Blic Piše: Lujo Parežanin
U proračunski, strateški i politički zanemarenom kulturnom polju poput našeg, institucije i veće umjetničke manifestacije naoko predstavljaju rijetka mjesta stabilnosti, bilo da je riječ o zaposlenju, razmjerno upotrebljivim proračunima, razvijenoj infrastrukturi i sličnom. Riječ je, dakle, o mjestima koja bi trebala biti svojevrsnim utočištima za kulturne radnice i radnike, osobito za umjetnice i umjetnike, redom osuđene na ekstremnu prekarnost samostalnog djelovanja, za koje bi se institucije po svoj logici trebale posebno skrbiti kroz različite oblike suradnje.
Pandemijska je kriza međutim postavila ozbiljno pitanje u kojoj mjeri onaj stabilniji dio sektora uistinu ispunjava tu funkciju oslonca. Odjekujući rasprave o (još uvijek nedočekanom) novom Zakonu o umjetnicima, mjere pomoći Ministarstva svojim su upornim ignoriranjem sektorskih realnosti još jednom podcrtale često neadekvatne radne uvjete, uključujući i na mjestima čija je sistemska svrha da jamče prihvatljiv okvir za rad. Prije svega se to odnosi na izostanak (često i potpuni) honorara za umjetnice_ke, ali i šire produkcijske i budžetske podrške primjerene potrebama projekata.
Kao što smo u više navrata izvijestili, sva istraživanja utjecaja pandemije na kulturni sektor pokazuju da se ovo ionako teško stanje u slučaju nezavisnih umjetnica_ka višestruko pogoršalo zbog raširenog otkazivanja programa i aktivnosti, a time u velikoj mjeri i angažmana vanjskih suradnika_ca. U kontekstu kulturne politike koja pokazuje bešćutnu tendenciju uvjetovanja različitih oblika podrške i prava tržišnim kriterijima, odnosno visinom prihoda u nekom definiranom razdoblju, postaje od sve većeg značaja ukazati na izuzetno teške i izrabljujuće uvjete rada u različitim umjetničkim sektorima, s naglaskom na one aktere za koje je osobito problematično da sudjeluju u njihovoj reprodukciji, ponajprije one institucionalne.
Kada je riječ o području vizualnih umjetnosti, najtočnije bi bilo reći da je nedostatak honorarâ – nešto teže zamisliv u dijelu izvedbenih umjetnosti – ili njihova zanemarivost sistemski normalizirana činjenica. Umjetnica Nikolina Butorac tako za Kulturpunkt ističe kako čak i etablirana kulturna događanja poput Ljeta u MSU ili festivala GRISIAyouth, nastalog u suradnji Zavičajnog muzeja u Rovinju i udruge Faro11, “daju toliko mizerne honorare, da u njima zapravo nitko ne bi trebao sudjelovati”, napominjući da se ljudi usprkos tomu prijavljuju za sudjelovanje. Butorac kao osnovni problem navodi nedostatak strukovnog “cjenika” koji definira honorare za različite oblike umjetničkog angažmana. Podsjeća kako je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika pokušavalo pokrenuti inicijative i akcije kojima bi se osvijestio problem honoriranja, no smatra kako u tome nisu bili dosljedni jer od toga nisu imali direktne koristi, budući da je riječ o pitanju koje se nije ticalo samo užeg likovnjačkog ceha već čitavog polja. Butorac smatra kako bi informacije o honorarima za grupne i samostalne izložbe ili performanse te o produkcijskim proračunima galerija, muzeja i drugih ustanova trebale biti transparentne i javno dostupne. U kontekstu pandemijske krize i recentnog drastičnog porasta troškova života, Butorac ističe kako je riječ o kritičnom trenutku da se pokaže “da se vidi koliko je umjetnicima s izlaganjem i produkcijom rada teško, pogotovo s honorarima od 1000 kuna po izložbi”. Kao iznimke u polju navodi pak Galeriju Prozori u sklopu knjižnice S. S. Kranjčevića u Zagrebu i njenu voditeljicu Irenu Bekić, kao i udrugu Domino, za koje napominje da adekvatno honoriraju svoje suradnice_ke.
Vizualni umjetnik Luka Kedžo navodi kako je imao “odličnih i manje odličnih ili pak katastrofalnih iskustava u interakciji s lokalnim institucijama, manjim ili većim”, ističući kako je suradnja uvijek uvjetovana njihovim infrastrukturnim mogućnostima. Ako društvo konzumira iskustvo koje umjetnici i umjetnice proizvode te ako se produkcija tog iskustva sastoji od više razina, tada bi svi oni uključeni na svakoj od tih razina trebali zaslužiti kompenzaciju za svoj rad, ističe Kedžo. No, napominje, tomu često nije tako: “Ekonomska infrastruktura ne funkcionira, što znači da su najčešće ljudi plaćeni neadekvatno, međuljudski su odnosi narušeni, opseg posla neravnomjeran itd.” Kedžo smatra da je riječ o problemu koji je prisutan u čitavoj regiji, a kao primjer dobrog funkcioniranja navodi upravo onaj najosiromašeniji dio kulturnog polja – umjetničke organizacije i udruge u kulturi, s kojima nastavlja raditi jer je riječ o suradnjama koje po njegovom sudu omogućuju ostvarenje solidne razine projekata.
Šireći područje razmatranja odnosa institucija prema umjetnicima, Kedžo posebno izdvaja pitanje infrastrukture, prije svega u smislu dostupnosti prostora za rad, koji je teško osigurati preko HDLU-a zbog predugačke liste čekanja. Kao primjer nedostatka sluha, pa i podozrivosti prema potrebama umjetnika Kedžo navodi prethodnu zagrebačku vlast, za koju iz osobnog iskustva zna da je odbijala molbe za dodjelu prostora na korištenje uz obrazloženje da im je planirana specifična namjena, dodjeljujući ih potom udrugama koje s njima ne bi napravile – ništa. Međutim, Kedžo ističe kako se s novom vlašću nazire pozitivan pomak u komunikaciji u pogledu brzine i otvorenosti za upite.
I Luana Lojić započela je razgovor o radnim uvjetima i odnosu institucija prema umjetnicama osvrtom na širi okvir podupiranja i financiranja kulture. Kao prvi problem izdvojila je sve veći primat administrativnog rada i savladavanja projektnog menadžmenta nauštrb bavljenja umjetničkom produkcijom, na što umjetnice sili projektno tržište i način na koji je ono koncipirano u kulturnoj politici Ministarstva. Lojić u tom smislu također uočava guranje umjetnica prema hibridnim formatima i zadržavanje u okviru programskog područja inovativnih praksi te navodi kako je do sredstava jako teško doći ljudima koji se žele baviti isključivo umjetničkim radom. U pandemiji je, napominje, problem preživljavanja na projektnom tržištu postao još izraženiji zbog neizdrživog gomilanja natječaja, navodeći kako je prisila administrativnog rada osobito teško pogodila manje organizacije i kolektive.
Stvari međutim ne izgledaju bitno bolje ni jednom kada se dođe do umjetničkog rada u užem smislu. Lojić tako kao negativne primjere izdvaja Salon mladih, za koji se plaćaju ulaznice, no umjetnici ne dobivaju nikakav honorar, te Zagrebački salon, koji također ne plaća honorare, no naplaćivao je kotizaciju za prijavu na natječaj, da bi je HDLU ove godine ukinuo tek nakon javnih prozivki zbog očajnih uvjeta sudjelovanja.
Krovna strukovna organizacija likovnih umjetnika je, čini se, generator loših praksi – pokazuje to i primjer suradnje na produkciji izložbe koji nam je opisala Lojić. Kako navodi, HDLU na dobivenih 10 000 kuna za produkciju od umjetnica traži pola za pokrivanje hladnog pogona, koji uključuje čuvara, izradu bannera i tisak knjižice. Lojić ističe kako je s kolegicama bila prisiljena sama oslikati banner kako bi uštedjele za produkciju izložbe te napominje kako prioriteti očito nisu dobro postavljeni ako se pri suradnji s institucijama redovno dešava da drugi suradnici dobivaju više novaca od umjetnika koji proizvode program.
Ni Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu kao jedna od krovnih nacionalnih institucija ne može se pohvaliti odnosom prema umjetnicama – bar to sugerira njegovo višestruko pojavljivanje u razgovorima s onima koje su s njime surađivale, a čini se da se u tom smislu osobito izdvaja Ljeto u MSU. Lojić navodi kako je u sklopu navedenog programa bila pozvana izvesti performans, no nažalost su je dočekale vrlo sužene tehničke mogućnosti, zatvorenost za prijedloge u pogledu realizacije, izostanak kustoskog promišljanja programa (njezina izvedba stavljena je u isti termin kao i Laibachova tonska proba!) te uistinu nizak honorar u iznosu od 400-tinjak kuna.
Dobre je pak suradnje Lojić realizirala s Muzejem likovnih umjetnosti u Osijeku, gdje se posebno ističe viša kustosica Valentina Radoš, te sa splitskom Galerijom umjetnina i njenom višom kustosicom Marijom Stipišić. Također pozitivnim smatra primjer festivala Media Mediterranea pulskog Metamedija, za koji ističe da jako dobro komunicira s gradskim prostorima.
Novomedijski i izvedbeni umjetnik Marko Gutić Mižimakov, jedan od inicijatora javne kritike HDLU-a povodom Zagrebačkog salona, potvrđuje da su radni uvjeti u polju naprosto loši. Napominje kako većina manifestacija i institucionalnih programa traže od umjetnika sadržaj bez adekvatne naknade, nudeći zauzvrat obećanje promidžbe. Kao primjer upitnih praksi također izdvaja manifestacije poput Salona mladih i Zagrebačkog salona, za koje navodi da honoriraju inozemne umjetnike koji dolaze na poziv organizatora, ali ne i lokalne umjetnike koji participiraju putem open calla, dok su aranžmani s pozvanim umjetnicima prema njemu pritom netransparentni.
U općenitijem smislu okvira za umjetnički rad, Mižimakov kao problem ističe staromodnost shvaćanja likovnjačke umjetničke produkcije koja prevladava u polju. Navodi kako se još uvijek od umjetnika_ca očekuje da prijave završene radove, dok u stvarnosti postoje različite prakse: istraživačke, procesne, hibridne i sl.
Ovih nekoliko komentara umjetnica i umjetnika koji djeluju u području vizualnih umjetnosti ne daju ni približno iscrpnu sliku različitih iskustava i oblika suradnje s ovdašnjim ključnim akterima u kulturnom polju. No oni svakako s visokom vjerojatnošću ukazuju na mogućnost da na mjestima na kojima bi umjetnici i umjetnice trebali pronaći najstabilnije oslonce za svoj rad, oni i one prečesto nailaze upravo na suprotno – na nepostojeće ili preniske honorare, na slabu podršku institucija i izostanak partnerskog odnosa. Za zaključak o ulozi institucija u kulturnom sektoru najbolje je prepustiti riječ Luani Lojić: “Institucije bi trebale biti kao neke arterije umjetničke scene, neka protočna mjesta dostupna svim ljudima, nešto čemu bi teoretski svatko tko se bavi umjetnošću trebao imati lagan pristup. No one su u našem kontekstu prije svega zatvorene. Zadaća institucija trebala bi biti ekosistemična, ali mislim da to nije tako – jako kaskamo za dostojanstvenim podržavanjem umjetničkog rada i time da ga se shvati kao stvaran posao.”
Tekst je dijelom suradničkog temata Kulturpunkta i programa Inquiry Inc. [2022] umjetničke organizacije Format C.
ObjavljenoObjavljeno
