Tema Ne znam kakvi bi moji utisci bili da na ovogodišnji Interliber (12. – 17. 11.) i 67. Međunarodni beogradski sajam knjiga (19. – 27. 10.) gledam iz neke druge perspektive, poduzetničke na primjer, ali pošto je moje gledište čitateljsko, moji su dojmovi o oba sajma negativni. Kad netko kaže knjiga, prva mi je asocijacija uvijek čitanje: knjige postoje zato što čitamo. Sajmovi knjiga trebali bi, idealno, postojati iz istog razloga.
Pisanje je sekundarno u odnosu na čitanje. Onaj tko tvrdi suprotno, taj vjerojatno mora objaviti minimalno dva djela unutar četiri godine da bi u Hrvatskoj zadržao status slobodnog umjetnika i okoristio se niskom poreznom stopom od 13%. Nadalje, autorima koji pisanje uzdižu na razinu sakralnog, a vlastite biografije putem medija pretvaraju u hagiografije, čitateljice i knjige puki su instrument uspjeha. Važno je to reći odmah na početku, jer pitanje perspektive ključno je za bilo kakvu kritiku Interlibera, Međunarodnog beogradskog sajma ili bilo kojeg drugog sajma knjiga koji se predstavlja kao svetkovina pisane riječi. Knjige same po sebi ne podupiru nikakvu hijerarhiju, ne sastavljaju nikakve rang liste. Marketing koji te liste pravi, koji nasumično kanonizira djela, također je sekundaran u odnosu na čitanje. PR je sekundaran i u odnosu na pisanje, ali očito je da se pisanje i izdavačke politike sve više oslanjaju na marketing zbog čega knjige (a posljedično i čitateljice) izvlače deblji kraj. Zvučim li dovoljno ogorčeno? Nadam se!
Na Beogradskom sajmu knjiga prvi put sam bila šest godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 2001. godine. Roditelji su mi dali 50 konvertibilnih maraka (oko 25 eura). Trećinu tog iznosa potrošila sam odmah na parkingu ispred sajmišta, kod nekog prodavača koji je rabljene knjige, poredane po betonu, davao ispod svake cijene. Kupila sam na sajmu novo izdanje Hobita (Solaris, 2001). Ostalih se naslova ne sjećam, ali znam da sam na kraju dana za 50 konvertibilnih maraka dobila gomilu knjiga. Tadašnja srpska izdanja bila su ružna, loše ukoričena i lako su se raspadala. Nitko od izdavača nije plaćao autorska prava i u mojoj je brucoškoj glavi to opravdavalo niske cijene. Zbog jeftinih sam knjiga u tom trenutku bila voljna previdjeti ono što mnoge moje kolegice s odsjeka nisu: popratne sajmišne sadržaje u vidu velikosrpskih parola i problematičnih sajamskih plakata. Išla sam po literaturu, a dočekao me red popova, pa red knjiga, pa red Kosovke djevojke, pa opet red knjiga, pa red Šešelja, a bome i Ratka Mladića. I sve tako, ukrug.
Ne kažem ukrug reda radi. Beogradski sajam knjiga smješten je u velikoj kružnoj dvorani (Hala 1) te manjoj hali koja joj slijedi. Arhitektura je sastavni dio sajmišnog ugođaja u Beogradu jer je kompleks zgrada, dovršen 1957. godine, jedno od blaga jugoslavenskog modernizma i savršeno odgovara ideji neprestanog cirkuliranja knjiga i ljudi. U usporedbi s tim draguljem modernističke arhitekture, Zagrebački velesajam izgleda loše jer nema objedinjen vizualni identitet: ostakljene osamdesete povratile su po brutalizmu, i to je ukratko to. Hale kao da su nedovršene. Sve djeluje stiješnjeno i parcelizirano. Štandovi s knjigama za vrijeme Interlibera loše su i zbunjujuće raspoređeni. Nikad ništa ne možete naći, čak i nakon što ste već stotinu puta bili u istim tim dvoranama. Zagrebački Interliber uvijek ostavlja dojam Billy police koja se urušila pod teretom preskupih hrvatskih izdanja. No ove se godine situacija dodatno pogoršala. Pošto je moja perspektiva ograničena jer se, doslovno, ali i u prenesenom smislu, Beograd ne vidi iz Zagreba, nisam znala da je i Međunarodni beogradski sajam knjiga u međuvremenu kolabirao.
Ovogodišnji Beogradski sajam izvana je bio jugoslovenska avangarda, a iznutra jadac. Umjesto entuzijastičnog razgovora o knjigama, dočekao me žamor najobičnijeg shoppinga. Prije 10-15 godina srpska su se izdanja, istina, i dalje raspadala u rukama zbog lošeg uveza, ali razgovori o knjigama bili su vrlo živi. Književna scena bila je naelektrizirana i taj se naboj osjetio i na sajmu gdje sam se često susretala sa srpskim autorima_cama. Svi su se uzajamno čitali. Knjige su bile knjige, a pisci još uvijek nisu otkrili društvene mreže i samopromociju. Kad sam ovog listopada prvi put, nakon desetak godina, ponovno otišla na Beogradski sajam, prva stvar koja me dočekala u Hali 1, nakon Šešeljevih plakata (Velika Srbija d.o.o), a onda i Šešelja glavom i bradom, bio je ogroman Lagunin štand. Velikim je slovima pisalo: NAJVEĆI HITOVI SAJMA – Vladika Grigorije, Tony Parsons, Dragan Velikić i Colleen Hoover. Odmah sam pobjegla u manju dvoranu da probam naći antikvare, ali i tamo me zapahnuo tamjan. Kad sam antikvarijate napokon pronašla, shvatila sam da ih je sajam doslovno sakrio iza debelih plišanih zastora da ih odozdo, s partera, nitko ne vidi. U tom je smislu Interliber bio pošteniji – antikvari su bili u istoj ravni s ostalim nakladničkim kućama: nisu bili sramotna tajna koju je valjalo sakriti teškim zavjesama.
Tko bi bio zagrebački pandan Laguni? Prostorno gledano, Školska knjiga zauzima centralno mjesto u najvećoj sajmišnoj dvorani broj pet. Ona je mitsko središte knjiškog labirinta nad kojim nitko nema nikakav pregled. Lagunu možete prepoznati po crvenom kartonu, a štand Školske knjige po crvenom tepihu. Laguna izgleda jeftino, Školska knjiga skupo, a opet – obje su nakladničke kuće monopolizirale prostor. No baš u tom podudaranju dolazimo do važne razlike između Interlibera i Međunarodnog beogradskog sajma knjiga: bez obzira na vizualnu dominaciju Lagune, beogradski sajam puno je heterogeniji od zagrebačkog. Laguna nemilice štanca popularne naslove i ostale knjige kao na pokretnoj traci da održi monopol, po čemu je sličnija hrvatskoj Frakturi. Školska knjiga ima monopol nad udžbeničkim, a ne beletrističkim izdanjima. Njezin povlašten status dolazi direktno od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske koje subvencionira takav monopol. Ministarstvo kulture ima svoje favorite koje možete uočiti iz aviona, čak i u nepreglednom prostoru kao što je Zagrebački velesajam. Ti su favoriti mahom hrvatski, ako razumijete što hoću reći.
Zašto su srpska izdanja toliko ružnija i jeftinija od hrvatskih? Zato što Srbija ne ulaže u kulturu. U redu, ali zašto je onda Interliber toliko grozan, ako su već knjige skuplje jer su navodno lijepe? Zato što Hrvatska Demokratska Zajednica ima monopol nad hrvatskom kulturom. Ukoliko šećete, odnosno kružite sajmom knjiga u Beogradu, vidjet ćete gomilu hrvatskih imena. Uzmimo na primjer jedan od dva stola na kojima su bila izložena izdanja Kontrasta. Na jednu knjigu novosadske pjesnikinje Judite Šalgo došle su tri knjige Monike Herceg. Hrvatski autori i autorice značajno su zastupljeni kod srpskih izdavača. Srpskih autora u Hrvatskoj nema. Jednostavno, ne postoje. Slovenija je uspjela nakratko progurati svoje pjesnike_inje prije 15 godina, ali ni slovenačkih naslova više nema. Samo Bosanci imaju pristup hrvatskom nakladništvu, a znamo da je i to rezultat HDZ-ove politike.
Hrvatsko izdavaštvo hermetički je zatvorena teglica, i uz nekoliko izuzetaka, svemu što se unutra nalazi odavno je istekao rok. Interliber kao da prodaje restlove uz najnovija izdanja koja, zahvaljujući Ministarstvu kulture, ne smije sniziti više od 20%. Nema, dakle, nikakve dvojbe da i ovako loše 67. izdanje Beogradskog sajma knjiga, s jednako nevidljivim popustima, nikad neće biti promašaj kao što je to bio ovogodišnji Interliber. A nije da se beogradski organizatori ne trude. Čak su i Šešelja ugostili! Istina, na Interliberu nema ratnih zločinaca (iako ima sijaset raznoraznih katoličkih štandova), ali Tuđman je itekako prisutan duhom.
Hrvatska je kultura sva u pojavnosti. To se nažalost očituje i u izdavaštvu. Knjige izgledaju lijepo, ali sadržaj zna biti loše uređen i nelektoriran. Prijevodi su ponekad katastrofalni, ali po cijeni koju plaćate nikad to ne biste rekli. Paradoksalno, Hrvatska ima jako puno izvrsnih prevoditelja_ica, ali rijetko tko njihova imena stavlja na korice kao preporuku. Da stvar bude još gora, hrvatski nakladnici počeli su knjige umatati u plastiku da ih ne biste slučajno prelistali na licu mjesta i provjerili je li izdanje uopće čitljivo. Kupnja knjige u Hrvatskoj postala je ravna kupovini namještaja ili prehrambenih artikala. Često se pitam kupujem li ja to roman, nov kauč ili durum tjesteninu? Ako ćemo posve iskreno, jedini hrvatski izdavač od kojeg bih knjigu kupila i u plastici, na neviđeno, jest zagrebački Disput. S drugima uvijek postoji realna opasnost da ću si od muke počupati kosu.
Kad smo se početkom Interlibera našle na Zagrebačkom velesajmu, frendica knjižničarka požalila mi se na količinu plastike koju mora skinuti sa svake knjige koju knjižnice otkupe od nakladnika, na napor i vrijeme koje mora uložiti da se te plastike riješi. “Plastika”, piše Heather Davis u tekstu Život i smrt u antropocenu: kratka povijest plastike, “predstavlja (…) obećanje izoliranog, usavršenog, čistog i glatkog obilja. Obuhvaća fantaziju da ćemo se riješiti prljavštine svijeta, propadanja i zloupotreba”. Plastika je, osim što je doslovan zagađivač okoliša, metaforički gledano – nepropusna opna kojom hrvatsko izdavaštvo brani prijenos informacija i znanja ljudima koji nemaju 15 ili više eura da to znanje kupe. Kao da je listanje zloupotreba knjige, a čitanje knjige njezino propadanje! I ako bih jedan krimen hrvatskog izdavaštva istaknula kao najgori, onda bi to bila ta plastična barijera koju nam izdavači uporno nameću. U Beogradu nijedna knjiga koju sam dotaknula nije bila umotana u izdavački kondom, i kad sam razmišljala zašto je to tako, sjetila sam se da je jedino drugo mjesto gdje sam doživjela plastificiranje knjiga bila Njemačka, ta famozna oaza čistog i glatkog obilja. A ako hrvatska kultura nekoga diže na pijedestal uz Tuđmana, onda je to Njemačka.
Interliberu ne pomaže ni to što je životni ciklus knjige u Hrvatskoj bezobrazno kratak. Nakon što izađe iz štampe, naslov bude aktualan pola godine i onda ga kao ukislo mlijeko bacimo da bi Ministarstvo kulture upumpalo nova sredstva izdavačima koji se igraju poduzetnika. Knjige se objavljuju i objavljuju a da nigdje nisu vidljive. Naslovi nemaju dovoljno vremena da nađu svoju publiku. Tek što se pojave, moraju se maknuti da naprave mjesta za novu robu. Upravo zato što knjigu tretira kao proizvod, hrvatsko izdavaštvo je farsa, a Interliber tragedija.
Hrvatska kultura nevjerojatno je površna, a s obzirom na to da je površna – trudi se biti ekskluzivna. Samo oni koji imaju para trebaju valjda imati pristup novim knjigama. Ostalima preostaju knjižnice pune naslova koje su drugi već ispipkali, ili antikvarijati koji trguju knjigama kontaminiranim ljudskim dodirom, posvetama i bilješkama. Nije uvijek bilo tako, ali otkako je krenulo sveopće hrvatsko plastificiranje književnosti, novce radije ostavljam upravo antikvarima i to za izdanja koja su objavljena u SFRJ. Ljudi zaboravljaju, ili to nisu ni znali, da u Jugoslaviji nisu sve knjige koštale isto. Postojale su različite edicije i biblioteke za različit džep. Danas su, svejedno jesu li to tanke knjižice ili debeli tomovi, sve knjige podjednako preskupe jer ih hrvatski nakladnici štampaju da bi bile ekskluzivna roba, a ne da bismo ih čitali.
Glavni štand Vuković&Runjić, na primjer, na Interliberu uopće nije imao istaknute cijene, pa je odavao dojam skupog butika u kojem jadnici nemaju što tražiti. Trebala sam se na kasi raspitivati koliko koštaju Eileen Ottesse Moshfegh i Depandansa Rachel Cusk. Na kraju sam odustala i romane posudila u zagrebačkoj knjižnici. Puno me toga ove godine iskreno nanerviralo. Nije mi bilo jasno zašto nijedne knjige Vigdis Hjorth nije bilo na Ljevakovom štandu. Obilazila sam ga par puta da vidim jesu li mi njezini romani slučajno promaknuli. Na kraju sam neraspakiran roman Je li majka umrla? našla u kutiji jednog od antikvarijata za 4 eura. Ljevakovo izdanje Miriam Toews, autorice koja je zadnjih nekoliko godina stekla kultni status na Booktubeu, morala sam naručivati online. Činjenica da na Ljevakovoj web stranici trenutno košta 5, a da su je originalno cijenili 17 eura, govori da je Toews u Hrvatskoj davno potrošila svojih petnaest minuta slave. Da knjige odmah imaju prihvatljivu cijenu, da ih nakladnici štampaju da bismo ih svi čitali, a ne gledali na policama kao komad skupog drniškog pršuta, ne bismo imali zalihe romana koji su odavno trebali biti rasprodani. Priča se, međutim, da dio nakladnika doštampava knjige, a da ni autori_ce ni prevoditelji_ce od toga ne vide ni centa. Misteriozni su putevi nakladnički. Knjige u Hrvatskoj hrane, pitanje je samo koga točno.
I u Beogradu su me cijene knjiga dosta zbunjivale, ne samo zato što su bile izražene u dinarima. Geopoetika je reklamirala sajamsko sniženje, ali onda sam knjigu Paola Maurensiga Đavo u pisaćem stolu svejedno kupila bez dodatnog popusta jer je navodno “već bila snižena”. Ono što sam primijetila, provjeravajući cijene knjiga online, jest da srpski nakladnici vrlo često nude popuste na svojim internetskim stranicama. Kod nekih su, dakle, sajamska sniženja de facto bila nepostojeća. Meni, navikloj na užasne zagrebačke cijene, nije bio problem dati 6 eura za naslov iz 2019., ali svjesna sam da je i ta lakoća s kojom sam knjige kupovala – pitanje perspektive. Iako nam se može učiniti da su jeftina, srpska izdanja osjetno su poskupjela u međuvremenu, što su mi potvrdili ljudi koji tamo pazare svake godine.
Vučić planira rušiti Beogradski sajam. Izgleda da će srušiti sve osim Hale 1, a sajmište će preseliti na neku drugu lokaciju. To je, naravno, čisti kulturocid. I Hrvatska uništava kulturu, ali njezin je pristup rušenju drugačiji. Srpski naprednjaci doslovno ruše građevine, kulturna dobra i životni standard ljudi. HDZ pak nasilu konzervira ono što je klimavo: solipsizam hrvatske kulture kakvu je osmislio Franjo Tuđman. Suvremena književna produkcija koja će štovati hrvatski zakon o jeziku ahistorijska je izmišljotina. HDZ ne dopušta književnoj sceni i nakladništvu autonomiju u odnosu na desničarsku politiku koja raspoređuje novce u kulturi. Srbija uskraćuje svima. Hrvatska uskraćuje nepodobnima. Oba sajma knjiga zorno pokazuju: životni standard svima je toliko srozan da više nemamo ni para ni vremena da se kulturom ozbiljno pozabavimo. Ali zato se sve u hrvatskom izdavaštvu nesmetano odvija po automatizmu: natječaji, potpore, šutnja. Sitni poduzetnički interesi uništavaju kulturu čitanja. Pred našim se očima odvija gentrifikacija književne scene, ali malo je onih koji su to spremni vidjeti.
Htjela bih se na kraju osvrnuti na kobasice jer čujem da su mnogima upravo one bile glavna tema Interlibera. Moj je kontroverzni stav da su debrecinke i kranjske kobasice sastavni dio knjiške kulture. Pisana riječ savršeno pristaje uz hot dog, čak i kad ga prodaju po nekonkurentnim cijenama od tri i pol eura. Na Beogradskom sajmu više nema roštilja. To micanje pljeskavica, leskovačkih uštipaka i ćevapa kozmetička je, gotovo hrvatska mjera gentrifikacije kulturnog prostora. Valjda bi žeđanje za kulturom i glad za roštiljem trebale biti dvije odvojene aktivnosti, ali naravno da nisu. Kultura pripada svima, a ne samo vladajućoj strukturi koji odbija jesti pileći parizer. Treba objeručke prigrliti kobasice. Ne uništavaju knjige masne ruke i čitateljski apetiti, već politika koja knjige umata u plastiku da ih sirotinja ne bi mogla gutati.
ObjavljenoObjavljeno
