Tema Kad sam stigla na Orašara, vrata naše lože već su bila zatvorena i nije bilo načina da uđem. Radnica HNK-a morala je gurnuti kvaku na vreteno da bi mi ih otvorila i tako sam se uvukla na sjedalo broj 5 – jedino visoko sjedalo, najdublje u loži, i igrom slučaja idealno za izvjestiteljske potrebe. Dvije od četiri žene na niskim sjedalima, plavuše, okrenule su se da me promotre i nasmiješile se, a ja sam se nasmiješila natrag i nagnula da ponovno zatvorim naša vrata.
Plavokose žene nastavile su razgovor u kojem sam ih očito prekinula, i koji nisam htjela prisluškivati, ali mogla sam kristalno čuti svaku riječ. Pričale su o nečijoj bolesti i u tom sam trenu odlučila da ću biti diskretna i profesionalna i neću zapisati stvari koje čujem. Bit ću, što se toga tiče, muha na zidu, ali nepismena.
Žena koja je sjedila bliže rubu balkona, i koju ću zato i zbog dominacije razgovorom odsad zvati Žena 1, komentirala je nešto o tome kako se sve ljudi znaju obući za kazalište. Možda je prenaglo prešla s teme bolesti, a možda sam samo zazujala, ali dobila sam dojam da prihvaća svačije modne odabire. Onda je nastavila:
“Neke su došle u tenisicama… To je sramota. Ok, ne mogu svi biti markirani, ali odi u Zaru i kupi si jednu lijepu crnu haljinu. Ne možeš doći u trapericama i tenisicama. Malu crnu haljinu i gotovo!”
Trepnula sam i protrljala prednje nožice, odnosno ruke.
U glatkom jeteu (baletni skok s noge na nogu, op.a) prešla je na Ivanu Kekin i “ovu Sandru… kak se zove.”
Benčić, šapnula sam u sebi.
“Užasno priproste osobe kojima je to sve što su u životu postigle. One se ne žele civilizirati! Žele biti poludivlje!”
U dvorani je vladao polumrak i tihi žamor; gledala sam u orkestar koji se namještao dolje u svom prostoru koji je podsjećao na pakao.
“Vidjela sam ovu jednom, ima tetovirane nekakve lastavice. Ma oni su ti na nečemu svi. I ta kosa, koja je bila masna, dignuta negdje u neko gnijezdo – kakav ti primjer možeš dati?! Ne znaju ni di su ni šta su. Da ti ne velim ta Sandra kak se uopće zove… Benčić!”
“Jooooj!”, uključila se Žena 2.
“Nije bedasta, al je priprosta i iritantna. Ona je kontra svega i jebe majku svima, ali nije nikad došla s nekim konkretnim rješenjem. A kak ide okolo… Ne bih takva išla bacit smeće. Nema ideju da to tak ne ide. Užas!”
Prije Orašara bila sam na maršu za Palestinu i kad sam rekla kamo ću dalje jedna se prijateljica malo uzbudila što idem na tako ekskluzivan događaj. Kao što Jutarnji list 5. studenog javlja, vlada POMAMA ZA ORAŠAROM – HNK pod opsadom od ranog jutra, pogledajte ogromne redove: “U red smo stale u 4.45 ujutro, i nismo bile prve”. Osjetila sam dužnost sve prenijeti za one koji ne mogu ustati dovoljno rano ili dobiti kartu od Kulturpunkta.
Orkestar je počeo svirati. Kazalište se smračilo.
Da bar znam išta o baletu.
Badnjak je u domu Klarine obitelji i slavi se s gostima, dvadesetak otmjeno odjevenih odraslih i djece. Tu je i dvoje sluga. Dječaci, uključujući Klarinog brata Fritza, trče okolo s mačevima, a cure s lutkama. Prava zabava počinje kad se pojavi Drosselmeyer, mističan lik koji uzvanike opčini sposobnošću da udahne život lutkama (balerinama i baletanima) koje onda plešu. Jedan je od lutaka u poludivljem autfitu sa zlaćanom jaknicom i šarenim prugastim tajicama; ima sreće da je na pozornici.
Drosselmeyer Klari poklanja orašara, a ona je oduševljena iako nisam sigurna zašto. U pitanju je predmet koji je primjerenije pokloniti vrani. Unatoč tome, Fritz je toliko ljubomoran da potrga orašara. Klara je neutješna.
Drosselmeyer ga pokušava popraviti, ali slabo mu ide. U svojoj tuzi Klara visoko diže nogu. Orašaru (sad baletanu) ruke stalno padaju i klatare se pa ga smještaju na stolac. Fritz i dečki opet utrčavaju s mačevima, kako to ide u životu.
Onda Klara i Drosselmeyer plešu. Bitno je reći da je Klara puno više djevojka, zapravo žena, nego djevojčica. Također je bitno da sam prije baleta u knjižari kraj HNK pročitala slikovnicu Orašar u kojoj je lik Drosselmeyera predstavljen kao Klarin ujak, pa sam cijeli prvi čin provela uvjerena u njihovo srodstvo. Možda me i zbog toga nešto u intimnom plesu Klare i Drosselmeyera blago uznemirilo.
Večer je završila i gosti se razilaze, a sluge ih ispraćaju. Gledamo kulisu kućnog ulaza u plavom zimskom mraku. Djevojčice odlaze na vrhovima prstiju (pointe). Balet… kakav koncept!
Na ulazu onda stoji Drosselmeyer, koji naglašeno diže kažiprst pred usta i signalizira nam da budemo tihi, pa se uvlači natrag u kuću… Je li problem u meni, jesam ja jedina koja ovo vidi?
Noć je sad i u kući, a Klara ustaje jer ne može odoljeti svom orašaru. Nalazi ga na stolcu i malo pleše s njim (drvenom igračkom). Zatim zaspi naslonjena na taj isti stolac.
Dok Klara spava, Drosselmeyer izvodi solo u njenoj blizini.
Pojavljuje se niz plesnih parova koje je Drosselmeyer prizvao. Klara se uslijed svega budi, očarana.
Odjednom: miševi (plesači)! Prvo stižu četiri miša, koje Drosselmeyer tjera, a onda ih se vraća šest. Ljudski oblici očajavaju. Kralj miševa baca na Drosselmeyera komad sira.
Puno je balerina na sceni, metež. Stiže omanji top koji puca na miševe, i nekakve sanjke. Napokon na scenu stupa Orašar (baletan), koji ima glavu drvenog orašara.
Orašar se bori s kraljem miševa. Rasvjeta poprima disko dimenziju. U tom kaosu miševa i baletana Klara se penje na bor i udara kralja miševa po glavi velikom crvenom kuglom.
On se ruši na pod te prvi i jedini put čujemo nešto što nije Čajkovski – zvukove (smrtnih?) hropaca miša. Zanimljiv izbor!
Ostaje nejasno zašto uopće ubijaju miševe osim zato što su ovdje i žele i sami malo zapartijati.
Nakon borbe Orašar ostaje ležati, ranjen.
Klara mu okreće leđa i plače na rubu pozornice. Orašar se budi, ali ona to ne vidi. Drosselmeyer joj zato prilazi s leđa, nježno je prima za ramena, okreće prema sebi i draga po glavi.
Sad ću opisati Drosselmeyera, čije ime naprosto obožavam ponavljati: zamislite svaki pristojno odjeveni lik đavla i zamislili ste zagrebačkog Drosselmeyera. Od crne zalizane kose i bradice do jahaćih čizama, ovaj je čovjek doslovno Mefisto.
Orašar je sad punokrvni muškarac s ljudskom glavom. Bravo!
Prilazi Klari, također s leđa, i prima je za ruku. Vrlo se lijepo drže za ruke i izvode baletne figure, npr. on nju nosi. Žena 1 snima sve mobitelom.
Nova scena: snježna šuma, dvorac u daljini. Gledamo ples pahuljica, što zaključujem po brzim pokretima ruku balerina u sjajnim bijelim kostimima.
Orašar i Klara grudaju se nevidljivim grudama. Osim pahuljica-balerina, s neba padaju i prave (lažne) pahuljice. Na kraju im se naravno pridružuje Drosselmeyer.
KRAJ PRVOG ČINA
Izašla sam iz lože duboko pod dojmom i na misiji da saznam ŠTO se to događa s Klarinim ujakom.
Ljudi oko mene, većinom žene, bili su svečano odjeveni. Bilo je dosta crnih i crvenih haljina, šljokica, djevojčica obučenih kao balerine.
Cure na garderobi pustile su me da otvorim deplijan baleta i fotkam postav jer nisam imala 1 euro da ga kupim. Zahvalila sam im s vrlo pretjeranom energijom koju nisu uzvratile nego mi mirno rekle da sve to imam i na netu. Teatar je mrtav?!
Na popisu likova nije bilo nikakvog ujaka. Prelazila sam pogledom niz imena i tada shvatila da se lik zapravo zove…
Drosselmeyer!
Izgovorila sam njegovo ime u sebi prvi od stotinu tisuća puta. Tko je čovjek koji zvuči kao njemačka psovka? Morala sam doznati.
U maloj vrućici guglala sam “drosselmeyer creep” probijajući se kroz gužvu. Stala sam u red za WC. Gospođe ispred mene dogovarale su se koja će ići prva a koja će držati kapute.
Ne, nisam jedina. I drugi ljudi na internetu, i čitavi tekstovi, komentirali su Klarinog kuma, izrađivača igračaka i čarobnjaka, koji iz sjene povlači konce radnje i uznemirujuće podsjeća na seksualnog predatora.
Je li to čarolija Orašara, pitala sam se. Ili je balet za mene jednostavno… pretvrd orah?
Izašla sam iz WC-a kao pod Drosselmeyerovom čarolijom. “Znaš kad mi netko kaže ‘Ti si se dobro udala’ – pa jesam, šta sad!”, viknula je jedna žena drugoj uz smijeh. Nekako sam nabasala u bar. “On je umro od melanoma”, rekla je gospođa meni slijeva. Konobarica je točila pića na bijelom stolnjaku. Popila bih nešto, ali možda bolje da ostanem što više pri sebi. Čula sam zvonca koja najavljuju kraj pauze iako nisam bila sigurna čujem li ih ili umišljam. Ipak sam se vratila do lože, klizeći uz zidove poput miša, i stala na vrata. Nitko mi nije bio poznat. Nisam imala pojma tko su ti ljudi. O ne. Je li to još neki baletni običaj koji ne znam, nekakva rošada publike, pas de deux?! Onda sam se sabrala i shvatila da sam na krivom katu, a i na krivoj strani kazališta.
Stigla sam taman da zateknem Ženu 1 u pirueti na tragu Emme Goldman (apokrifno):
“Ako nemam muzike koji kurac ću to uopće raditi?!”
Razdanilo mi se da govori o božićnom eventu na poslu, na kojem obavezno želi živu muziku. Ona je nastavila:
“Neće mene dve muslimanke zajebavat. Svaki put kad je nešto hrvatsko one nešto počnu izvoditi.
Došla si iz pičke materine i umjesto da šutiš i svaki dan se klanjaš NAŠEM bogu što smo te pustili da dođeš, ti prigovaraš.
Koza blesava primitivna.
Ti si onda jaši na devi, odi u pustinju, pusti nas da slavimo kako slavimo.
Kaže ona meni: Pa imate lampice!”
Žena 2 na to se u nevjerici nasmijala. Lampice?!
“Poštuj običaje! Svi su za osim tebe.
Imamo dovoljno novaca za to. Čuj ono waste of money. Još sam je danas vozila okolo pola dana. To je waste of money, vozikati okolo nezahvalnu glupaču!”
O ne.
Balet se nastavio kao da ništa nije bilo. Žena 1 većinu je vremena snimala, čak i nakon što je jedna djevojka ušla u ložu i rekla: “Ispričavam se, zabranjeno je snimanje”.
Slijedili su različiti plesovi: španjolski, arapski, kineski. Kad je počeo ruski ples, shvatila sam: “Pa to je Sam u kući!” Kasnije sam pročitala da John Williams nije doslovno koristio Orašara u soundtracku, samo ga je jako kopirao, i poput Čajkovskog služio se celestom, čije ime znači rajska, nebeska. Čajkovski ju je htio jer je tako “božanstveno neobičnog zvuka”.
Žena 1 snimala je dok je princ spektakularno vrtio Klaru, dok je šećerna vila izvodila arabeske, a možda i kad se Drosselmeyer na kraju okrenuo publici i raširio ruke kao da govori “Evo što sam vam sve omogućio!”
“Meni je to predivno; ples, muzika…”, govorila je neka mlada žena dok smo odlazili iz kazališta. Jedan je muškarac pitao starijeg gospodina, valjda oca, kako mu je bilo. “Nisam razumio što se zbiva”, odgovorio je ovaj sramežljivo, pomalo se ispričavajući. “Kako nisi?” Hodala sam dalje s tim pitanjem.
Od petka, 29.11. do danas pogledala sam još četiri različite izvedbe Orašara na YouTubeu. Morala sam razumjeti što je točno taj nezaobilazni božićni klasik. U HNK-u sam očekivala “baletnu bajku” o pustolovini jedne djevojčice, a dobila priču u kojoj je ta djevojčica – mimo ataka na kralja miševa – samo dio noći kojom orkestrira Drosselmeyer. U sveobuhvatnosti njegove magije vidjela sam nešto duboko autoritarno, što sam naravno mrzila.
Bilo mi je zato drago otkriti da u većini Orašara Drosselmeyer nije isti lik kao u zagrebačkom. Makar ključan za radnju, nije toliko sveprisutan ni zlokoban. (Balet u HNK-u završava Klarinim buđenjem kraj stolca, gdje sretno podiže igračku orašara, dok nam Drosselmeyer stoji okrenut leđima, ruku sklopljenih na križima, i ukipljeno gleda u sat iznad kamina. Halo, 666?!)
U meni najdražoj verziji, onoj Marijinskog teatra u Sankt Peterburgu, Drosselmeyera igra baletan koji izgledom i gestama mnogo više podsjeća na zanesenog znanstvenika. Većinu baleta nosi bezazlenu halju – plavu sa žutim zvijezdama – i isti takav čarobnjakov šešir. Klaru igra prava djevojčica, kao i ostalu djecu, što balet čini mnogo više dječjim i boljim; istovremeno stvarnijim i čarobnijim.
“Ja bih bila orašar ili jedan od ovih vojnika”, čula sam kako jedna djevojčica govori u HNK-u. Ne zanimaju me posebno djeca (narcizam malih razlika), ali te sam se večeri često pitala što vide i kako se provode.
U Orašaru me možda najviše uznemirio način na koji je Drosselmeyer zavladao Klarinim domom, mjestom koje bi trebalo biti njeno i gdje bi trebala biti sigurna. Zanimljivo, orašari su se poklanjali da zaštite dom od zlih sila.
I u Sam u kući, drugom nesakralnom božićnom klasiku, dom je središte svega – istovremeno utočište i mjesto nasilja, jer ga Kevin mora obraniti od uljeza.
Dom je srce božićne proslave, a možda je najslavniji dio priče o Božiću to da njeni protagonisti nemaju dom.
Dom vam treba i kad dođete iz pičke materine u neku drugu zemlju.
I ta pička materina, valjda je bila neki dom?
“To je tako nešto s čarobnom crtom, to je ljudima bijeg od stvarnosti”, rekla mi je sa strepnjom mama kad je čula da ću pisati o Orašaru.
Coleridge je jedan oblik bijega od stvarnosti nazvao “voljnim susprezanjem nevjerice”. Susprezanje nevjerice potrebno je da bismo u umjetnosti prihvatili nelogične i nevjerojatne stvari te uživali.
Meni je najdraži trenutak u filmu Sam u kući na kraju, kad Kevinov tata na podu njihovog ponovno nevinog doma pronađe zlatni zub jednog od lopova, Harryja, te ga podigne na svjetlo. “Šta je ovo?”, pita se, iako je oko svega drugog blaženo nezainteresiran.
“Da samo znaš šta se tu dogodilo!”, pomislim svaki put. Ali znamo da ne bi povjerovao! Znamo da bi mu bilo previše. Neka velike priče prekrije zvuk celeste. Odrastao čovjek vjeruje u male, opipljive stvari.
Mala crna haljina, deva, zlatni zub.
Kako nisi razumio što se zbiva?
Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
