Intervju “Postoji stigma oko hermetičnosti konceptualne umjetnosti, posebice oko širokog koncepta kojeg je potrebno poznavati prije sagledavanja takvih djela. Postoje i predrasude da je takva umjetnost samo negacija koja živi kroz afirmaciju muzejskih institucija i ništa više. Moramo priznati, i same smo se susrele s tim preprekama”, kažu Klasja Habjan i Zita Nakić, dizajnerice Početnice za konceptualce, priručnika u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti, koji na djeci prihvatljiv način tumači Novu umjetničku praksu.
Ovo je treća u nizu knjižica iz serije Čitanje umjetnosti, nastale pod okriljem Pedagoškog odjela MSU-a koji od preseljenja muzeja u novi prostor, intenzivno radi na obrazovanju djece i mladih o suvremenoj umjetnosti što uključuje i izdavačku djelatnost publikacija za najmlađu publiku. Priručnik koji funkcionira i kao svojevrsna mapa za kretanje kroz Muzej, namijenjen je djeci uzrasta od jedanaest do četrnaest godina kao i, prema riječima njegove autorice Nade Beroš, “svima koji još rastu”. Proces nastanka knjižice, promišljanja njenog sadržaja i pristupa građi trajao je godinama, no njegova realizacija započela je prije nekoliko mjeseci kad su Habjan i Nakić počele ilustraciju i prilagođavanje teksta. Kažu da su priručniku pristupile iz perspektive djeteta, a suvremenu umjetnost željele su prikazati suprotno od njene reputacije kao hladne i nezanimljive i objasniti ju kao da su i one djeca.
Rad na priručniku uvelike je bio suradnički, odnosno dizajn i forma knjižice donekle su utjecale i na njen sadržaj. “Osim izazovne teme, ugodno nas je iznenadila i Nadina spremnost da mi, kao dizajnerice, postanemo i suautorice sadržaja. Točnije, imale smo priliku osmisliti kreativne zadatke i komentare u marginama, pa čak i intervenirati u Nadin tekst koji na spretan i jednostavan način objašnjava radove iz Muzeja i pojmove iz suvremene umjetnosti”, ističu dizajnerice. Priručnik je napravljen u vježbeničkom obliku, pa je tako svako poglavlje koje obrađuje pojedinog autora ili autoricu popraćeno zadacima koje djeca mogu rješavati unutar knjižice. Stranice su također pune ilustracija nalik crtežima kredom na školskoj ploči ili skicama na marginama školskih bilježnica, koje djeci približavaju inače mnogo kompleksnije prizore. “Ta ideja dječjeg skiciranja nam je posebno bila zanimljiva, probudila je u nama određenu vrstu slobode, čak i drskosti da, baš kao djeca ili konceptualci, neopterećeno povučemo samo nekoliko linija i prikažemo, na primjer, Mona Lisu“, kažu Habjan i Nakić.
“Naglasak Početnice stavljen je na vizualne elemente i pitanja unutar teksta, stoga je bilo važno da oni ne djeluju strogo, isključivo ili odbojno – ukratko, ton komunikacije kojem smo težile može se opisati kao školski, ali ne štreberski”, kažu također dizajnerice. “Isto tako, vodila nas je ideja da bi knjižica mogla biti zanimljiva i roditeljima i profesorima, budući da smo i same mnogo naučile čitajući njen tekst. U tom pogledu naišle smo na izazov kako zadržati šaljiv i mladenački ton prepun primjerice, referenci na društvene mreže, te pritom zvučati edukativno, a ne forsirano”, ističu.
“U radu s djecom često se preskaču radovi iz 1970-tih jer nisu atraktivni” kaže Beroš, “a zaboravlja se da konceptualci razmišljaju slično kao djeca kojoj je suvremena umjetnost zapravo bliža nego klasična djela, jer im je proces stvaranja važniji od rezultata”. S ovim se slažu i dizajnerice koje kažu da je djeci konceptualnu umjetnost možda jednostavnije približiti nego umjetnost kakvog drugog vremena. “Konceptualna umjetnost produkt je suvremenog društva, odgovor ili pitanje vezano uz svakodnevne probleme, ona je kritika, eksperiment, misao… I baš kao takva, ima mnogo dodirnih točaka s dječjim ispitivačkim i znatiželjnim pogledom na svijet”, zaključuju.
Obrađujući Nove umjetničke prakse, odlučili su se na format knjižice od šezdesetak stranica upravo kako djecu ne bi preplašili preopširnim sadržajem. Unaprijed je isplanirano svakom autoru posvetiti četiri stranice, a cilj je bio obraditi najvažnije pojmove i elemente suvremene umjetnosti. Knjižica je prvotno zamišljena kao priručnik za niži uzrast, odnosno djecu od prvog do četvrtog razreda, no pojmovi koji se obrađuju ipak zahtijevaju određeno predznanje i mogućnost kritičkog razmišljanja koje je svojstveno nešto starijoj djeci, pa je time i njena prvotna namjena s vremenom evoluirala. Drugi cilj bio je predstaviti najvažnije umjetnike i najreprezentativnije radove Muzeja, koji istovremeno najbolje predstavljaju stil i karakteristike epohe. Ideja konceptualne umjetnosti tako je objašnjena na primjerima Duchampove Fontane i Kožarićevog Renaulta 4, dok je rad Prije i poslije Sanje Iveković poslužio kako bi se objasnili pojmovi kao što su feminizam ili patrijarhat.
“Nove umjetničke prakse važne su za djecu i mlade jer oni na intimnoj razini vrlo lako prepoznaju taj umjetnički duh skupine umjetnika koja izlazi na ulicu, buni se protiv akademije, preispituje sustav”, kaže Beroš. “Djeci je važno ostaviti otvoren prostor za interpretaciju. Važno im je dati do znanja da se jezik suvremene umjetnosti može učiti, ali može se i reći ne, baš kao što je za djecu te dobi karakteristično negiranje, neprihvaćanje”.
Sustavno kulturno obrazovanje djece u Hrvatskoj vidno je nedostatno, pa su redoviti muzejski izleti, kao i ovakvi sporadični projekti neophodni za razvoj kreativnih kompetencija djece i mladih, kako bi Hrvatska barem kaskala za ostalim europskim zemljama. Kroz različite programe mnogi osnovnoškolci muzejski postav obišli su i po desetak puta, zbog čega se programi svake godine mijenjaju upravo kako bi svaki put iznova mladima ponudili nešto novo. Premala satnica predmeta kao što su likovna ili glazbena kultura ide ruku pod ruku s potkapacitiranošću Muzeja i njegovog pedagoškog odjela, no unatoč tome, Beroš kaže kako je vidljiva promjena ponašanja djece u novom prostoru u kojem se Muzej sada nalazi. Za razliku od odraslih, djeca se ovdje osjećaju opuštenije, za njih je muzej prirodno okruženje.
Upravo u dugogodišnjem radu s djecom i mladima Beroš pronalazi inspiraciju za nove projekte. “Djeca vide u djelima ono što mi više ne vidimo. Pri živom kontaktu dolazi do uzajamnog procesa učenja”, ističe. Početnicu za konceptualce nastojat će prevesti na engleski jezik, kao što je to napravljeno i s prethodnim izdanjem Zar je to umjetnost, kako bi se i stranim posjetiteljima približila hrvatska konceptualna umjetnost. Na upit o budućim planovima, Beroš odgovara kako se kao iduća tema već sama nameće ona o performansu, što će također biti izazov objasniti. Osim toga, trebalo bi obraditi i za Hrvatsku važne Nove tendencije i EXAT 51, a u planu je i slikovnica iz Kožarićeva opusa crteža koji su najbliži upravo najmlađima.
S obzirom na to da se u školama još uvijek sustavno ne provodi Građanski odgoj i obrazovanje, Muzej je u suradnji s Institutom za društvena istraživanja pripremio i niz radionica kojima mladi na primjeru djela hrvatske suvremene umjetnosti mogu raspravljati o temama kao što su različitost, identitet ili rod. Ovo također pokazuje da su mogućnosti učenja kroz suvremenu umjetnost neiscrpne, ali i da su muzeji i ostale institucije dužne ne samo istraživati, prikupljati i čuvati umjetnička djela, nego ih i interpretirati te obrazovati novu publiku i građanstvo.
Početnicu za konceptualce možete preuzeti u digitalnom obliku ovdje.
ObjavljenoObjavljeno
