Blic Kino Zabok jedno je od 28 nezavisnih kina u Hrvatskoj koje je zakoračilo u digitalno doba. Rezultat je to projekta digitalizacije kina u sklopu provođenja Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010 – 2014. U zajedničkoj misiji Hrvatskog audiovizualnog centra, Ministarstva kulture i gradskih samouprava, ova kina su opremljena suvremenom digitalnom tehnologijom, a u nekima se danas mogu pogledati i filmovi snimljeni 3D tehnologijom. Zabočko kino je jedno od njih.
Zabok nije mjesto za romantiku. Nakon toliko godina nekontinuiranog rada i propadanja kino dvorane, teško da ćete od Zabočana čuti lamentacije o tihom šumu klasičnog filmskog projektora (on i danas, ostavljen za neke posebne prilike, stoji u svim digitaliziranim dvoranama). U razdoblju od proteklih petnaest ili dvadeset godina Zabočani se teško mogu prisjetiti još nekog naslova koji je kao Opasne misli rasprodao svaku projekciju. Oni koji i dalje redovito odlaze u kino danas će to radije obaviti u multipleksu u sklopu nekog zagrebačkog shopping centra do kojeg se relativno brzo može doći jer je Zabok, mjesto s druge strane Medvednice, od Zagreba udaljen svega pola sata vožnje autom. Pripadnici moje generacije, to jest mladi ljudi između 20 i 30 godina, iskustvo odlaženja u kino uglavnom doživljavaju kao mogućnost da se malo provedu izvan grada gdje se navodno, ni u kinu ni na koncertu alternativne glazbe, neće skupiti dovoljno publike. Zašto je tome tako i je li potrebno opet uprizoriti poznatu rašomonijadu različitih gledišta na stanje kulture i umjetnosti u Hrvata?
“Sjedala nisu dovoljno udobna”, “U našem lokalnom kinu nema kokica”… U suočavanju s ovakvim izgovorima ovdje ne nedostaje entuzijazma. Renovacija kino dvorane dovršena je 2010. godine, a kino sada i s aspekta tehnološke opremljenosti može konkurirati multipleksima. Upravo zato stvari djeluju malo bizarno: kakve veze ima 3D tehnologija shizofreničnih holivudskih blockbustera s europskim naputcima za ‘’jačanje kulture i umjetnosti te njihovog simboličkog kapitala na društvo u cjelini’’? “Kutina je centar svijeta”, glasio je spektakularni naslov u medijima uoči prve projekcije nakon instalacije tzv. DCP projektora (digital cinema package). Prema riječima ministrice Zlatar-Violić prilikom potpisivanja ugovora s nezavisnim kino prikazivačima, riječ je o pozitivnom obratu: “Koristimo suvremene tehnologije kako bismo publiku ponovno privukli u ova kina”.
Treba znati doskočiti svakom problemu. Zamislite situaciju da usred projekcije pukne filmska vrpca i čovjek koji je zadužen za puštanje filma stane pred punu dvoranu i prepriča publici ostatak filma. Tehničke poteškoće definitivno više ne muče Krunu Kušana, zaposlenika Pučkog otvorenog učilišta u Zaboku, zaduženog za rad kina. Prilikom razgovora s Kušanom, tijekom njegove pripreme za jednu ranovečernju vikend projekciju, bacila sam pogled na visoku dvoranu s ukupno 250 udobnih sjedala i kvalitetom ozvučenja u rangu s komercijalnim kinima. Atmosfera u kojoj je zvuk nadrealno prožimao sav taj prostor skoro me privukla na projekciju filma Muppeti u bijegu. Rastuće uzbuđenje pred projekciju oprao je travanjski pljusak, a četiri mlađahne posjetiteljice brzo je progutala buka dvorane pa su nestale negdje među redovima. Kruno i ja smo nastavili razgovor u predvorju gdje se inače mogu kupiti kokice i ostale grickalice. Tu je predviđen i prostor za kafić jer je i to jedan od načina kako da kino postane prostor življene kulture jer ga se trenutno percipira kao institucionalni prostor za kulturu koja nikako da postane zajednička širem krugu i različitim generacijama ljudi koje žive u Zaboku. Voditelj kina, ali i ostali posjetitelji, problem vide u tome da redoviti kino program još uvijek ne okuplja dovoljno ljudi pa se filmska projekcija ne može nazvati događanjem, u onom smislu te riječi na koji nas je naviklo iskustvo Facebooka, da možemo s nekim podijeliti kako je bilo super pogledati određeni film u kinu. Ukratko, problem je u daljnjem nepostojanju žive kulture odlaska u kino. S vremena na vrijeme dvoranu ipak napune neka tradicionalna događanja ili pak projekcije organizirane u suradnji sa školama.
I bez suvišne romantike, ne može se reći da zabočko kino nema svoje zaljubljenike. Mladi parovi, tradicionalni posjetitelji kina, još uvijek imaju običaj zalutati na filmske projekcije, primjerice na von Trierovu Nimfomanku. Ne prolaze svi ravnodušno pokraj plakata koja najavljuju kino projekcije u Zaboku. To je potvrdila i jedna od vjernih pratiteljica filmskih programa u Zaboku, umirovljena profesorica Slavica Viličić. Njena izjava o tome kako je prednost zabočkog kina i to što ovdje nema nepotrebne gužve već nas okreće prema žanru popularne psihologije i tjera da preispitamo sve žalopojke i izgovore koji se ovdje mogu čuti. “Odlazak u multipleks je nepotrebna šminka”, istaknula je Viličić, osvrnuvši se na to koliko je novaca potrebno izdvojiti za jedan posjet kinu u Zagrebu. Podsjećajući na činjenicu da kino u svom digitalnom ruhu radi nepunih godinu dana, i Kruno Kušan nalazi razlog za motivaciju: “Ovo su za nas pionirski izazovi”.
Nekad je u okolici Zaboka radilo više mjesnih kina čiju su redovnu publiku činili radnici danas zatvorenih tvornica, kao što je prva jugoslavenska industrija netkanog tekstila Regeneracija u Zaboku. Danas se kino ponajviše orijentira na djecu i školsku publiku razvijajući ideje o proslavi dječjih rođendana u kinu. Brojne privatne tvrtke koje posluju na ovom području očito i nisu najzainteresiraniji potrošači kulture i umjetnosti. I tom se problemu može doskočiti. Primjerice, ideja je da se premijera dokumentarca Više od meda organizira zajedno s promocijom lokalnih proizvođača visokokvalitetnog domaćeg meda. Postavlja se onda pitanje je li loše, nakon negativnih iskustva festivalizacije hrvatske kulture s kojima se aktualna kulturna politika nastoji obračunati, za razvoj publike u manjim mjestima pribjeći metodama organizacije jednokratnih događanja, tipa festivala ili filmskih revija, kojima bi cilj bio dati do znanja da lokalno kino u vašem gradu opet radi i kontinuirano prikazuje recentne filmske naslove? Teško je zamisliti da se u danim uvjetima realiziraju manifestacije koje bi same po sebi bile kvalitetan kulturni proizvod i koje bi kao takve mogle zainteresirati zabočku publiku za redovni kulturni i filmski program. U protivnom slučaju, zajednički nazivnik svega ovog neće biti kultura, već turizam ili nešto treće, ali će biti financirano sredstvima za kulturu.
Što je s kino programom? Dok je buđenje lokalne zajednice zapravo dugoročni cilj, najuzbudljiviji dio provođenja programa digitalizacije se trenutno tiče poštivanja programskih smjernica propisanih HAVC-om. U ugovoru koji su nezavisni kinoprikazivači potpisali s HAVC-om i Ministarstvom kulture stoji da kina godišnje moraju prikazivati 35 posto europskih filmova. Što se tiče domaćeg filma, dužni su prikazati šest dugometražnih hrvatskih igranih filmova od kojih svaki mora igrati minimalno šest puta. Kruno Kušan na primjeru zabočkog kina objašnjava kako je već to nemoguća misija jer ni najbolji prošlogodišnji domaći film, Obrana i zaštita Bobe Jeličića nije izazvao gotovo nikakve reakcije zajednice pa bi organizacija dodatnih neuspješnih projekcija bila nelogičan potez. Od ostalih programskih obaveza najtežim se zadatkom čini organizirati pet ne-filmskih događanja kao što su kazališne predstave, baleti, plesne predstave, operete i slično upravo iz financijskih razloga jer troškovi njihove produkcije jednostavno ne mogu ući u budžet kojim kina raspolažu i koji pojedini grad izdvaja za potrebe kulture. Bolja međusobna organizacija “nezavisnih” omogućila bi jasniju artikulaciju problema na koje nalaze u ispunjavanju programskih obaveza pri čemu se svako kino očito susreće sa svojim problemima: neke kino dvorane možda nemaju uvjete za različite produkcije ne-filmskih događanja.
S druge strane, ove stroge smjernice ne zvuče nimalo loše onima koji ne žele cijelu godinu biti prepušteni isključivo holivudskim naslovima. Zagrebačka kina već su polarizirana prema vrsti programa i tipu publike, dio koje vjerojatno nikad neće zalutati na projekciju u kino Europa ili Dokukino. Ako se, tako reći “uzdignemo iz lokalne sredine” i promotrimo širi kontekst, razveselit će nas, razočarati ili zbuniti poznata matrica. Naime, HAVC-ove programske smjernice inspirirane su načelima programa MEDIA i organizacije Europa Cinemas. Naravno, jačanje kvalitetnog programa kroz njegovanje izoštrenog ukusa za film ili radi implementacije simboličkih vrijednosti europske kulture samo je jedan od dugoročnih ciljeva u razvoju europske filmske industrije. Dakle, na programu zabočkog kina sljedećih će se nekoliko godina također odvijati borba holivudske i europske filmske industrije? Ako to zapravo nije ništa novo, najveći preokret bi mogao biti u tome da hrvatski film izazove nešto veći interes publike. Usput, poznato je da je u Zaboku prije desetak godina bila organizirana i revija indijskog filma na koju se odazvala mnogobrojna uvažena publika (konkretne reakcije više nisu poznate, ali ostaje činjenica da se s implementacijom simboličkih vrijednosti indijske kulture nije sustavno nastavljalo).
Digitalizacija nezavisnog zabočkog kina u ionako tromim i teškim uvjetima institucionalne kulture definitivno je pojednostavila neke aspekte rada kao što je sastavljanje samog kino programa. Otkad nema više dogovaranja oko filmskih kopija i njihovog preuzimanja na pošti, odabir filmova je bitno jednostavniji i još više prepušten volji organizatora. S druge strane, danas je nezamislivo da od realizacije nekog filma čekamo i po godinu dana do njegovog dolaska u kino, a kamoli nekoliko godina, koliko je filmu prije trebalo da postane dostupan za gledanje kod kuće. Bitno je da film dođe do gledatelja dok je još uvijek svjež i zanimljiv, pogotovo kada je riječ o nefikcionalnom filmu. Slučaj kina Zabok potvrđuje da je najveći misterij u novoj situaciji zapravo publika. Reakcije publike su navodno spore kao da obavijesti o filmskom programu još uvijek nose golubovi pismonoše pa se dešava da se gledatelji jave s interesom za neki film nakon što je on već prikazan u kinu. Osim uhodavanja s poslovima marketinga i privlačenja publike, izvjesno je to da je i sam pojam “kvalitetnog programa”, definiran kvotama koje propisuje HAVC, zapravo prazan. Filmski naslovi koji se prikazuju u programu kina definiraju se iz mjeseca u mjesec i s obzirom na institucionalni okvir nezavisnih kinoprikazivača teško da će se među zaposlenicima kulturnih ustanova naći i lokalni Đelo Hadžiselimović, slika i prilika dobrog filmskog ukusa zajednice, birajući iz ponude distributera ono što se uklapa u zadane kvote.
Brojka od 90 posto digitaliziranih kino dvorana u Hrvatskoj čini se blizu norveških i luksemburških 100 posto. Istodobno, brojne studije o digitalizaciji europskih kina upozoravaju i na neke probleme kao što je kratak rok trajanja novog medija za pohranu filmskog djela. Međutim, po pitanju očuvanja baštine Kušanu već dovoljnu brigu zadaje i planiranje troškova daljnjeg održavanja novorenovirane kinodvorane. Briga o umjetničkom proizvodu prepuštena je distributerima. A prave reakcije ljudi na stanje stvari i ne može biti prije no oni što zaista počnu redovito dolaziti u svoje lokalno kino. U svijetu u kojem je teško pronaći neki smisao ponekad nas zaprepaste određena podudaranja. Vjerna pratiteljica zabočkih filmskih programa žalila se da ljudi danas više ne idu u kino jer se boje sami doći u prostor novoga i nepoznatoga. Intrigira kakvo je to novo i nepoznato koje se spominje i u europskim smjernicama i uputama za razvoj kulture i umjetnosti.
ObjavljenoObjavljeno
