Tema Piše: Lujo Parežanin
Kako stvari u regionalnoj kulturnoj politici stoje, odnos državnih institucija prema kulturnom polju sve se više čini kao sustavna likvidacija pred kojom su radnice i radnici u kulturi, godinama šikanirani i iscrpljivani, praktički bespomoćni. U Makedoniji je, primjerice, krajem veljače inicijativa Kultura je naslovnica svakog društva protestirala zbog rezultata Godišnjeg natječaja za projekte od nacionalnog značaja u kulturi za 2019. godinu, koji provodi Ministarstvo kulture. Prvi je to natječajni ciklus od sporne smjene Roberta Alađozovskog s mjesta ministra kulture, čovjeka čiji je dolazak bio pobudio optimizam u makedonskom kulturnom polju, a netransparentnost i nejasni kriteriji pri dodjeli sredstava na koje ovih dana ukazuju akteri s makedonske nezavisne scene pokazuju da je kultura pod Asafom Ademijem napravila korak unatrag.
Da je i situacija u Hrvatskoj prešla sve granice ponižavanja pokazala su čak dva prosvjeda u svega mjesec dana od početka veljače do ožujka: prvo onaj inicijative Dosta je rezova, potaknut višegodišnjim eutanaziranjem nezavisne kulturne scene, a potom i novinara, koji su se pod sloganom “Oteli ste medije, novinarstvo ne damo!” masovno okupili zbog bujanja sudskih progona koji predstavljaju dosad neviđen, sistemski napad na slobodu medija. Mogućnost promjene se, međutim, ne nazire: vlast se u svim ovim slučajevima postavlja ne kao sugovornik čiji smisao je u tome da servisira kulturnu zajednicu, nego kao podcjenjivački protivnik koji nastoji vulgarno diskreditirati dramatične pozive za spas nezavisne kulture i medija.
Još se gorim – ako nije neukusno uspoređivati dvije katastrofe – može nazvati stanje u Srbiji, gdje je situacija obilježena kombinacijom još izrazitijeg iskoraka prema komercijalizaciji kulture i vrlo otvorenog cinizma vladajućih pri dodjeli javnih potpora za projekte u kulturi. Tako s jedne strane tijela poput novog Saveta za kreativne industrije definiraju smjer kulturne politike koji isključuje sve što nije prilagođeno svijetloj tržišnoj budućnosti, a s druge se po očito koruptivnim linijama financiraju sumnjivi projekti organizacija koje s kulturom nemaju nikakve veze. Apsolutna samovolja Vučića i njegovih struktura, zastrašujuća u svojoj nasilnosti čak i za ovdašnje pojmove, predstavlja kontekst posebno težak za slabu i politički beznačajnu nezavisnu kulturu u Srbiji.
Pa ipak, jednu malu, makar proceduralnu pobjedu ta je scena uspjela izboriti ovih dana. Nakon gotovo tri godine, Upravni je sud u Srbiji odlučio prihvatiti tužbu koju su protiv tamošnjeg Ministarstva kulture i informisanja pokrenule predstavnice i predstavnici plesne zajednice, te je zbog nedostatka obrazloženja Odluke o dodjeli sredstava poništio sporne rezultate Konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata iz oblasti savremenog stvaralaštva u Republici Srbiji u 2016. godini za područje plesne umjetnosti.
Tužbu su zajednički podnijeli Stanica – Servis za suvremeni ples, Beogradska sekcija međunarodnog saveta za igru CID-UNESKO, Centar za umetnost pokreta PERPETUUM, ERGstatus i Udruženje profesionalnih baletskih igrača, koreografa i baletskih pedagoga Srbije, pozivajući se na niz proceduralnih propusta u provedbi natječaja, kao i na mogući sukob interesa troje članova komisije nadležne za dodjelu potpora. Povod za tužbu suvremenoplesna je scena pojasnila u svojem priopćenju iz svibnja 2016. godine u kojem se navodi da rezultati ukazuju na “nerazumevanje i nepoznavanje aktera plesne scene i njihovih rezultata u domaćim i međunarodnim okvirima”. “Odlukom komisije”, navodi se u priopćenju, “svi domaći koreografi lišeni su mogućnosti i prava na rad jer njih 99% nije podržano. Jedina domaća plesna kompanija koja radi u okrilju institucije kulture, Bitef dens kompanija, nije podržana ni za jedan svoj umetnički projekat. Niko van Beograda, osim jedne organizacije iz Pančeva, nije dobio podršku.” S druge strane, više od pola sredstava – čak 12 000 000 od 19 800 000 dinara – po budžetskoj liniji namijenjenoj nevladinim organizacijama u području plesa dodijeljeno je Beogradskom festivalu igre čija direktorica je baletna umjetnica Aja Jung.
Riječ je o osobi o čijoj povezanosti najbolje govori podatak da je prošle godine bila druga na izbornoj listi Vučićevog SNS-a u Beogradu. No prava su poslastica njezine poveznice s članovima komisije za plesnu umjetnost koja joj je 2016. godine dodijelila navedeni iznos. Kako ističe predstavnica Stanice Marijana Cvetković, sva tri člana – direktor Ansambla narodnih igara i pesama “Kolo” Vladimir Dekić, izvanredna profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu dr. sc. Ana Martinoli i nekadašnja primabalerina Ivanka Lukateli – s Jung se nalaze u odnosu koji budi sumnju u postojanje sukoba interesa. Naime, Jung se nalazila u Upravnom odboru Dekićevog “Kola”, Lukateli je u tom trenu angažirana u njezinoj baletnoj školi, dok Martinoli sjedi u Upravnom odboru Hartefakt fonda koji je zajedno s Junginom Nacionalnom fondacijom za umetničku igru prijavio koprodukciju na istom tom plesnom konkursu. Potonja situacija dobiva na dodatnoj zanimljivost, ističe Cvetković, uzme li se u obzir da je sestrinska komisija u području kazališne djelatnosti – kojom predsjeda, sretne li slučajnosti, Aja Jung – u istoj toj 2016. godini višemilijunski iznos dodijelila – Hartefakt fondu! No kako upozorava Cvetković, sastav komisije bio bi sporan i bez ovih nedopustivih poveznica, ponajprije zato što nitko od njezinih članova nije uže stručan za područje suvremenog plesa. Gospodin Dekić djeluje u području folklora, gospođa Lukateli isključivo u baletu, a gospođa Martinoli pak u području radiofonije. U prijevodu, suvremeni je ples nezastupljen na mjestu koje bi po logici stvari trebalo biti najvažnijom instancom njegova financiranja.
Na dio navedenih informacija ukazano je i u tužbi, a Upravni sud ih u obrazloženju presude i ističe, što predstavlja važnu zabilješku o mogućim sukobima interesa pri odlučivanju o dodjeli potpora, iako oni nisu dio argumentacije Suda pri odbijanju odluke Ministarstva kulture i informisanja. Ona se pak temelji na politički relativno bezopasnom proceduralizmu – prema Upravnom sudu, Ministarstvo je prekršilo članak 199. stavak 2. Zakona o opštem upravnom postupku jer sporna Odluka o dodjeli potpora “ne sadrži u kratkim crtama, sadržinu pristiglih prijava – predloga na konkurs, u istom nema prikaza činjeničnog stanja koje je utvrđeno, uz navođenje opredeljujućih razloga pri ocenjivanju dokaza, kao ni prezentiranja razloga odbijanja prijava ovde zainteresovanih lica, niti su u celosti navedeni materijalno-pravni propisi na osnovu kojih je odlučeno o konkretnoj upravnoj stvari, sa objašnjenjem, zašto je primenom tih propisa na utvrđeno činjenično stanje, rešeno onako kako je izloženo u dispozitivu”. Ukratko, stvar je pala na formalnosti, a posljedica toga je po Cvetković to da će Ministarstvo naprosto donijeti istu, samo bolje pojašnjenu odluku. No drugačiji rasplet bi, ističe, ionako bio nemoguć – sredstva su razdijeljena prije tri godine i potrošena na provedbu projekata pa bi svako zahtijevanje njihove preraspodjele bilo besmisleno. Međutim, čak i ovakva tehnička pobjeda predstavlja koristan pomak: u najmanju ruku, službena je to potvrda nepravilnosti u dodjeli javnih potpora u kulturi na koju se radnice i radnici u kulturi mogu pozvati pri zagovaranju promjena. A nije to ni jedina takva potvrda, podsjeća Cvetković: Upravni sud u Nišu je 2017. godine poništio i odluku kojom je tadašnji ministar kulture Ivan Tasovac samovoljno smanjio potporu portalu Južne vesti na natječaju za financiranje medija.
U međuvremenu je ministrom postao Vlada Vukosavljavić, no situacija se nije promijenila nabolje, iako su potpore nešto ravnomjernije raspoređene. Kako ističe Cvetković, rezultatima još uvijek dominira Aja Jung, a područje suvremenog plesa i dalje nema svoju stručnu osobu u Ministarstvu kulture i informisanja. Izostaje i bilo kakva strategija razvoja plesne umjetnosti koja, slično kao i u Hrvatskoj, preživljava bez primjerene infrastrukture i minimalnog financijskog okvira. Pritom se struktura financiranja plesa u Srbiji čini još gore postavljenom, jer se, za razliku od ovdašnjih natječaja, nezavisne produkcije natječu za ista sredstva kao i festivali, zbog čega postaje gotovo nemogućim financirati pojedinačne projekte. S obzirom na dijeljeni kontekst rezanja javnog financiranja nezavisne kulture i okretanja ka tržištu prilagođenoj kulturnoj i umjetničkoj proizvodnji, izgledno je da je budućnost suvremenog plesa u Srbiji i Hrvatskoj istovjetna. Udruženi angažman plesne zajednice na tužbi protiv Ministarstva kulture i informisanja pokazuje da određeni prostor za otpor još uvijek postoji, a on će zasigurno biti najbolje iskorišten ako se solidarnost plesne zajednice proširi i onkraj nacionalnih okvira.
ObjavljenoObjavljeno
