Tema Dubravka Ugrešić, Karaoke kultura, mi2
Piše: Ivan Tomašić
“So what if I am illiterate? I still have the right to a voice!”
Tracy Emin
“Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, napisao je Miroslav Krleža u Baladama Petrice Keremupuha. I zaista, ova tautologija je potpuno točna (kao i svaka druga tautologija, uostalom): uvijek će nekako biti. I kad pomisli da je najteže, čovjek izdura još koji dan i sunce obično proviri, u jednom trenu, negdje ponad linije horizonta. Ovih dana hrvatski kulturni i medijski radnici ponavljaju Kerempuhovu mantru u nadi da se njihov višegodišnji trud neće slobodnim padom strmoglaviti u bezdan jednim dekretom novo ustoličenog ministra. Pišu se tekstovi, prijavljuje se u registar, upozorava na nepravilnosti i kršenja Ustava, organiziraju se prosvjedi. Hrvatska nezavisna medijska i kulturna scena (ono što je od nje ostalo, ili ono što se za nju izdaje), stiješnjena između revitaliziranog ultradesnog okvira koji nadire s jedne, i cinično-libertarijanskog modela s druge strane, grči se da spasi onaj miligram zdravog razuma i čovječnosti koji je preživio u hrvatskoj tranziciji dugog trajanja. Situacija je krajnje neugodna.
Čitati novi esej Dubravke Ugrešić – Karaoke kultura – koji je svoj ponovni tisak i promociju doživio u studenom 2015., danas je svakako prikladna rabota koja čitatelja preplavljuje s više dojmova. Prvi je moment, očekivano, edukativno-prosvjetiteljski: Ugrešić je već više desetljeća prisutna na svjetskoj kulturnoj sceni kao esejistkinja, urednica, prozna autorica i prevoditeljica. Od toga je zadnjih dvadesetak godina, od protjerivanja iz domovine (slučaj desničarske hajke na “vještice iz Rija“, na temelju kojeg bi Ugrešićkina nedavna predavanja u Hrvatskoj mogli nazvati “povratkom vještice“) provela u inozemstvu, mahom Amsterdamu, pa je njena perspektiva globalno široka koliko i analitički duboka. U njenom tekstu, naravno, nema docirajućeg momenta povratnika iz bijelog svijeta koji će, eto, svojim sugrađanima što tavore u balkanskoj močvari objasniti kako stvari stoje, i utoliko je čitalački užitak veći. Međutim, cijelim se tekstom provlači turobna rezignacija intelektualca koji kao da više nema volje stajati en garde s izazovima sadašnjeg historijskog trenutka. Model rješenja se ne nudi, a je li to stoga što ga nema, samo će vrijeme pokazati. No, krenimo redom.
Zašto baš karaoke, pita se autorica na početku eseja? Karaoke su, najkraće rečeno, simbol mehanizma koji svakom dozvoljava da bude autor, proizvođač i interpretator, bez da ikome za to polaže ikakve račune. Prema Ugrešić, komunikacijski se lanac proizvodnje i recepcije (umjetničkog) teksta zadnjih godina potpuno prebacio na stranu čitatelja (recipijenta). Vrlo pojednostavljeno, metodološka je geneza otprilike sljedeća: u početku bijaše pozitivizam, praksa tumačenja kulturnih kodova zasnovana na poznavanju autora, miljea iz kojeg potječe, njegove klasne pripadnosti, povijesnog konteksta kojem pripada, itd. Početkom dvadesetog stoljeća rađa se radikalno drugačiji koncept – formalizam, utemeljen na formalnoj analizi teksta iz kojeg se izvodi njegova umjetnička relevantnost. Ruski su formalisti dali impuls znanstvenom promišljanje književnosti te su na neki način postali šinjel iz koje su proizašle sve kasnije formalističke i strukturalističke škole, pa i one koje su popunjavale rupe i ispravljale uhodane zapadne interpretacijske kanone (feministička kritika, postkolonijalna kritika). Indikativno je spomenuti esej Rolanda Barthesa iz druge polovice šezdesetih, Smrt autora, u kojem stoji da “smrt autora znači rođenje čitatelja“.
Ugrešićkina je teza da je čitatelju dozlogrdilo uživati “pasivno“ (pod navodnicima, jer je čitanje kao aktualizacija teksta prilično aktivna radnja) i kognitivno se naprezati kako bi do tog užitka došao. Živi se brzo, informacije zuje kroz nas i pored nas, selektirati važno od nevažnog postalo je nemoguće; tko onda ima vremena za, primjerice, Jamesa Joycea! Glavni je uzrok tome, naravno, takozvana digitalna revolucija (narodski rečeno, internet). Zadovoljstvo se postiže drugačijim strategijama, koje su više u skladu s tempom našeg vremena. Autorica na jednom mjestu citira oksfordskog profesora Alana Kirbyja (The Death of Postmodernism And Beyond) koji tvrdi: “(…) taj pseudo-moderan svijet, tako zastrašujuć i neoubuzdan, neizbježno hrani želju za povratkom u dječji svijet igre, što također karakterizira pseudo-moderni kulturni svijet. Tipično emocionalno stanje, koje radikalno ukida svijest o ironiji, ovdje je trans – stanje potpune uronjenosti u vlastitu aktivnost. Za razliku od neuroze modernizma i narcisizma postmodernizma, pseudomodernizam (u tekstu još označavan i kao post-postmodernizam i digimodernizam, op. autora) ukida svijet, kreirajući novo bestežinsko nigdje nijemog autizma. Kliknete, pritisnete tipku, i vi ste involvirani, progutani, odlučujete. Vi ste tekst, nema nikog drugog, nema autora, nema ničega, nema drugog vremena ili mjesta. Vi ste slobodni, vi ste tekst, tekst je vi.“
Budući da je internet svakom omogućio da se zabavlja demijurškim kockicama, najvažniji fenomen koju Ugrešić provlači kroz tekst je amaterizam. Amaterizam poprima različite oblike u konstruiranju identiteta, a shodno tome ima i ogroman značaj na kulturu kao takvu. Wannabes, klonovi, fanovi i njihove zajednice (fandomi) i sleng (fanspeak), avatari koji u virtualnom svijetu traže mjesto za ostvarivanje intimnosti, jer tamo svi igrači imaju jednaka prava, samo su neke od brojnih varijacija bujajućeg amaterizma. Autorica se posebno osvrće na amaterizam u književnosti, u kojoj internetska gerila vandalizira kanon, u čemu samo po sebi nema ništa sporno. Implikacije su, međutim, daleko veće od puke vesele demokratizacije polja, a najživlje se dočaravaju odgovorim koji je Tracy Emin, etablirana suvremena umjetnica, uputila na primjedbu jednog kritičara da je današnja vizualna umjetnost nepismena: “Pa što ako sam nepismena! Još uvijek imam pravo na svoj glas!“
Kao što vidimo iz primjera, nije potrebno biti kreativan i informiran, ulagati napore i raditi na sebi, na autentičnom izričaju i stilu. Dapače, nepoželjno je biti autentičan, jer autentičnost zbunjuje. Igra se po pravilima tržišta koje ljubi zabavu, a demokratična praksa da “svatko hoće kad već može“ postala je globalno pravilo i dominantni proizvodni model u umjetnosti. Netko od amatera ponekad zabode u kakvu tržišnu nišu, stvorenu specifičnim društvenim okolnostima i političkim previranjima. Tako će, recimo, Europa rado bacati proračunske mrvice za pluralizam, pomicanje granica, kulturna prožimanja i ostale liberalne parole, dok će istovremeno voditi potpuno drugačije politike. Budući da Hrvatska nije imuna na globalna i europska zbivanja, situacija se donekle preslikava. Naša kulturna zajednica u jednoj mjeri proizvodi onakve tipove programa i tekstova za kakve se trenutno može dobiti novac iz onih ili ovih izvora, pa kulturni djelatnici koji se guše u birokratskim zavrzlamama niti nemaju vremena i prostora osmišljavati progresivnije kulturne politike, realnu izvedbu i praktičnu primjenu istih, a o širenju područja borbe da i ne govorimo. S druge strane, svima je poznatu kakvu ulogu igra stavka kulture u proračunu Republike Hrvatske, kao što nam je i poznato u kojem smjeru ide cijela priča. S obzirom da ministar kulture s kulturom ima veze kao vjetar s bundom, prikladni je amaterizam ušao i u sam vrh strukovnog establishmenta.
Između globalnog stanja koje izvrsno komentira Karaoke kultura, i lokalnog sranja u kojem plivamo otkad je nezavisnosti, možda ćemo zaista i dočekati da hrvatsku kulturu potpuno preuzme ideologija. To se čini izvjesnijim nego da se promjeni tranzicijski status quo: elitama je previše dobro i svoje su ratnoprofiterske privilegije odavno pretvorile u prirodno pravo. A prijelaz iz postkomunističke tranzicije u otvoreno društvo, nažalost, nije povijesna nužnost.
ObjavljenoObjavljeno
