Tema Izbjeglička kriza, migranti
Piše: Davor Konjikušić
Veliki broj medija objavio je ovog Božića priču o hrvatskim obiteljima koje su u svoje domove i na božićnoj trpezi ugostile tražitelje azila, često cijele obitelji s djecom. Lijepo zamišljena inicijativa Isusovačke službe za izbjeglice, koja apelira na pomoć izbjeglicama, na kršćansku solidarnost i dijeljenje, naišla je na pristojan prijem među hrvatskim građanima. Mediji su u blagdanskom programu zagrizli na jednu pozitivnu temu, lijepo je legla u koncept novogodišnjeg programa, u kojem u vremenu darivanja nije bilo mjesta za priče o tragičnom položaju ovih ljudi, šutnji političara i medija o njihovim sudbinama. Opet nije bilo riječi ni o situaciji na hrvatsko-srpskoj granici, odakle konstantno dolaze izvještaji o grubim postupanjima policije i nepoštivanju međunarodno preuzetih zakona i obveza – Konvencije o statusu izbjeglica s pripadajućim protokolom (Ženevske konvencije) i cijelog niza direktiva EU kojima su regulira pitanje traženja azila, prihvata i udaljavanja, a koje su kroz članstvo hrvatske u Uniji transponirane u nacionalno zakonodavstvo.
A upravo su na toj granici izbjeglice dan poslije Božića, očajni, po hladnoći, organizirali protest kao još jedan vapaj da se njihov glas čuje i pronađe izlaz iz, za njih, nepodnošljive situacije čekanja i života u vakuumu. Naime, od zatvaranja tzv. balkanske rute, pa do danas sve države na ovoj ruti podigle su tvrde granice kojima na svaki mogući način pokušavaju zaustaviti migracije. Migracije je nemoguće zaustaviti, pa se patnja ovih ljudi samo povećala, a njihova sudbina našla u rukama krijumčara. Jednom kada pređu iz Turske u Grčku i prežive sve opasnosti koje ih čekaju na moru, dočekuju ih novi špaliri policajaca u Makedoniji ili teški prolazak kroz Bugarsku, gdje ih zaustavljaju i na ulazu i na izlazu iz zemlje, a grupe militantnih skupina doslovce love, zatvaraju i predaju policiji. Na sjeveru prema Mađarskoj dočekuje ih žica i duge cijevi.
U Srbiji izrazito mali broj izbjeglica želi ostati i zatražiti azil. Smješteni u nekom od kolektivnih centara koji se nalaze sve od Preševa na jugu i Šida na sjeveru, žive u izrazito lošim uvjetima. Jedan od načina rješavanje svoje situacije vide i u nastavku puta prema drugim državama EU-a preko Hrvatske. Iako nevladine udruge i aktivističke grupe već mjesecima upozoravaju na kršenja ljudskih prava i grubo, nasilno ponašanje pojedinih policijskih službenika, do danas je izostala pravovremena reakcija mjerodavnih službi.
“Situacija na granici sustavno se pogoršava od uvođenja prakse nasilnog i nezakonitog protjerivanja koje se, prema prikupljenim podacima, razmahalo na samom početku mandata bivšeg ministra Orepića, čiji je dolazak na čelo MUP-a koincidirao s formalnim zatvaranjem granica. Brutalna praksa nastavila se i nakon promjena na čelnim mjestima u MUP-u i ravnateljstvu policije: istaknula bih da je prema podacima Liječnika bez granica samo ove godine na granici poginulo sedmoro migranata, među kojima troje djece. Prema podacima UNHCR-a, hrvatska policija ove je godine protjerala najmanje tri tisuće ljudi”, objašnjava Milena Zajović iz udruge Are You Syrious.
U Srbiji se danas nalazi oko četiri i pol tisuća ljudi u migracijama, a izvan službenih prihvatilišta za tražitelje azila nalazi se oko 150 ljudi. Izbjeglice koje se danas nalaze u Šidu imaju višestruka iskustva odvraćanja od prelaska hrvatske granice od kojih za neke tvrde da su i nasilni.
“Inicijativa dobrodošli zajedno je s udrugom AYS do danas objavila tri izvještaja o nezakonitim i nasilnim protjerivanjima izbjeglica iz Hrvatske. Kroz izvještaje želimo upozoriti javnost i nadležne institucije o kršenjima ljudskih prava, a samim tim i o nepoštivanju nacionalnih i međunarodnih obveza Hrvatske. Konstantno dobivamo iskaze izbjeglica koji govore o sustavnom i kontinuiranom onemogućavanju pristupa sustavu azila, što za ove ljude predstavlja jedno od njihovih osnovnih prava. Policija u svojim priopćenjima redovito navodi da ne dopušta osobama ulazak u RH, ali to naziva odvraćanjem i poziva se na Zakonik o schengenskim granicama”, kaže Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije.
Ministarstvo unutarnjih poslova poziva se na članak 13. ovog zakonika. Iako u pravnoj praksi uvijek postoji više propisa koji pokrivaju određeno područje društva, čudna je odluka da se samo jedan članak uzima kao mjerodavan i nadređen ostalima. U udrugama koje se bave zaštitom prava izbjeglica ističu kako se slažu da se granica treba zaštiti od ilegalnih ulazaka, ali ne i od ljudi koji nisu nikakvi kriminalci i koje pri tom štiti međunarodno pravo. Izbjeglice se, kažu, moraju podvrgnuti proceduri, a ne samo vraćanju na teritorij druge države bez provjere. U jednom od prvih izvještaja AYS-a i CMS-a spominje se i slučaj osoba koje su na graničnom prijelazu zatražile zaštitu, ali su svejedno vraćene u Srbiju, iako je svrha azila da upravo tim osobama pruži zaštitu i sigurnost. Riječ je, dakle, o ljudima koji zaštitu ne mogu ostvariti u zemljama iz kojih dolaze, poput Sirije. Najčešće borave u Turskoj gdje nemaju niti status izbjeglice i iz koje ne mogu zatražiti zaštitu u nekoj od država EU. U međuvremenu, pojedine članice EU poput Mađarske legalizirale su i vraćanja s granice, iako je to u suprotnosti s međunarodnim konvencijama.
Za razliku od proaktivnog PR-a nekadašnjeg ministra policije Ranka Ostojića koji je gotovo svakodnevno organizirao press konferencije i informiranje za novinare, odnosi s javnošću novog ministarstva bazirani su na uskraćivanju i nepružanju informacija javnosti i novinarima bez obzira iz koje redakcije dolaze. Afirmativnih narativa o migrantima, osim ovih prigodničarskih toplih ljudskih priča za Božić, gotovo da i nema. Nema niti informacija o tome što se na granici dešava, osim da naša policija sprječava i uspješno zaustavlja pokušaje prelaska. Informacijska tišina je toliko jaka da su trebali dani da vijest o smrti šestogodišnje djevojčice Madine Husein dođe do javnosti.
Kako je njena obitelj kasnije ispričala medijima, do nesreće je došlo nakon što ih je hrvatska policija primorala da se vrate prema Srbiji. Na djevojčicu je usred noći 21. studenog ove godine na pruzi između Tovarnika i Šida naletio vlak, usmrtivši je na licu mjesta. Obitelj je tada navela kako je i prije nesreće bila u Hrvatskoj i zatražila azil, ali ih je policija, kršeći njihovo pravo na pristup međunarodnoj zaštiti, kombijem vratila do pruge i poslala da hodaju nazad u Srbiju.
“Ta je situacija u nedostatku medijske pažnje postala stara i brzo zaboravljena vijest. Zašto se o sramotnom postupanju hrvatske policije uglavnom šuti, možda najbolje ilustrira rečenica kojom je jedan urednik nedavno ‘ubio’ priču o maloj Madini: ‘ne govori protiv svoje države’. Uloga medija iznimno je važna jer jedino pritisak javnosti može ublažiti nasilje na granici – ono redovito splasne nakon što dođe u fokus medija, ali se nažalost ubrzo ponovno razmaše. Ovo je problem kojim se treba baviti kontinuirano i sustavno ako ne želimo ući u povijest kao zemlja koja je četvrt stoljeća nakon vlastitog rata samo par kilometara od Vukovara batinala i pljačkala izbjeglice iz nekih drugih gradova-heroja”, dodaje Zajović.
Prema iskazu majke, Madina nije bila jedino dijete koje je hrvatska policija vratila u Srbiju, već je s njom tada bilo još petero djece, od dvije do petnaest godina. Obitelj je u međuvremenu podnijela kaznenu prijavu koja je predana Državnom odvjetništvu RH u kojoj se nepoznate policijske službenike tereti da su prouzročili smrt maloljetne djevojčice iz nehaja, zlouporabili položaj i ovlasti, povrijedili prava djeteta te nehumanim postupanjem obitelji nanijeli tešku duševnu bol i patnju zbog društvenog položaja. Hrvatska policija je odbila zahtjev udruga da dostavi i pokaže snimke nadzornih kamera snimljenih te kobne večeri.
“Obitelj zatečena sa šestero djece na granici RH zatražila je zaštitu i azil, a policija je odbila postupiti po propisima te su obitelj po noći uputili da se smjerom pruge vrate na teritorij Srbije. Odbili su molbe majke da s djecom prenoći jer su djeca umorna i pothlađena uslijed čega se dogodila smrtna posljedica”, rekla je njihova odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić.
Danas se na hrvatskoj granici dešava ono što se već godinama dešava na Mediteranskom moru, posebice u Grčkoj i Italiji. Kao ni dječaka Aylana Kurdija, ni djevojčicu Madine Husein nitko nije fizički ubio. Ubijeni su zbog politike nepomaganja i zbog činjenice da je prostor kretanja, bilo da je u pitanju more ili tlo, pretvoren u visokorizično mjesto za sve one koji su prisiljeni putovati kao izbjeglice. O očaju ovih ljudi govori i vijest od 26. prosinca 2017. godine, kada je u podvozju autobusa na liniji Beograd – Zagreb pronađen mladić koji se na minusu i bez ikakve zaštite od vode, prašine i ispušnih plinova pet sati držao samo za zadnju osovinu. Mladić je nakon dva dana vraćen u Srbiju, prema sporazumu o readmisiji koji se ne primjenjuje ukoliko osoba zatraži azil u Hrvatskoj. Također je cinična izjava ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koji je, suprotno postojećim međunarodnim i nacionalnim zakonima koje je dužan primjenjivati, izjavio da osoba koja je na nezakonit način ušla u Hrvatsku ne može dobiti azil. Time je pokazao svoje nepoznavanje materije, ali i uvrijedio sve tražitelje azila koji su na težak i sličan način uspjeli stići do Hrvatske i ovdje dobiti zaštitu.
A za Božić ispod tri drveta u vojvođanskoj ravnici, nedaleko od hrvatsko-srpske granice, okupili su se oni najuporniji koji nadu još nisu izgubili. Podržani od tek nekoliko neformalnih grupa volontera, brzo su diskreditirani izjavama političara i medijskim napisima o tome kako su protest organizirali krijumčari ljudima. Ubrzo nakon protesta vraćeni su nazad u prihvatilišta, a započeti ping-pong odgovornosti između hrvatske i srpske policije oko toga tko je zapravo odgovoran za smrt šestogodišnje Madine zamijenilo je bratsko tapšanje po ramenu i horsko slaganje izjava – zanimljiv slučaj kada su hrvatski i srpski narativi složni.
Prije dvije godine upravo je potpisniku ovih redaka jedan hrvatski granični policajac izjavio: “Nitko se s obitelji ne odlučuje na ovakav potez i ne želim da pomisle da ću prema njima postupiti agresivno, jer znam da bi kao i neki drugi otac svim sredstvima branio svoju obitelj.” Nastale prije dvije godine, slike hrvatskih policajaca koji daju ruku djeci izbjeglicama isparile su iz medijskog i javnog prostora. Umjesto solidarnosti i postavljanja pravih pitanja počinje nova proizvodnja straha od “grupiranja migranata” i različitih teorija zavjera protiv nevladinih udruga koje se ovaj put čuju iz srpskog Komesarijata za izbjeglice, ali i iz vrha hrvatske policije. Položaj migranata i samo njihovo postojanje naravno da nas sve uznemirava, jer uvijek nepogrešivo govori o nama i društvima u kojima živimo. Govori o solidarnosti, Europi koja danas ima više podignutih zidova nego u vremenu Hladnog rata, o stanju u medijima, o društvima u kojima proizvodnja straha od drugoga garantira dobar plasman na idućim izborima, o politikama koje profitiraju na ratovima i patnji drugih. Samo je pitanje izbora iz koje perspektive pristupimo ovom problemu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
