Tema Regionalni projekt Plave priče
Razgovarala: Matija Mrakovčić
Projekt Plave priče, koji nastaje uz potporu Balkan Arts and Cultural Fund (BAC), uspostavlja međusobnu komunikaciju i suradnju organizacija iz regije fokusiranih na pitanja koja se tiču korisnika psihijatrijskih usluga, osoba s iskustvom psihičke patnje koju nazivamo mentalna bolest, s psihijatrijskim dijagnozama te njihovom pozicijom u društvu i stigmatizacijom. Koristeći kreativne dramske procese, u suradnji s nekoliko dramskih umjetnika iz regije, projekt ova pitanja uvodi u javni diskurs. U projektu sudjeluju udruge ERGstatus i Duša iz Beograda, Ludruga iz Zagreba i Feniks iz Tuzle. Također, ova inicijativa nije okrenuta samo umjetničkom radu korisnika psihijatrijskih usluga, već u projektu sudjeluju i volonteri, umjetnici, aktivisti i drugi građani zainteresirani za ovakav rad u lokalnim zajednicama.
U Beogradu je krajem veljače i početkom ožujka održana prva sesija projekta, radionica i predstava pod nazivom Osama – Solitude, koja se u osnovi bavila intimom pojedinca, u zagrebačkom izdanju projekta krajem travnja, pod nazivom Izlaz – Exit, grupa umjetnika, članova udruga i zainteresiranih pojedinaca bavila se društvenim pravilima i nesvjesnim ponašanjem. U Tuzli će sredinom lipnja biti održan treći dio pod nazivom Gungula – Hubbub koji će se baviti stihijskim ponašanjem grupe, a završetak projekta odvit će se u rujnu u Beogradu, na festivalu Bitef.
Na inicijativu grupe građana zainteresiranih za poboljšanje i humanizaciju života duševnih bolesnika, 2000. godine osnovano je Udruženje za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji Tuzlanskog kantona Fenix. Udruga sa sjedištem u Tuzli djeluje kao nevladina, neprofitabilna organizacija koja djeluje u područjima podrške kreiranju politika mentalnog zdravlja u skladu sa međunarodnim standardima. Udruženje Duša iz Beograda okuplja sve koji imaju ili su imali probleme iz spektra mentalnog zdravlja, kao i volontere, te veliki broj stručnjaka različitih profila. ERGstatus je plesno kazalište osnovano 1998. kao edukacijski projekt suvremenog plesa i otada se etablirao kao važna nezavisna organizacija u Srbiji i Jugoistočnoj Europi. Uz seminare, radionice i umjetničke produkcije, ERGstatus djeluje i kao integrativna plesna kompanija koja uključuje plesače s fizičkim ili duševnim poteškoćama, ili bez njih. Udruga Ludruga je osnovana 2012. zbog potrebe osoba s psihičkim poteškoćama za vlastitom afirmacijom. Uz ljude s duševnom boli i njihove suputnike, Ludruga okuplja i stručnjake, aktiviste, pripadnike drugih marginaliziranih skupina te nastoji djelovati na elemente sustava koji bi se trebali i mogli promijeniti i poboljšati.
Nakon zagrebačke izvedbe, a ususret tuzlanskoj, o projektu Plave priče i iskustvima rada na projektu razgovarali smo s Borisom Čakširanom, umjetničkim direktorom ERGstatusa te umjetnicom i koreografkinjom Jelenom Stojiljković, izvođačima Vlatkom Ročić Petak i Alenom Oreškovićem iz Ludruge te Vahidom Đulovićem i Sandrom Marković iz Fenixa.
KP: Projekt Plave priče posljednji je u nizu umjetničkih projekata na kojima je ERGstatus radio s različitim marginaliziranim skupinama. Kakva su vaša iskustva takvog umjetničkog rada? Kako se projekt razvijao?
Boris Čakširan: ERGstatus postoji već više od 15 godina i u svom radu smo imali iskustvo saradnje s različitim marginalizovanim skupinama, što nam je uvijek bilo zanimljivo kao oblik rada. Imali smo uspeha na raznim festivalima, radili smo specifične projekte s kojima su nas festivali ugošćavali, davali nam uvete da radimo. Zapravo, kroz različite projekte uvijek smo imali neku vrstu otvorenosti za učestvovanje, generalno nekih drugih učesnika, sem samih umetnika.
Što se tiče projekta Plave priče, on je nastao iz situacije koja je bila jednostavna. Meni s obratila organizacija Duša s kojom smo već sarađivali preko organizacije Grupe Hajde da…, na uglavnom plesnim predstavama. Želeli su da nešto novo uradimo. Imali su ideju da se povežu sa organizacaijama koje već postoje u regionu, a mogli su konkurisati samo kao umetnički projekt. Meni su se obratili kao da će oni osmisliti projekat sa svoje strane, a da mi budemo netko preko koga će ići realizacija. Ali, ja to nisam baš tako shvatio jer kad krenem da nešto radim, mislim da treba puno tome da se posvetim. Sjeo sam s njihovim kolegom, Britancem Jamesom koji je hteo pomoći u pisanju projekta. Smislio sam koncept projekta, on je pomogao da ga uobličimo. Projekat nije suviše komplikovan, čak je jednostavan, ali sad kad malo analiziram, posle izvesnog vremena, mislim da je projekat jako pametno i odlično sklopljen. Povezuje tri organizacije iz regiona koje čine korisnici psihijatrijskih usluga. Neka krovna organizacija, mi kao umetnička trupa, za njih smo mali i nekako to natkriljujemo na način vodstva u umetničkom i konceptualnom smislu i dajemo, mi barem tako verujemo, da im dajemo neke forme u kojima mogu da komuniciraju sa medijima, generalno preko umjetnosti.
Mislim da do sada nisu imali takvih iskustava i nisu nastupali na nekim ozbiljnijim scenama. Duša je imala iskustva u Beogradu, ali nisu imali iskustva u provedbi projekata. Ostali su imali više iskustava u provedbi projekata, i to nas je dosta ohrabrilo, ali nisu imali iskustva na sceni. Kako se projekat bude nastavljao dalje svaka će organizacija imati svoj prostor da u tome, poučena onime što je bilo pre, zadata forma, nađe svoj način kako da u to upliva i kako da realizuje sebe. To je bilo dobro jer svatko ima tu šansu da to nekako prođe na svoj način i edukuje se, te da za sebe shvati koje su ključne tačke da se to realizuje kao umetnički projekat. S druge strane, ono što je meni bilo vrlo bitno, jest da to ne bude na nivou onog što mi smatramo socijalnom umetnošću nego da se zapravo popne malo iznad toga i da postane umetničko delo za sebe te egzistira na javnoj sceni kao nešto uzbudljivo, zanimljivo, drugačije. Ne samo zbog učesnika, iako to naravno ne možemo prekriti, kao da njih tu nema, nego da prosto damo nešto drugo od iščekivanog, u umetničkom smislu. Naravno da tu napredujemo.
Prva je radionica bila u Beogradu s predstavom koja je proizašla iz nje, jedna u Zagrebu, treća će biti u Tuzli, a završnica, finalna predstava bit će u okviru velikog festivala Bitef i programa Polifonije gde ćemo napraviti mešavinu materijala iz svih ovih produkcija koje smo do sada radili. Pozvali smo osobno umetnike koji će to raditi, prvenstveno Marka Pejovića, dramaturga, koji će čupati komade i sklapati novu priču, i Jovanu Rakić Kiselčić, koju još uvijek nitko nije upoznao i koja će doći kao potpuni stranac s materijalima koje je vidjela samo na snimkama. Zajedno ćemo to uobličiti u novu predstavu. Tu je naravno i Jelena koja sudjeluje u celom procesu i koja će zajedno s Markom imati kompletno prethodno iskustvo. Ta će posljednja predstava biti posebno značajna jer će se tada ljudi pojaviti s prethodnim iskustvom koje su stekli kroz procese koje poznaju, no u potpuno novoj formi, s novim značenjem i simbolikom. To je u biti jedno osnaženo scensko iskustvo na nov način i s novom koncepcijom, i novim stavom. Tek kad prođemo taj zadnji krug svima će biti jasno što smo to zapravo radili. S druge strane, također postoji još neki dodatni smisao. Za svaku sam radionicu osmislio da imamo neko pitanje za koje sam mislio da je važno i da se može obraditi. Na prvoj smo radionici imali osamu ili pitanje osamljenosti, u Zagrebu pitanje izlaza odnosno gde je izlaz, ali kroz pripadanje nekoj grupaciji, i treći u Tuzli će biti pitanje kaosa ili gungule, u smislu što se dešava kad su neki parametri poremećeni, i društveni, socijalni, i ekonomski i kad čovjek nema dobre oslonce, što se onda dešava sa čovekom. To će biti isto jedno zanimljivo iskustvo.
KP: Nakon iskustava radionica i predstava u Beogradu i Zagrebu, što vam se čini – je li umjetnost proces ili cilj?
Vahid Đulović: I proces i cilj. Za nas članove udruženja iz Tuzle ovo je prvi ovakav susret s pozorištem, ako ćemo realno. Ovo je za nas izazov i proces koji može pridonijeti destigmatizaciji i promociji mentalnog zdravlja. Mi sami, kao korisnici, nismo bili svjesni koliko umjetnost može tome pridonijeti. U Tuzli već imamo i neku viziju za dalje. Možemo spomenuti samostalnu izložbu našeg Adnana Sivića u jednoj tuzlanskoj galeriji koja je bila dobro posjećena i na toj nas je izložbi vrlo iznenadilo kad su došli ljudi s utjecajem, nismo to očekivali. To su procesi koji nama kao korisnicima pomažu, ali i široj zajedinici jer se stvara neka vrsta inkluzije.
Ne sporimo da neće biti psihiijatrijskih ustanova, ali želimo da ih bude što manje zatvorenog tipa i ono što ostane da ima barem kvalitetne uslove za život. Jedan od segmenata kojeg nismo bili ni svjesni je da kultura može pridonijeti promociji mentalnog zdravlja. Isprva sam s Darkom Sekulićem bio prijatelj na Facebooku, to me podstreklo da mu javim da smo zainteresirani, naš je cilj da uvijek sarađujemo i budemo zainteresirani. Sad smo dobili i širi krug ljudi, prijatelja, jedni drugima smo podrška, moje je viđenje da će se ovo i nastaviti, malo ćemo i Borisa pritisnuti (smijeh).
Sandra Marković: Umjetnost je oblik komunikacije. Često ne znamo ili ne znamo na koji način ili nismo u prilici da komuniciramo, pogotovo iz perspektive mi i oni. Negdje se teže nalazimo, a to je direktna komunikacija. Teško je objasniti što želiš reći kad ni sam ne znaš koju poruku želiš prenijeti. Kroz umjetnost recimo, to se može. Baš je to primjer našeg Ade koji kroz svoju umjetnost mnogo jasnije govori o tome kako se osjeća i što misli o svijetu nego što bi to ikada mogao riječima. Njegove slike iz različitih perioda njegova života, od dana do dana se razlikuju, sve su drugačije i jasno se vidi ustvari proces kroz koji on lično prolazi. Slično se meni desilo, takav je bio moj kompletan proces s uključivanjem u ove Plave priče, nekako se sve počelo odigravati i što kaže Vaha, ne znam gdje će to završiti, s Tuzlom ili Beogradom ili… Ali definitivno je da sam ja lično prokomunicirala i sa ljudima oko sebe i sa samom sobom kroz ovo, baš kroz umjetnost. Sad mi se čini da mi se pojam umjetnost raširio drastično, sad tek vidim da ne znam što je to zapravo, ne bih to mogla nikako opisati. Beskrajno sam zahvalna na ovoj prilici i to mogu slobodno da kažem i za ovu ekipu, s kojima pričam svaki dan, da je ovo bio jedan iskorak izvan naših nekakvih granica, ne samo zemaljskih, već i ličnih.
Alen Orešković: Nekako sam uvijek mislio da nisam baš za te vode, glumačke i općenito umjetničke. Uvijek sam mislio da tu dođe netko, tipa režiser, s nekom idejom i on ima jasnu sliku: ti stani tu, ti reci to, ti napravi to, i onda to sve skupa nekako izgleda okej, bude dobar film ili predstava. Kroz ove radionice naučio sam da je to proces. Svaki čovjek ima nekakvu ideju, nekakav smjer u kojem misli da bi sve skupa trebalo ići, ali nema pojma kako to napraviti. Kroz taj proces netko kaže, e mogli bi ovo, jel bi mogli ovako, ajmo ovo onako, ispada da je režiser kao terapeut grupe i da komotno može reći, ja ne znam. Tako i u terapeutskom radu, kad imaš hrabrost i petlju ne bojati se reći ne znam, ajmo zajedno nešto napraviti da to funkcionira. Mi smo imali samo dvije radionice, a ne znam ni sam koliko sam terapija prošao, u ove dvije radionice više sam sazrio nego na svim terapijama dosad. Nikad nisi sve isprobao i nikad ne znaš što ti je život namijenio. Uvijek se sjetim, tu na Gornjem gradu u Muzeju naivnih umjetnosti ima skulptura jedne gospođe koja se zove Penavuša. Ona je svoj talent otkrila s unucima, dijeljajući nekakve panjeve. Oni su se igrali, ona s njima i sada je veoma priznata hrvatska naivna umjetnica, u svijetu je priznata. Ne znači da će se čovjeku svidjeti to što radi, ali svakako treba probati.
Jelena Stojiljković: Cela ova priča, umetnost kao način komunikacije, ne kao komunikacije sa predrasudom da nešto možeš ili ne možeš, posebno kada govorimo o radionicama i ovakvom radu, je prosto da imam punu slobodu da izgovorim “ne znam” i punu slobodu da izgovorim: ja sad ovo ne mogu, moći ću sutra, kasnije, sada ne. I punu slobodu da dam neku svoju ideju kako bi to možda moglo da bude, i da je grupa dovoljno jaka i dovoljno stabilna, čvrsta, da kaže, aj da probamo. Ova grupa to jeste. Konkretno, ne znam jel grupa Plave priče postala jaka nakon prve radionice ili je već volšebno bila jaka, pre nego što je počela prva radionica, samo znam da je čin ove grupe nešto fantastično. I to daje i meni slobodu kao umetnici da kažem da ne znam i da ne mogu, što inače, kada govorimo o profesionalizmima i institucijama i formama, nemam to pravo uvek, nemam uvek pravo da se pozabavim sobom na nivou toga ko sam ja u toj sceni i šta ja u toj sceni radim. Već je to neka mašina koja te vodi, koja te vozi, s kojom povremeno nisam u dodiru, u dodiru sa sobom, samo se pitaš što će i kako publika i kako se to čita.
Ovde idemo nekim drugim procesom i to je ono što meni kao umetniku mnogo znači. Poznavajući vas, radeći s različitim ljudima u smislu profesionalci-neprofesionalci, umetnici i neumetnici, profesori, nastavnici, terapeuti, ja upoznajem sebe više i razumem sebe više. Verovatno da se neću nikada upoznati sebe do kraja, ali to mi je falilo u procesu odrastanja i sazrevanja kao umetnika. Na fakultetu te niko suštinski ne nauči što da uradiš sa emocijom koja se desi, potpuno slučajno dok radiš neki lik, neku ulogu. Desi se neki haos u tebi koji poizvede spolja svašta nešto divno, a unutra ostavi haos za koji ti niko nikada ne objasni kako da ga smiriš. Dati način na koji da se smiriš, da prihvatiš da ne znaš ili ne možeš, i da na kraju krajeva nije važno, to te ne uče. Ponekad samo treba odustati i tek onda se desi.
Vlatka Ročić Petak: Nisam bila svjesna u što ulazim i mislim da nisam još ni sada svjesna. Ono što sam doznala o sebi jest da sam potpuni kontrol frik. Što nikad ne bih rekla za sebe. Na prvoj radionici u Beogradu toliko je emocija krenulo, a ja se, doznala sam uslijed svega, s emocijama ne znam najbolje nositi, moram ih prvo racionalno proraditi. No to baš nije bilo najbolje rješenje. Ono što mi je najgore u cijeloj priči jest što svaki put kad se nađemo nemam pojma što me očekuje i s tim se jako teško nosim. Meni treba struktura, priznajem, neka kućica. Te strukture ima, ali je zna netko drugi, a ne znam ju ja. Treći dan već sve pošaljem kvragu jer netko drugi zna, pa pustim, ali pustim do pola. A ovo iskustvo, pravi umjetnici i pravo kazalište… Mislim, nekako skoro pa nisam svjesna što smo napravili. Zapravo smo stali na pozornicu pred ljude, pred javnost, pred nepoznat svijet i napravili nešto kvalitetno, umjetnički, ne razumijem se previše u to, ja sam konzument. Dođem u kazalište kao konzument. Pitala sam se što ja tu radim, ja nisam profesionalni gumac, odakle mi uopće pravo stajati ovdje i ljudima nešto izvoditi. Sama po sebi nikada to ne bi napravila. Međutim, ostatak grupe je bio tu, i oni misle da mi imamo na to pravo, znači, imam i ja. Tu mi je bildano samopouzdanje, sama to ne bih nikada napravila.
Iz iskustva liječenja u psihijatrijskoj bolnici i psihoterapija, grupne terapije ponuđene u bolnici išle su tokom racija, sjediš i verbaliziraš, umom pokušavaš shvatiti što se u tebi dešava. S te smo strane bili navikli raditi. Međutim, barem u bolnici Sv. Ivan na Jankomiru, shvatili su vrijednost nekih elemenata umjetnosti kroz razne art-terapije. To je još u povoju, ali sve više se koristi. Tako da postoje mogućnosti da se ljudi izražavaju što likovno, što pisanjem, malo i dramskim izrazom. I na toj je dramskoj radionici postojao osjećaj zajedništva i proizvela se i predstava. Ali, što je bio problem – te su se predstave odigravale isključivo u prostorima psihijatrijske bolnice ili bi gostovale u drugim psihijatrijskim bolnicama ili ustanovama, nikada ne bi izašli van, ono što bi trebao biti smisao nekakve destigmatizacije. Kako ćeš raditi destigmatizaciju u ustanovi. Dođe rodbina, ljudi koji se liječe. Imali smo prije par godina želju i volju i ideju da s tim što smo tamo napravili izađemo u javnost, pred publiku. Međutim, nismo našli na razumijevanje, čak ni interes u tim profesionalnim umjetničkim krugovima. Onda smo jednostavno izgubili volju. Dobili smo poruku da ih ne interesiramo. I sad se, ovim projektom, to napokon dešava.
Boris: Da, ali sve je proces. I mi smo u društvenom smislu deo jednog procesa. Treba neko vreme, da se ljudi zateknu slučajno u tom pozorištu gde se nešto tako desi, da shvate, osete to, onda nekom drugom prenesu, da se to događa više puta, da poraste na taj jedan nivo i da postane, prosto, normalno. I da tamo može da se čuje mnogo više nego što se sada čuje. Ovo su još uvijek naše priče, ali smo ovde, mašemo, vidite nas, slušajte nas, mi možemo da vam govorimo, moćemo reći svašta, ne plašite nas se, dođite da se družimo, imamo šta da vam damo. To je sad neki početak.
Sećam se kad smo krenuli da radimo sa osobama s invaliditetom, naš kolega Stojan Simić, igrač, on je sad već neko o kome se pišu kritike, a inače je gluva osoba. To je dug proces. Prvo je bio neki mladi igrač, početnik koji se tu pojavljuje u nekakvoj grupi, pa onda i neko ko se ističe kao igrač, pa onda da je on igrač i gluva osoba, pa onda igrač i gluva osoba koja ima što da kaže. To je proces od osam godina. Sada je on umetnik koji ima svoj stil i koncept i pravac, koji kreće da odgaja neku novu generaciju. To je proces. Niko ne treba da bude vrhunski umetnik, nećemo reći da radimo vrhunsku predstavu, već ćemo reći da će ljude koji dolaze zainteresovati naša priča, da imamo šta da damo i razmenimo, također. To je onda i vrlo važno sredstvo.
Neki su ljudi juče bili zalutali na našu prezentciju (predstavu), nisu znali šta da očekuju niti šta se tu dešava. Ali, vrlo brzo su shvatili, a onda su počeli da shvaćaju da nije samo to što su shvatili to, nego da tu ima još mnogo više. Onda reakcija žene za koju smo svi mislili da je nečija, a ispostavilo se da ju niko ne zna, ona se na kraju predstave popela na pozornicu da nam zahvali. Ovo je jedan početak, koji može biti i fantastičan i skroman, ali je značajan jer je početak. Pogotovo ako niste imali iskustva prije, ovo je mogućnost da pozovete neke umetnike i uvučete ih u priču. Jer i umetnici su u strahu, ne znaju kako i šta, i njima treba podrška da bi naučili da rade sa vama. A raditi kroz umetnost je zapravo raditi na nekom trećem polju koje kanališe sve ove ostale stvari.
KP: Tko ima pravo na umjetnost? Iz vaše prespektive, u kakvom su položaju osobe s psihičkim poteškoćama, kao proizvođači i kao konzumenti umjetnosti?
Jelena: Koliko umetnost za marginalizovanu grupu može biti korisna, toliko marginalizovana grupa može biti korisna za umetnost. Korisno, to je nekako jeftina reč. Ali potrebno je vući za rukav umetnike, treba im dati siguran prostor da dođu. Ako govorimo o ranjivoj grupi kojoj je potrebno negovanje, i umetnici će iz straha odbiti nešto, iz straha da ne pogreše, da ne načine nešto loše što će ranjivu grupu učiniti još ranjivijom. Samo iz straha odbijam. Zašto mislim da umetnost može da bude terapeutska, između ostalog, zato što je uzajamna, onoliko koliko dam toliko dobijem. Uvek je tako. Ako nešto iskreno dam, to mi se uvek vrati i u tom je smislu umetnost dijalog, komunikacija.
Sandra: U tom smislu, ovo jest prvi umetnički projekt u kojem sudjelujem na ovakav način, međutim, vodim radionice i učestvovala sam na mnogim radionicama na kojima se umetnost koristi. Ljudi koji dođu i plate da ih netko pokrene da ustanu i nešto kažu o sebi, to bude jako teško. Jedan, dvije ustanu, pazite, radi se o ljudima koji imaju visoku motivaciju da to naprave, koliko klimanja da se kaže nešto o sebi, da se izgovori riječ, načini vrisak, napravi pokret, to su bili dani i dani rada. Umetnici su se preznojavali da bi nas 15 pokrenuli da nešto zajednički napravimo. Ovde je to išlo samo tako. Ljudi su u Beogradu prvi dan otvorili sve. Razmišljam jesu li takvi bili ili su takvi postali, i to je neverovatno, i to je nešto što umetnost može. Ta vrsta emocionalne otvorenosti prema svijetu, a vjerovatno je tome doprinijela i doza patnje i ličnog procesa koji su svi prošli. Jednostavno, hajde ljudi, otvorite se i oni sa scene pokažu na tu publiku i onda se publika otvori, to doprinosi povratu i ta je razmena sjajna, mislim da to uopće nije pitanje marginaliziranih grupa, to svi ljudi trebaju da prođu, previše je dobro da bi bilo ostavljeno umjetnicima i nama.
Vlatka: U predstavi je sudjelovalo sedam volonterki iz Zagreba koje su se javile na javni poziv i koje mi apsolutno nismo poznavali. Izabrali smo ih prema biografijama. One nisu baš znale u što se upuštaju, javile su se na radionicu, pročitale su koncept i iz svojih različitih interesa došle k nama. Nakon dva dana, kad smo počeli razgovarati međusobno, neke su iskreno rekle da se nisu mislile više vratiti jer smo mi grupa za sebe, one ne znaju nikoga, nismo ih predstavili, nismo se upoznali. Treći dan se dogodilo to da su se slijepile, usisala ih je grupa. Sad pitaju bi li mogle nastaviti s projektom, od “razmišljam da uopće ne dođem” do “ja bih s vama dalje, jel ikako mogu?”. Nevjerovatno.
KP: Feniks posebno radi na polju zagovaranja politika mentalnog zdravlja i razvijanja programa djelovanja u zajednici. Na koji način se ovakvo djelovanje podudara s onim što inače radite? Kakav je uopće položaj osoba s invaliditetom u institucijama koje raspodjeljuju potporu umjetničkim projektima?
Sandra: Razmišljam jel potrebno, a to je naša greška i problem, dal je potrebno da radimo velike stvari da bi nešto napravili. Ljudi su stigmatizirani, marginalizirani, hajdmo mi na nešto veće. A ovaj je projekat, kao što je rekao Boris, mali, on je mali i financijski i konceptualno, ali je napravio ogromne stvari. A što je važno napravio taj projekt? Meni lično, znam da su tu angažovani ljudi koji znaj svoj posao, to je sigurno, ali karakteristika koja je doprinijela da se to ovako desi nije njihov profesionalni kapacitet već njihov lični kapacitet. I količina uključenosti i posvećenosti koju daju. Kad neko u nekome koga vidi kao autoritet, bar na polju umetnosti, vidi angažman, onda se sam daje, onda dođe kući i svima kaže da je bilo super, riječ se širi, i to je po meni najbolji oblik zagovaranja jer je autentičan, tu ljudi vjeruju ljudima. Inače sve ide preko telefona.
Vahid: Zagovaranje od uha do uha. I svakako je više uspješno nego ono na što se troše silni novci i kampanje koje traju tri, četiri dana. Gledam djevojke koje su sudjelovale u predstavi, od njih sedam neka dvije pričaju dobro o iskustvima s radionice, formirat će se već neki klub koji će biti “na našoj strani”.
Sandra: Imali smo za Svjetski dan mentalnog zdravlja kampanju, i tu smo koristili jednu formu umjetnosti. Stavili smo u javni prostor kavez i u njega ljude, prolaznici bi sjeli u kavez, a mi smo im davali tic-tac tablete. Kako su izlazili iz kaveza, na njima se vidjelo da su preplašeni, pitali su jel to zbilja tako. Emocionalno su to doživjeli, dali smo im iskustvo.
Vahid: Vidimo da nam kultura itekako može poslužiti u našim zagovaračkim ciljevima. Jedini je problem sa nama, ali i sa ljudskim rodom uopće, što hoće odmah promjenu. To je proces. Već 15 godina radimo u Feniksu i znaju za nas, ali moramo biti realni. Kad smo krenuli, pričalo se da su budale formirale udruženje, e sad više ne pričaju tako. Vrlo je bitno da postoje pravni mehanizmi, vezani uz UN-ovu konvenciju prema kojoj sve osobe s invaliditetom imaju pravo na obrazovanje, dom, porodicu, kao i svaki građanin u svojim kapacitetima, na nama je da to koristimo. Imamo pravo na kulturu.
Vlatka: No kako to upakirati? Teško je ovo staviti na papir. Imali smo ozbiljnih problema institucijama objasniti što mi to radimo, kad smo htjeli dio sredstava iskoristiti za kulturni projekt. Uvijek je pitanje kud vi spadate. Kultura i umjetnost, tu je minus što si osoba s invaliditetom, dakle spadaš pod socijalu. U uredu za invalide, joj, pa tu ima elemenata umjetnosti, ne, vi spadate tamo.
Sandra: Put ide kozjim stazama, nikada pravolinijski ni formalnim obrascima. Evo s nama je ovdje čovjek koji je dvije godine išao da pije kafu i da razgovara s vlasnikom galerije u Tuzli. Dvije je godine razmišljao jesam li ja njemu dosadan, želi li on sa mnom razgovarati. Da bi jednog dana čovjek rekao, hajde donesi te slike i on je donio svoje slike i čovjek je zinuo. Onda je bila izložba, došao je bivši načelnik, pa ovaj pa onaj, i onda su nam rekli, ako budete imali bilo šta, javite.
Alen: To me podsjeća na film Iskupljenje u Shawshanku kada lik piše upravi zatvora da im omoguće novce za knjižnicu. I piše ne znam koliko godina, svaki mjesec, i ovi njemu pošalju dvije kutije knjiga. Čuvar kaže evo dobio si svoje knjige, jesi li sada zadovoljan. A on će, sad sam ih slomio, sad ću im pisati svaki tjedan.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno