Tema Prizor koji je prije četiri godine osvanuo u Jutarnjem listu: broj nezaposlenih raste, a Hrvati mahom obilaze festivale tražeći kartu viška za kulturna događanja! Kultura se nikad nije ovako dobro prodavala! Tekst donosi zaključak da živimo u ludim vremenima usporedivim s razdobljem eksplozije kinoposjeta za vrijeme Velike depresije, a takva konstatacija je trebala ušutkati one zabrinute zbog smanjenih javnih davanja za kulturu i općenite klime u društvu, letargije te praznog novčanika kao uzroka nezainteresiranosti za kulturna događanja. Može li se uobičajeno slijeganje ramenima na spomen kulture danas zamijeniti afirmativnijim dijalogom? Skidamo nekoliko europskih zvjezdica na tu temu.
Anne Bamford izražava zabrinutost zbog postojanja onih grupa koji dijele negativan stav prema kulturnim aktivnostima. Skoro dvadeset posto Britanaca ne spada u korisnike kulturne ponude, a njihove stavove je vrlo teško analizirati, tvrdi Bamford u svom članku gdje se poziva na rezultate istraživanja o sudjelovanju djece i roditelja u kulturnim aktivnostima. Cijeli splet okolnosti doprinosi stvaranju barijera između ljudi i sudjelovanja u kulturnom životu zajednice. Te okolnosti dolaze do izražaja kada je riječ o ljudima s fizičkim poteškoćama; mogu biti i geografske, financijske, a veliku ulogu igraju interesi, stavovi i percepcija javnih institucija. Ukratko, puno faktora utječe na to kako oblikujemo svoje slobodno vrijeme.
Problemom dostupnosti i participacije u kulturi pozabavila se i grupa europskih stručnjaka. U izvještaju iz 2012. godine grupa analizira politike i primjere dobre prakse pa navodi i slučaj nizozemskog teatra NTGent. Teatar je 2009. godine osnovao radnu grupu za prepoznavanje razloga koji priječe pojedine društvene grupe da uživaju u repertoaru koji kazalište nudi. Pitajući se zašto neki građani ne koriste svoje “pravo na kulturu”, grupa se fokusirala na financijske barijere, informacijsku infrastrukturu i slično. NTGent je zatim uveo i brojne promjene: siromašni plaćaju ulaznicu u iznosu od jednog eura, u gledalištu sada ima dovoljno mjesta za invalidska kolica, a ulaz na predstavu je dopušten i psima. Bez daljnjeg, riječ je o pozitivnom primjeru koji potvrđuje da su dostupnost i participacija već dulje vrijeme važne stavke na političkoj agendi, ali još uvijek nema odgovarajućeg ‘’tretmana’’ za one s izrazito negativnim stavom prema aktivnostima kulturnih institucija, čije potrebe i očekivanje je teže analizirati.
Učmalost nije samo problem publike. Učmalost je sustavna, zaključio je Nick Cohen svoja razmišljanja o dostupnosti kulture i umjetnosti, obrušavajući se na klasne barijere koje aktualne kulturne politike produbljuju više nego u vrijeme autorove mladosti. Da se u profesionalnom smislu upuste u svijet kulture i umjetnosti mladima je potrebna financijska sigurnost kakvu mogu imati samo oni koji dolaze iz dobrostojećih obitelji. Promatrajući poplavu privilegiranih stažista u svojoj medijskoj kući, kao i u vodećim kulturnim i umjetničkim institucijama, Cohen razmišlja o tome što bi bilo da je nakon fakulteta morao razmišljati o isplati studentskog kredita. Teško je zamisliti kako si netko k tome može priuštiti i staž u ozbiljnoj novinarskoj ili televizijskoj kući (onima koji su na tim pozicijama Cohen se obraća uz nužno poštovanje, podsjećajući da se radi o dobrim ljudima). Publika naravno primjećuje da gluma i umjetničke profesije postaju ‘’igrice za bogate’’. Mnogi autorovi sugrađani nemaju dovoljno novaca za obiteljski posjet Londonu pa ni ne razmišljaju o odlasku u Royal Opera House ili National Theatre iako je rad tih institucija financiran i njihovim novcem.
Jedinstveni kulturni projekt nema smisla ako ne vodi računa o razlikama u materijalnim mogućnostima, a to pokazuje i sve veće nepodudaranje između društvene stvarnosti i političke normativnosti u uvjetima financijske krize. Ono što donosi digitalna revolucija možda odgovara prizoru s početka teksta, a to je razlog za dodatne sumnje oko toga da do ostvarenja jedne socijalno pravednije kulture može doći isključivo širenjem njene sfere. Može li definicija ”dostupnosti” zaista voditi računa o trenutnim ekonomskim i društvenim izazovima, kada i pravo na kulturne sadržaje postaje fundamentalno, a ne nešto čega se ”zdravo za gotovo” valja odreći? Javno financiranje u tom smislu ima veliku ulogu koja znači i prihvaćanje obaveze da javno financirani projekti budu dostupni svima onima koji za to plaćaju svojim davanjima. Kritika ide na račun onih koji visoku cijenu ulaznica opravdavaju ekskluzivnošću ponude, visokim troškovima produkcije i ostalim jednako neprimjerenim razlozima s obzirom na logiku zajedničkog financiranja. Uniformnost publike može biti čudan znak toga da nešto nije u redu.
Ostaje pretpostavka da javnim financiranjem treba zadovoljiti zajedničke potrebe za kulturom. Njemački socijalni sustav smatra ih osnovnim čovjekovim potrebama: od 359 eura koliko je u Njemačkoj prije četiri godine iznosila visine druge kategorije pomoći za nezaposlene, 38,71 eura se odnosi na kategoriju u životu nezaposlenog pod nazivom ‘’kultura, slobodno vrijeme i zabava’’. Inicijative tipa Kultura za sve (Kultur für Alle) u Njemačkoj i austrijska Glad za umjetnosti i kulturom (Hunger auf Kunst und Kultur) donekle su dobar primjer etičnog razmišljanja. Zaokret od poimanja kulture kao izraza primjerene geste može se dogoditi upravo u radu sa skupinama kojima je ona nedostupna, a navodno manje jasna i zanimljiva. Kultura je ovdje shvaćena kao polje znatiželje i osnaživanja, prema čemu se ljudi ne odnose apriori negativno, ali ponekad treba priznati da cijena ulaznice za predstavu “koja se ne smije propustiti” kod mnogih može izazvati dovoljno emocija.
Glad za umjetnosti i kulturom (Hunger auf Kunst und Kultur) je projekt koji je 2003. godine inicirao Schauspielhaus Wien u suradnji s austrijskom Mrežom za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, a s vremenom su im se pridružili različiti sponzori. Ideja projekta je uključiti društvene skupine s financijskim poteškoćama u kulturni život grada, a prvi preduvjet za to je postojanje besplatnih ili cijenom pristupačnih ulaznica. Sličan projekt, pod imenom Kultura za sve (Kultur für Alle) u Njemačkoj je inicirao glazbeni producent Götz Wörner koji je i sam doživio financijski slom kada je bankrotirala njegova firma (i prije nego što je ostvarila uspjeh od suradnje na filmu Buena Vista Social Club). Ovakve inicijative očito su se dobro uklopile u kulturne politike koje naveliko zagovaraju integraciju. Osim tradicionalnih kulturnih događanja kao što su izložbe svjetskih slikara i izvedbe u gradskim kazališnim i opernim kućama, siromašniji građani pozvani su priključiti se druženjima i radionicama, od izrade fotografije do kreativnog pisanja. Prije toga svakako moraju zatražiti kulturnu putovnicu, tj. Kulturpass, koja je namijenjena isključivo nezaposlenima, izbjeglicama, korisnicima socijalne pomoći. Tako se odvija “integracija” u zajedničku kulturu, što možda i jest simbolika na granici dobrog ukusa.
Neke grupe tradicionalno mogu ostvariti popust pri kupnji ulaznica za kulturna događanja, a najčešće su to umirovljenici, studenti, učenici i osobe s invaliditetom. Većina zagrebačkih muzeja u ponudi ima i obiteljsku ulaznicu u iznosu od 50 kuna. Institucije vode nešto manje računa o drugim osjetljivim skupinama. To pokazuju i rezultati istraživanja talijanskog Ministarstva za kulturna dobra i kulturne aktivnosti te Fakulteta za ekonomiju u Rimu koji se mogu naći u gore spomenutom izvještaju o problem dostupnosti i participacije u kulturi. U samo dvije europske države, od njih pet u kojima je istraživanje provedeno (Španjolska, Italija, Njemačka, Grčka i Francuska), postoji politika nižih cijena ulaznica za skupine kao što su nezaposleni (Španjolska i Francuska) i korisnici minimalne socijalne naknade (Njemačka, Francuska). Naravno, niže cijene ulaznice nisu jedina strategija u borbi protiv financijskih barijera i neujednačene dostupnosti kulturnih sadržaja. Isto tako, besplatan ulaz u muzej jednom u mjesecu ili godini načelno ne mijenja percepciju građana i ne rezultira jačanjem interesa i participacije.
Ipak, treba priznati određen uspjeh malih rješenja u borbi s velikim problemima. Njihove rezultate je lakše pratiti, a učinak, naravno, ovisi o kontekstu. Mogu li i kulturne institucije u dinamici suvremenih zbivanja pokazati inicijativu za ”fer” igrom? Tome bi mogla pridonijeti osjetljivija politika zajedničkog financiranja. Opterećenja su za sve dvostruka, kroz porezna davanja i plaćanje ulaznice, a općeniti stav i apetit za kulturom mogao bi biti pozitivan i veći kada bi kultura poštivala i ostale potrebe građana.
Zaključak o tome kakva očekivanja postoje od zajednički financirane kulture potvrđuje i još jedna ”inicijativa” nevladine udruge spomenute zajedno s ostalim primjerima dobrih praksi. Slično kao i gore spomenuti projekti iz Austrije i Njemačke, belgijska nevladina udruga Article 27 bavi se uključivanjem siromašnih u kulturne aktivnosti. U suradnji s više od 800 partnerskih organizacija Article 27 građanima je omogućio da ulaznice nabave po cijeni od 1,25 eura. U igri je bio i cijeli niz drugih aktivnosti vezanih za edukaciju i podršku sugrađanima isključenim zbog siromaštva. Naknadno istraživanje je pokazalo da preostaju i neke barijere koje ova nevladina udruga nije uspjela riješiti: osjećaj krivnje zbog posvećivanja vremena uživanju, strah od nepoznatog, odbijanje promjena, nedostatak informacija, interesa i navika te poteškoće u razumijevanju umjetnosti. Naziv udruge odnosi se na članak 27. Opće deklaracije o ljudskim pravima koji glasi da svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
