnom konsenzusu za restrukturiranje zdravstva, koji bi uključivao i vlast i oporbu, dok je Sara Medved istaknula važnost preventivnih politika koje uključuju i druge resore, a tiču se, primjerice, socijalne zaštite i kvalitete okoliša. Periša je naglasio problem nedostatka liječnika primarne zdravstvene skrbi koji onda opterećuje hitne prijeme i bolnice, ali i preveliku centraliziranost zdravstvenih usluga općenito. Ipak, nitko nije istaknuo problem sve većeg outsourcanja zdravstvenih usluga privatnim klinikama, kao i prateće dijeljenje podataka o pacijentima bez njihove privole; o jednom takvom dogovoru između Vlade, KBC Zagreb i korporacije Roche pisala je nedavno za Novosti Nataša Škaričić.
Unatoč tome što je potom postavljeno pitanje o problemu dostupnosti obrazovanja za djecu iz siromašnih obitelji i iz ruralnih ili izoliranih krajeva, nitko od govornika nije se dotaknuo obrazovne i opće socijalne izoliranosti romske nacionalne manjine i činjenice da većina mladih Roma ne završava osnovnu školu, što im drastično smanjuje šansu za formalno zapošljavanje. Ta je problematika bila izostavljena i iz Nacionalnog programa za mlade, čije je uvjete donošenja na sučeljavanju kritizirala Sara Medved, a o kojima je za portal srednja.hr izvijestio Hrvoje Debeljak. Program, ističe Debeljak, ne spominje LGBT+ mlade, mlade u sustavu alternativne skrbi ni mlade s invaliditetom, a iz odluke o osnivanju radne skupine za izradu programa vidljivo je da su dvije trećine njenih članova činili predstavnici vlasti. Na sučeljavanju je spomenuta i slična situacija prisutna u novoosnovanom Nacionalnom savjetu mladih, čijih 15 od 19 članova su ujedno i članovi vladajuće stranke. Iz Mreže mladih Hrvatske, ujedno jednog od organizatora sučeljavanja, još su u listopadu priopćili kako takav Savjet ne može pretendirati na reprezentativnost koju državna tajnica Josić pokušava plasirati.
U dijelu razgovora koji se ticao kulture istaknuta je nedostupnost kulturnih sadržaja u manjim mjestima, važnost umjetničkog obrazovanja i sudjelovanja u kulturi, kao i nezavisne kulturne scene. Ipak, nije se govorilo o novim i participativnijim modelima (su)upravljanja kulturnim centrima i javno-civilnim partnerstvima koja uključuju udruge u kojima velik udio čine mladi. Uz to, već neko vrijeme znamo kako su nestanak nezavisnih kulturnih tiskovina, kulturnih rubrika u mainstream medijima, kao i nezavisnih kina samo neke od pretpostavki daljnje homogenizacije i tabloidizacije društvenog života.
Dva najkonkretnija pitanja postavljena su pred kraj razgovora: ono o uvođenju građanskog odgoja kao nastavnog predmeta u škole, te o spuštanju aktivnog i pasivnog biračkog prava na navršenih 16 godina. Tu se i očekivana svjetonazorska podjela najjasnije ispoljila, s predstavnicama SDP-a i Možemo koje su podržale oba prijedloga, HDZ-ovim i DP-ovim predstavnikom protiv, dok je Periša (Most) bio neodlučan i pozivao na istraživanje prije donošenja odluke o spuštanju dobne granice za biračko pravo, što podupire tezu o sve većoj scijentizaciji politike u današnjem tehnokratskom i neopozitivističkom intelektualnom kontekstu: što god da je posrijedi, najbolje je prepustiti stvar znanstvenicima – rješenje koje sve češće predstavlja surogat političkom odlučivanju.
Sve u svemu, sučeljavanje su obilježili vidljiv nedostatak konkretnih prijedloga političkih mjera van par socioekonomskih aranžmana i relativna neambicioznost u prijedlozima, a kratko vremensko ograničenje izlaganja samo jednim dijelom opravdava nedostatak operacionalne razrade. Primjerice, skoro svi sudionici su potvrdili da se treba usmjeriti na željeznicu nauštrb osobnih automobila, no nismo saznali ništa o tome kako to misle učiniti. Nedovoljna tematska usmjerenost nije pomogla, pa se previše pričalo o svemu, a dobar dio razgovora i nije imao baš direktne veze s mladima, dok su se neka pitanja i zaključci ponovili više od jednom (klimatske promjene, pa onda ekološke investicije par pitanja i pola sata kasnije!).
Dinamici sučeljavanja su, uz tematsko sužavanje, svakako mogla pomoći i pitanja iz publike u kojoj je bilo dosta predstavnika medija i civilnog društva, a za koja nije bilo predviđenog vremena. Pomoglo bi i to da su sve stranke na sučeljavanje poslale one kandidate koji se u profesionalnom životu ili barem u okviru izrade predizbornog programa bave pitanjima mladih, poput obrazovanja, zaštite njihovih prava ili društvenim, kulturnim i političkim angažmanom, što ovdje baš i nije bio slučaj.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
