Blic Obrati u domeni kinoprikazivaštva posljednjih su godina potentna tema. Nostalgične priče, ali i razrađeno postavljanje u šire društvene okvire, periodično vraćaju fokus javnosti na pitanje kina kao mjesta gravitacije zajednice, doprinosa kulturnom razvoju ili naprosto opstanka u srazu sa standardima postavljenim multipleksizacijom. U Europi se već godinama provodi rasprava o načinima odupiranja komercijalizaciji i potpori europskom nezavisnom filmu, unutar širih tendencija razvoja specifičnih nacionalnih kultura i njihova ispreplitanja uvjetovana položajnom, kulturološkom i historijskom bliskošću. Utoliko je od strane Vijeća Europe još 1989. godine osnovan fond Eurimages, namijenjen poticanju koprodukcija, distribucije i razvoja kino djelatnosti, s namjerom da europski film zadrži relevantan status i najvažnije, da ga se učini dostupnim publici. Bez obzira koliko se u osnovi ulaganja u tzv. kreativnu industriju krije lukrativni potencijal, strukturno je potpomaganje audiovizualnog sektora neophodno ne bi li se očuvala europska filmska tradicija, a nadalje, razvijali novi autori i publika. Nastojanje da se kinematografije malih zemalja učine vidljivima, pritom se čini ključno.
U trenutku globalnog prijelaza na digitalnu tehnologiju preduvjet ostvarenja kvalitetne kino mreže postaje digitalizacija kinoprikazivača, koji su zbog karakterističnog repertoara bili u nepovoljnijem položaju. Oblikovanje nacionalnih kulturnih politika moralo se suočiti s tim izazovima, dok su europski programi pružili operativnu ili financijsku pomoć (npr. program Media, danas dio programa Kreativna Europa). Naravno da Hrvatska nije bila iznimka, a digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača definirana je kao jedan od strateških ciljeva Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva 2010.-2014., čija je realizacija postala preduvjet ostalih planova, poput uspostave devastirane kino mreže, povezivanja i suradnje nezavisnih kinoprikazivača s ciljem uspješnog promoviranja europskog i hrvatskog filma, odnosno alternative komercijalno isplativom i stoga prevladavajućem sadržaju.
Gledano iz današnje perspektive, nemoguće je ne osjetiti standard koji, iako nam se čini samorazumljiv, postoji odnedavna. Uzevši u obzir broj festivala, opremljene kino dvorane diljem zemlje, promociju i relativne uspjehe hrvatskog filma na svjetskim festivalima, ne možemo ne ustvrditi da film sve češće postaje predmet zanimanja širih društvenih krugova. Sama činjenica da ostvarenja postaju dostupna izvan frekventnih sredina, kao i inzistiranje na dodatnim edukacijskim sadržajima, smjer je, koji ukoliko opstane, može polučiti uspjehe i oblikovati čitave generacije u aktivnom pristupu filmskoj umjetnosti.
Digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača u suradnji Hrvatskog audiovizualnog centra i Ministarstva kulture uz podršku lokalnih samouprava, započela je 2011. i do kraja 2013. godine digitalizirano je 28 kinodvorana. Ministarstvo kulture se pritom obvezalo financirati 60 do 70 posto troškova, dok su ostatak pokrivali ili sami kinoprikazivači ili lokalna/područna samouprava. HAVC je osmislio projekt, kao i obveze uključenih kinoprikazivača, ne bi li se ostvarila kvalitetna kino mreža po uzoru na europsku organizaciju Europa Cinemas. Digitalizacija kontinuirano traje i danas, na temelju prijava pojedinih gradova na godišnji Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi. U 2015. godini Ministarstvo kulture sufinanciralo je digitalizaciju još 15 kinodvorana, dok su se za digitalizaciju u 2016. godini prijavile još dvije kinodvorane, poručuju iz Ministarstva kulture. Ukupan broj digitaliziranih kino dvorana danas je 48, što svi akteri redom smatraju impresivnom brojkom.
Financirani kinoprikazivači potpisali su ugovor kojim se narednih 5 godina obvezuju poštivati programske obveze, poput prikazivanja europskog i hrvatskog filma te razvijanja dodatnih edukacijskih i kulturnih sadržaja. Time su stvoreni preduvjeti za sljedeću fazu, razvoj i proširenje kino djelatnosti da bi u kulturno depriviranim sredinama kino postalo središte zajednice, nudeći široku paletu različito intoniranog sadržaja. U srži jest ideja obogaćivanja kulturne ponude uz zastupljenost kako komercijalnih, tako i manje atraktivnih programa. Mali kinoprikazivači pritom su primorani osmisliti načine prezentacije europskog i hrvatskog filma u sredinama u kojima ne postoji razvijen interes za filmove van uhodane holivudske produkcije.
No, dok smo s jedne strane suočeni s pozitivnim trendovima, često u skladu s praksama razvijenijih društava, oni se negativni segmenti gotovo ne problematiziraju, postajući tek kulise uspješnih projekata. Iako su brojne dosad izolirane sredine napokon ostvarile mogućnost kulturnog razvoja, za koji je možda prerano prognozirati dugoročnu uspješnost, problematičnom ostaje činjenica da kulturni razvoj pojedine sredine, a tako i onaj kinoprikazivački, zavisi od niza partikularnih faktora. Kulturne ustanove u neravnopravnom su položaju i svoj daljnji prosperitet mogu graditi isključivo na programima podrške različitih institucija. Pritom su baš kina nerijetko vezana uz pučka učilišta ili kulturne centre, stoga se njegovo funkcioniranje mora uravnotežiti sa svim drugim djelatnostima. Problem je u zavisnosti od lokalnih samouprava koje u različitim omjerima participiraju u kulturnom razvoju zajednica. Dok će u nekim sredinama financijska potpora biti izdašnija, u drugim se kultura ne smatra prioritetnom ili barem ne svi oblici kulturne djelatnosti. I u Nacionalnom projektu digitalizacije preduvjet za dobivanje potpore bila je živa kino djelatnost, razvijena infrastruktura, posjećenost i vrsta kino repertoara, ali i spremnost lokalne samouprave da u određenom postotku sufinancira digitalizaciju. Oni kinoprikazivači koji su u starim uvjetima uspješno funkcionirali zahvaljujući ili potpori lokalne zajednice ili angažmanu pojedinaca, bili su u značajnoj prednosti. Iako je logično podržati već uspješne projekte, očito nedostaje sustav osmišljene potpore iz različitih razloga manje uspješnim sredinama. HAVC je svjestan situacije i nastoji inicijativama pružiti podršku, no bez angažmana zainteresiranih pojedinaca napredak se ne može očekivati: “Budućnost svake pojedinačne kino dvorane u lokalnoj zajednici osim o pristupanju projektu digitalizacije i potpori lokalne samouprave, ovisi i o entuzijazmu stručnih pojedinaca koji su željni da se “projekt kino” realizira. Nažalost, to je segment na koji ne možemo utjecati. Naravno da je idealna i željena situacija da svaki grad i mjesto imaju svoje kino, međutim kino program se na razne načine može osigurati u lokalnoj zajednici, postoje gradovi i mjesta u kojima nema ni idealnog infrastrukturnog preduvjeta, a projekcije kvalitetnog filmskog programa se događaju i publika raste. Veliki dio je na državnoj kino strategiji, lokalnoj potpori, ali gdje nema istaknute motivacije pojedinaca da dovedu film u grad, tamo neće biti ni kina”.
Međutim, oni najproblematičniji, oslabljeni lošim financijskim stanjem, nezainteresiranošću lokalne zajednice i posljedično gubitkom publike, u početku su diskvalificirani jer nisu zadovoljavali postavljene preduvjete. Budući da kina nezahvaćena projektom u digitalizacijskom valu više nisu mogla konkurirati, njihova je djelatnost potpuno ugašena (npr. Zaprešić i Duga Resa) ili su projekcije tek povremene. Iako je svaki slučaj specifičan i nemoguće je objediniti krajnje uzroke zatvaranja, visoki troškovi kino djelatnosti i nedostatak financijske potpore, glavni su razlozi. Uglavnom je riječ o kino dvoranama koje djeluju unutar pučkih učilišta, kojima kino djelatnost nije primarna, stoga o angažmanu zaposlenih pojedinaca ovisi mogućnost održivosti. Kako ističu, problem su visoki troškovi održavanja dvorana, kao i potražnja distributera, koju teško mogu namiriti od prodaje kino ulaznica. Danas sa zastarjelom opremom nije moguće pratiti recentnu produkciju. Iako postoje pokušaji infrastrukturne obnove posredstvom Ministarstva kulture i samouprava, ustanove su nerijetko primorane odrediti prioritete. Zbog nedostatka osoblja ne postoje naznake angažmana oko alternativnih izvora financiranja. Na široj se razini kinoprikazivački sektor očito ne doživljava ravnopravnim ostalim kulturnim formama, stoga je često ili komercijaliziran ili marginaliziran u korist drugih koncepata. Tome zasigurno pridonosi i medijski potpomognuto poistovjećivanje kina s blockbusterima, dok su se stvarni potencijali istisnuli iz iskonstruirane slike. Iz kolektivne memorije pak nestaje ideja kina kao mjesta okupljanja, stoga za brojne gradove čija su kina odavno ugašena ne postoji perspektiva. Odabrane zajednice aktivno konzumiraju kulturni sadržaj, dok one druge u tišini propadaju.
Iskustva su ipak različita i pojedina se kina nisu oslanjala isključivo na javne pozive HAVC-a i Ministarstva kulture, već su se financijski nastojala osigurati iz drugih izvora. Možda je najbolji primjer samostalne realizacije ciljeva Pučko otvoreno učilište Slatina, čije se kino digitaliziralo uz pomoć europskih sredstava kroz projekt ART CBC Slatina-Csurgó-Voćin-Virovitica, koji se financirao sredstvima IPA prekograničnog programa Mađarska-Hrvatska. Ovim projektom ne samo da je od propadanja spašeno kino, već je omogućena regionalna kulturna razmjena i suradnja. Riječima ravnateljice POU Slatina, Danijele Fabric Fabijanac: “Svi ciljevi projekta su u potpunosti ostvareni: obnovljena je slatinska kino dvorana, sustav grijanja, nova sjedala te je dvorana opremljena suvremenom opremom za kino-projekcije i filmskim platnom. … S obzirom da smo jedino kino u Virovitičko-podravskoj županiji i sama Županija prepoznala je naš rad te nam i financijski pomaže u našem radu”. Dio je kinoprikazivača osigurao potporu europskog programa Media, uz pomoć Media deska Hrvatska, koji pruža operativnu pomoć, prenoseći europska iskustva i pomažući akterima u uspješnom dohvaćanju sredstava. Zahvaljujući sličnim programima više je načina ostvarivanja financijske podrške, no čitava se problematika prelama na nepovoljnim okolnostima manje razvijenih sredina, koje zbog neravnomjernog ulaganja u kulturne djelatnosti, teško mogu doseći preduvjete za uspješno konkuriranje na natječajima. Nesustavna institucionalna potpora i oslanjanje na individualnu inicijativu problem je koji nadilazi okvire digitalizacije. Međutim, svaki projekt sličnoga tipa iznova podcrtava nejednake mogućnosti zajednica. Dok pojedinačne inicijative ukazuju na neiskorištene potencijale, konkretan razvoj svakog, pa tako i audiovizualnog područja, moguć je samo dubokim zahvatima uz koordinaciju paralelnih sustava, od obrazovanja do kulture.
Izuzmemo li veće gradove s profiliranom publikom u kojima heterogeni interesi jamče opstanak svih područja, iskustva digitaliziranih kinoprikazivača u manjim sredinama osciliraju između ambicioznosti u kreiranju sadržaja i poteškoća s financijskom održivošću primjenjivanih modela. Budući da je sufinanciranje značilo obvezivanje na HAVC-ove programske smjernice zbog razvoja senzibiliteta za audiovizualno područje u cjelini, pojedini kinoprikazivači susreću se s nezainteresiranošću publike za nefilmska događanja ili pak neigrane filmske forme. Iako je zadiranje u autonomiju uvijek dubiozno, činjenica jest da korištenje javnih sredstava zahtijeva odgovornost, ali i učinkovita sredstva kontrole. Ako je dugoročni plan stvoriti kino mrežu kao generator različitih gledateljskih potreba, onda financijska dobit ne može biti kriterij sastavljanja programa. Različiti kinoprikazivači imaju različita iskustva s nezavisnim filmom. Dok je dio kinoprikazivača (uglavnom u većim gradovima) nastavio redovitu djelatnost baziranu na neprofitnim ostvarenjima, uz olakšane uvjete rada, kinoprikazivači u manjim sredinama i dalje balansiraju između vlastitog i interesa publike, uz nastojanje pronalaska zadovoljavajućeg rješenja. Iskustvo kina Galerija u Varaždinu najbolje pokazuje taj nesrazmjer: “Kriteriji koje smo morali ispuniti zapravo su isti oni koje smo već raditi – program baziran na europskom, hrvatskom, nezavisnom, baštinskom filmu, programi za škole, posebni programi. Nije nam bilo teško prebaciti se na nove smjernice jer smo ih otpočetka slijedili. Sreća je da pokraj Varaždina postoji komercijalno kino jer nam to omogućava veću slobodu u odabiru programa”.
Situacija je pak dijametralno suprotna u sredinama u kojima je interes za nezavisni film potrebno tek pobuditi. Tu na kinoprikazivačima ostaje da na mikrorazini uspostavljaju ono što u efikasnom obliku nedostaje na makrorazini, a to je suradnja institucija i organizacija edukativnih sadržaja ne bi li se postupno izgradilo razumijevanje drugih tipova filmske umjetnosti. Pitanje kako zagarantirati redovite prihode ostaje otvoreno, no ujedno ovisi o općem konsenzusu kakvo društvo želimo biti i koje ekonomsko političke modele pritom želimo implementirati.
Sličan je stav HAVC-a: “Nezavisan, europski i hrvatski film nikada neće i ne treba komercijalno parirati hollywoodskim blockbusterima, međutim, neosporna je činjenica da je to iznimno važan audiovizualan segment za koji niti jedna sredina ne bi trebala biti zakinuta, pogotovo u nezavisnim kino dvoranama koja su na ovaj ili onaj način subvencionirana proračunskim sredstvima. Interes publike za takvim sadržajima je potrebno postupno graditi i odgajati publiku, iz generacije u generaciju za drugačiji film, film koji promišlja, preispituje izaziva i širi perceptivne, estetske i intelektualne horizonte svoje publike”.
No da se napor nakon isteka obveza ne bi urušio u komercijalno isplativom programu, a svi pokušaji izgradnje navika gledatelja propali, nezavisni kinoprikazivači organizirali su se u udrugu Kino mreža, Hrvatsku mrežu neovisnih kinoprikazivača. Razmjena iskustava, obrazovanje članova i sukreiranje filmskih programa poput Ženijalnog vikenda olakšava orijentaciju i konkretno pomaže kinoprikazivačima u dosezanju željenog standarda. Prevladavajući stav jest da je pomake u navikama gledatelja moguće osjetiti. Očito je jedino daljnjim inzistiranjem na različitim aspektima filmske umjetnosti, osmišljenom prezentacijom i interdisciplinarnim događanjima moguće kino pretvoriti u živo mjesto razmjene iskustava i stvoriti temelje za aktivno promišljanje filma.
Projekt digitalizacije u kratkom je roku doživio zamah i ostvario početne projekcije. Dosezanje iduće faze koja bi značila pozicioniranje kina kao centara kulturne raznolikosti, ono je što se kontinuiranim radom treba postići. Često ponavljana mantra da će digitalizacijom profitirati prije svega manja mjesta, neminovno se pokazuje točnom. Čak ako i postoje problemi s ignorancijom publike prema tipu sadržaja koji kinoprikazivačima propisuje HAVC, već je stvaranje navike odlaženja u kino preduvjet interesa za drugačiji tip filmskog stvaralaštva. Iako bismo u inzistiranju na programskim smjernicama mogli prepoznati trag paternalističkog pristupa, današnja prevlast kvantitete nad kvalitetom, u ostvarivanju relevantnog repertoara iziskuje podršku kako kinoprikazivačima, tako i publici.
Nejednake inkluzivne mogućnosti problem su na svim razinama. Prevelik oslonac na individualne inicijative čini se nusproduktom neosviještenih društvenih potreba u kreaciji politika. Koncept javnog dobra i prava javnosti na ravnopravan tretman, prema tome i pristup kulturnim i obrazovnim sadržajima, gubi se iz javnog diskursa. Poplava informacija stvara kakofonijsku atmosferu koja prikriva nepostojanje esencijalnog sadržaja. Uvjereni da je sve dostupno i zavisno od našeg htijenja, iz vida se gubi činjenica da se relevantan sadržaj nerijetko getoizira izvan dohvata većine građana. Projekti poput ovog daju naslutiti da se paradigma postupno može mijenjati, no bez sustavnog i ravnopravnog razvoja marginaliziranih sredina i dalje će se perpetuirati nejednakost. Uostalom, jedan zainteresirani gledatelj dovoljan je za opravdanje uloženih proračunskih sredstava u težnji da se poticanjem intelektualnih i kreativnih dosega približimo samosvjesnom i svrhovitom društvu.
ObjavljenoObjavljeno
