

Nora, r. Mario Kovač / FOTO: Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život
Jedne hladne i vlažne večeri na samom kraju 2020. godine zaputila sam se u kazalište Vidra. Srećom, za razliku od nekih drugih kazališta, publici je bilo dozvoljeno da se skupi u predvorju dok čeka na početak predstave: prostorija se polako punila prigušenim glasovima, toplinom tijela gledatelja i mirisom sredstva za dezinfekciju. Eho se promijenio, vrata gledališta su zaškripala, koraci, glasovi i toplina tijela krenuli su prema dnu prostorije, prema ulazu u gledalište. Smjestili smo se na sjedišta koja nisu zbog korone ograđena trakom, žamor se stišao, na pozornici su se začuli koraci: počinjala je Nora.
Predstavu po tekstu Henrika Ibsena, u režiji Marija Kovača i izvedbi ansambla kazališta Novi život išla sam pogledati s dodatnom agendom na umu: osim same predstave zanimao me i način na koje kazalište doživljava slijepa publika. Kako sam ja videća, dogovorila sam se s Vojinom Perićem, voditeljem Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, da se nađemo na predstavi i kasnije je prokomentiramo. Osim s Vojinom, o predstavi i o temama vezanima uz kazalište i slijepe razgovarala sam i s redateljem i dugogodišnjim suradnikom Novog života Marijem Kovačem, koji je na toj suradnji bazirao i svoju doktorsku disertaciju.
“Noru se danas čita kao kapricioznu ženu koja ima sve, a diže nepotrebnu revoluciju”, komentira Kovač, “a živimo u vrijeme kada je upravo u kontekstu kazališta i filma aktualan me too pokret, kao i Nisam tražila kod nas. Svi smo znali da to postoji, svi smo to čuli, ali nismo imali dokaze niti su se žrtve usuđivale progovoriti. Osim toga, kod nas se pojavila radikalno desna struja koja se poziva na obitelj i život, a neskriveno pozivaju na smanjivanje prava žena, tako da nam se Nora činila kao dobar odabir”. Pitam ga o odabiru režije Norina lika (kojeg je utjelovila izvrsna Dajana Biondić): na koji način je riješio problem prenošenja publici tog unutrašnjeg previranja u klasično postavljenom komadu koji je ipak pisan u drugačijem kontekstu? U samom tekstu, kaže Kovač, tu ulogu igraju Norini monolozi na dramaturški ključnim mjestima – no ako je nešto vrijeme pregazilo, onda su to upravo oni. Stoga je na spornim mjestima govoreni monolog odlučio zamijeniti plesnim sekvencama koji bi prenosili tu unutarnju borbu ispod Norine fasade. Plesom koji Vojin nije mogao vidjeti.
Pitanje “kako slijepi idu u kazalište?” s kojim sam krenula u Vidru donekle podsjeća na ono od kojeg je Vojin Perić napravio kazališnu predstavu A kako vi vodite ljubav?. Takva pitanja pokazuju koliko je svakodnevica slijepih osoba još uvijek posve nepoznata i egzotična: živimo u društvu u kojem je moguće da su slijepe osobe, kao i osobe s invaliditetom uopće, toliko izolirane da su mnogi od nas došli do odrasle dobi bez bliskog susreta s nekom osobom s invaliditetom, osim ukoliko recimo nije dio obitelji. Prema statistici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj su trenutno registrirane 27092 osobe s oštećenjem vida (dakle slijepe i slabovidne osobe), što je prevalencija od sedam osoba po tisuću stanovnika. Takve su mi brojke uvijek zanimljive kada razmišljam o društvenim mjehurićima u kojima se krećemo. Na Facebooku, primjerice, imam preko tisuću prijatelja koje poznajem osobno, a poznajem (ipak) i ljude koji na Facebooku nisu: ipak, broj slijepih i slabovidnih osoba koje poznajem značajno je manji nego što bi to statistički ravnomjernom distribucijom trebao biti.
“Predrasude prema osobama s invaliditetom idu do obespoljenja, počinje se na ljude gledati kao na stvari. Razgovarao sam sa slijepim čovjekom od tridesetak godina, kaže da se nikada nije poljubio!”, komentira Perić. “U moje vrijeme mi smo odrastali u internatu, i brzo smo jedni s drugima dolazili u kontakt. Danas su mladi u integriranim razredima u kojima ne postoji dobra infrastrukturna podrška, tako da oni završe još više odvojeni i getoizirani nego što smo mi bili, i to još individualno, što je gore.” Stoga i izbjegava odrednicu “inkluzivnog” u opisu kazališta na čijem je čelu. “Ja se uvijek pitam tko me to i zašto isključio kad me ovako dobrohotno sada želi uključiti.” U svom doktoratu koji je nastao prvenstveno na dugogodišnjem iskustvu rada s ansamblom Novog života, Mario Kovač umjesto inkluzivnog koristi termin “specifično”. Što je specifično u specifičnom kazalištu, pitam ga. “Ja to vidim kao tehničko pitanje. Kazalište slijepih i slabovidnih kod mnogih je prvo slijepo, a onda kazalište. Ne kod svih – unazad petnaestak godina slika se ipak promijenila, i ljudi su počeli prepoznavati kvalitetu.”
Profesionalni pristup, no ne i status
Usmjerenje na invaliditet, a ne na umjetničku kvalitetu dovodi do patronizirajućeg odnosa – pozicija sažalijevanja je hijerarhijski određena, i time dehumanizirajuća. Tako je jednom prilikom neka tvrtka kupila dvjesto karata za predstavu, ali se na dan predstave nitko nije pojavio. Na pozive tajnice – glumci čekaju, gledalište je prazno, što se događa? – odgovorili su da nisu oni mislili doći, računali su da će karte već nekome podijeliti. Tu su kupnju shvatili kao milostinju, bez perspektive da bi na toj predstavi mogli i oni dobiti nešto – primjerice, izvrstan kazališni doživljaj. Vojin često spominje dan kada je vijest o premijeri predstave Novog života napokon došla u centralni dnevnik, da bi urednici odlučili od svih mogućih komentara prikazati gledateljicu koja je bila oduševljena time što nitko nije pao sa scene.
U Novom životu nitko ne pada s pozornice. Dapače, njegove članice i članovi izvode i plesne predstave i iznimno zahtjevne sekvence pokreta. Kazalište slijepih odavno je preraslo amaterizam, kvalitetom i znanjem glumaca u ansamblu (koji su sudjelovali i u drugim profesionalnim produkcijama izvan Novog života), ali i suradnjama s profesionalnim režiserima, glumcima, koreografima, kao što su u slučaju Nore Mario Kovač, Nikša Marinović i Branko Banković. Kazalište je osnovano još 1948., i diči se položajem najstarijeg aktivnog kazališta slijepih na svijetu, nizom nagrada te velikim repertoarnim programom koji trenutno čini sedam naslova. Kazalište koje profesionalno pristupa svome poslu, ali ne i profesionalno kazalište.
To je Vojinova bolna točka: “Mi smo u svjetskim okvirima u posebnoj kategoriji: imamo cijelu infrastrukturu, pokret, svjetlosni park, razglas, imamo kompletnu infrastrukturu profesionalnog kazališta. Mi smo prošli sve glumačke škole, radili smo s nizom redatelja. Kolegica i ja imamo status u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika. A ipak, Novi život je udruga, ne kazalište, jer ga nije moguće upisati u očevidnik kazališta. Svi se koncentriraju prvenstveno na pridjev “slijepi”: Homer je slijepi pjesnik, Ray Charles slijepi pjevač. Naši glumci su slijepi glumci.”
Jedan od problema zbog kojih nije moguće da Novi život postane profesionalno kazalište jest taj što slijepim osobama donedavno nije bilo omogućeno ni da pristupe prijemnom ispitu na studiju glume. Naime, jedan od specifičnih zahtjeva za upis glume na hrvatskim sveučilištima jest taj da je za pristup prijemnom ispitu potrebno priložiti potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti za studij. Konkretne kriterije za to što zdravstvena sposobnost za glumu podrazumijeva nije lako naći, ali prema informacijama s medicine rada koriste se generalnim kriterijima za druge fakultete: tako se, primjerice, za upis na Studij medicine ili neki od studija na Visokom učilištu Algebra, zahtijeva “uredno emocionalno i kognitivno funkcioniranje”, ali i “uredan vid i raspoznavanje boja”.
Za većinu kandidata ovaj papir predstavlja formalnost, ali ne i za Mariju Pucak, kojoj je onemogućio san da se okuša na prijemnom ispitu za studij glume. Taj je slučaj bio povod pritisku grupice aktivista koji su uspjeli postići da se potvrda medicine rada makne iz zahtjeva zagrebačke Akademije; ipak, ona je ostala uvjet za studij glume u Osijeku, Rijeci i Splitu. Istovremeno, u propozicijama za prijemni ispit na pariškom Konzervatoriju za dramsku umjetnost primjerice, također se traži potvrda liječnika, ali s drugim ciljem: da se individualiziraju oni aspekti studija koji će biti studentima s invaliditetom neizvedivi. Eksplicitno napominju da to neće ni na koji način utjecati na izbor.
Vojin je pesimist oko skorog ravnopravnog uključenja slijepih glumaca u profesionalni život hrvatskih kazališta: “Ne mislim da će se u nekoj bližoj budućnosti dogoditi da netko upiše glumu, bez obzira na promjenu zahtjeva.” “Postoji neiskustvo kod mojih kolega”, govori Mario, “ne znaju dati uputu slijepoj ili gluhoj osobi, što onda dovodi do straha.Taj je strah prisutan i na Akademiji, pa im je lakše onemogućiti upis nego razmišljati kako prilagoditi nastavu. Ne znaju koliko slijepi glumci mogu”. A mogu, kako je to pokazala i Nora, iznimno puno. Primjerice plesati, kao Dajana Biondić u Norinim plesnim monolozima. “Treba samo naći način kako prilagoditi pristup. Branko Banković, koreograf koji je radio pokret i plesne sekvence, imao je problem kad je prvi put došao na probu. Inače je u radu s glumcima pokret uvijek pokazivao, sada je morao manipulirati s njihovim tijelima, što inače kao koreograf izbjegava… Ovo je prvi put da je već od prve probe morao probiti barijeru taktilnog.” Pitam Vojina kako je doživio plesne sekvence koje nije mogao vidjeti. “Nikša [Marinović] je napravio odličnu glazbu, tako da se kroz glazbu i kroz zvuk njenih koraka osjeti taj pokret. To je trzanje ptice u kavezu, želja za slobodom.”
Individualizirani pristup, kolektivna emancipacija
Slijepa publika kazalištu pristupa na dva načina. Prvi je da odlaze uz podršku nekoga tko će im prepričavati događanja na pozornici. To mogu biti prijatelji ili osobni asistenti, ali i profesionalci zaduženi i obučeni za audiodeskripciju. “Radio sam na projektima audiodeskripcije za kazališta, ali tu se javlja specifičan problem: ona bi trebala biti individualizirana”, govori Kovač prisjećajući se svog iskustva. “Radilo ih je dvoje glumaca, Nikša Marinović, koji je i glumio u Nori, i Zrinka Kušević, koja osim što ima ekstenzivno iskustvo igranja s članovima ansambla Novi život ima i slijepe roditelje. U kasnijoj analizi sa slijepom publikom dobili smo međusobno suprotstavljene komentare – nekima je bilo previše informacija, javljao se šum u komunikaciji, žalili su se da smo im govorili stvari koje su i sami mogli zaključiti. Drugi su govorili kako im neki detalji nedostaju, recimo boje. Tu treba obratiti pažnju i na razlike između osoba koje su slijepe od rođenja i onih koje su oslijepile naknadno. Mnoge stvari poput mimike ili boje osobe slijepe od rođenja ne mogu shvatiti, te su im informacije irelevantne.”
Drugi način na koji slijepa publika gleda kazališnu predstavu jest taj da se usmjeri na informacije koje neka videća osoba niti ne primijeti – kao što to čini Vojin. “Ljudi misle da slijepe osobe žive u mraku, a mrak označava strah. Ma ne žive! Ja sam mrak vidio, on je crn. Sljepoća je ništa, to je kao da gledaš ramenom. Imaginacija nas obesvijetljenih je iznimno bogata, a umjetnost je zato područje u kojem se možemo dobro snaći. Meni nedostaje taj filigran koji sam nekada mogao vidjeti, ja zato koristim riječi, stvaram nove kovanice. Ja kad opisujem hod žene primjerice, opisujem zvuk pokreta, zvuk traperica i čarapa. Tu se razvija posebna estetika koja je drugačija od vizualne. O nekoj će mi osobi više informacija dati zvuk zatvaranja vrata nego način na koji pozdravlja. Prostor će promijeniti zvuk i toplinu s novim predmetima.”
Dok uživam u Vojinovim poetskim opisima, kao i dok gledam film Ljetnikovac u kojem on igra glavnu ulogu, a u kojem se riječ “slijep” ne spominje niti jedanput, razmišljam o različitim teorijskim koncepcijama invaliditeta. Onaj prevladavajući je medicinski: invaliditet prepoznaje kao problem pojedinca koji on ili ona moraju riješiti i liječiti kako bi postali što sličniji većinskom stanovništvu. Oni koji odlučuju o potrebama osoba s invaliditetom jesu liječnici, medicinsko osoblje, rehabilitatori. Međutim, postoji i socijalni model invaliditeta. On problem prepoznaje u društvu koje nije prilagođeno specifičnim potrebama, a stručnjaci su upravo osobe s invaliditetom – kao što poručuje i slogan “Ništa o nama bez nas!”.
Na potonji, socijalni model cilja i Vojin kada govori zašto ne voli termin inkluzivno kazalište: taj termin stavlja moć djelovanja izvan dosega samih osoba kojih se tiče. Ako je moć na onome tko ima mogućnost nekoga uključiti, postavlja se pitanje zašto ga je onda uopće isključio – time što je u kazalištu slijepih vidio samo “slijepce”, a ne i kazalište ili time što ne dozvoljava mogućnost upisa različitih studija, poput onog glume, osobama s invaliditetom. Međutim, postoji i treći model: onaj koji naglašava pozitivnu identifikaciju s invaliditetom, kolektivnu, intersekcionalnu samo-emancipaciju. On prepoznaje da različitost može ponuditi jednu sasvim drugačiju vizuru stvarnosti koja nam nije inače dostupna.
Vojin je, nakon preboljelog teškog oblika COVID-a 19, pun entuzijazma za buduće projekte i eksperimentiranje s novim formama i mogućnostima koje sa sobom nosi specifično kazalište. Na jesen organizira bijenalni BIT, međunarodni festival kazališta slijepih, a u međuvremenu je započeo i rad na novom komadu prema tekstu Marine Vujičić, s redateljem Ivanom Planinićem. “Tu je audiodeskripcija dio scene. U predstavi se radi o slijepom starcu za kojega skrbnik unajmljuje djevojku da mu čita knjige. Između starca i djevojke javlja se blizak odnos, i skrbnik pomisli da mu se ona uvlači pod kožu kako bi preuzela stan. Skrbnik ih nadgleda i prisluškuje i cijelo vrijeme iz te pozicije opisuje, govori nam što se događa, što zapravo funkcionira kao audiodeskripcija.” Fascinirana sam spiralom pitanja koja su mi se zavrtjela u glavi već na ideju koja se nalazi tek na početku svoje umjetničke razrade. Ako audiodeskripciju radi lik iz scene, kako možemo vjerovati njegovoj objektivnosti? A kako možemo vjerovati objektivnosti nekoga tko nije lik, već mora interpretirati vizualnu informaciju i kodirati je u govor?
Godinama sam studentima povijesti umjetnosti zadavala kao vježbu predikonografsku analizu – proces kojim se određena slika treba prevesti u riječi što neutralnije, bez interpretacije. Primjerice “ljudski lik u stojećem položaju, težinom naslonjen na jednu nogu i uzdignutom desnom rukom, odjeven u prsni oklop s tkaninom prebačenom oko bokova i lijeve ruke. Uz lijevu nogu nalazi se dječak koji jaše dupina”. Interpretacija da se radi o rimskom caru Augustu dolazi tek u drugom koraku. Bez obzira na to što su slične vježbe prolazili na različitim kolegijima, taj im je zadatak uvijek predstavljao problem: interpretacija je bila previše zavodljiva. No to nije slučaj samo kada pokušavamo prebaciti sliku u riječ. I sam proces gledanja zapravo je proces interpretacije: odvajamo lik od pozadine, zatvaramo oblike, grupiramo ih po sličnosti. Ovi su principi toliko prisutni da onda kad zakažu izazivaju fascinaciju, stvaraju optičke varke. Koliko zaista možemo imati povjerenja u ono što vidimo?
Dok šećem gradom nakon predstave pokušavam zamišljati kako bi moja percepcija prostora izgledala da se više oslanjam na druga osjetila. Da kada prevodim svoj doživljaj svijeta u riječi ne ostajem samo na onome što vidim – pročelje kazališta Vidra, koncentrične kružnice koje kapi kiše čine u lokvama vode, odjeća i izrazi lica posjetitelja predstave, već na ono što čujem, osjećam, mirišem. I dalje je to isti ulazak u kazalište na predstavu Nora, ali s nekom sasvim novom kvalitetom.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.