Intervju Grad je oduvijek bio mjesto kolizije i manifestacije različitih kulturnih slojeva i pojavnosti. Rezultat toga su susreti, sudari i ispreplitanja suvremenog s povijesnim, a ti slojevi sjećanja su ujedno i ono što nas u velikoj mjeri privlači gradovima. Urbani prostori okoliši su bogati mirisima, zvukovima, okusima, slikama i površinama isprepletenim simboličkim značenjima koja se otvaraju različitim interpretacijama. Tragovi vremena upisani u javnom prostoru svojim bojama, oblicima i teksturama generiraju kulturne i društvene kodove, ispisuju povijest grada te tako doprinose izgradnji njegova identiteta. Imajući to na umu, postavlja se pitanje mogu li istu ulogu imati i u njegovoj obnovi.
Grad Zagreb suočen je s posljedicama pošasti virusa COVID-19, razornog potresa, političkih previranja i društvene fragmentacije, stoga se promišljanje javne umjetnosti unutar strategija urbane obnove i kulturnog planiranja svakako doima korisnim. Javna umjetnost, naime, ima za cilj upravo angažirati lokalnu zajednicu i u gradskom tkivu kreirati mjesta s kojima se ljudi identificiraju. Njezina duga tradicija pokazuje da javne umjetničke intervencije stvaraju kulturne “zalihe” grada, upisuju se u kolektivno sjećanje i otvaraju prostor komunikacije, pridonoseći tako i eksterno projiciranim predodžbama neke urbane sredine. Za razliku od “visoke” umjetnosti koja je razumljiva samo uskom broju eksperata koji poznaju gramatiku ili formu djela, socijalna dimenzija javne umjetnosti leži u njezinoj interaktivnosti i uključivosti. U međuprostorima urbanih kapilara, na mjestima svakodnevnog života, umjetnička intervencija treba biti osjetljiva na lokalne prilike, promovirati osjećaj pripadnosti unutar zajednice ili reflektirati kolektivne brige i potrebe te procesima izvedbe težiti uključivanju građana i razvoju demokratskih praksi.
Na koji način potencijal javne umjetnosti u urbanoj regeneraciji vide praktičari, oni koji su odlučili svoj rad transponirati na eksterijere javnih prostora, pokušali smo doznati u razgovoru s poznatim domaćim street-art umjetnicima. Tu su odluku Tea Jurišić (KVAR Illustration), Marina Mesar aka OKO i Slaven Kosanović poznatiji kao Lunar donijeli iz sličnih razloga: papir za crtanje u nekom je trenutku postao skučen, a želja za interakcijom s okolinom privukla ih je djelovanju u javnom prostoru. “Od ranih teen dana supkultura je dio mog života, u obliku skateboardinga, grafita, break dancea i punka. Kasnije, kad sam upisala likovnu akademiju neke stvari su mi se činile spore za moj ‘ubrzani’ karakter i tako je krenulo. Čitava serija naljepnica, pa originalnih crteža, krpenih lutaka i keramike polijepljene svugdje po gradu. Veselilo me to i davalo mi neki osjećaj smisla i brzine života”, prisjeća se OKO.
Teu je postepeni prelazak na veće formate papira tijekom studiranja naposljetku doveo do toga da se okuša i na većim površinama vanjskog i unutarnjeg prostora. “Bilo mi je zanimljivo istraživati proces prenošenja male skice na veliki format i pratiti na koji način se crtež mijenja pri razvlačenju”, pojašnjava. “Javni prostor je svačiji prostor i ta pomisao mi je draga jer umjetnost koja se u njemu odvija nije ograničena na odabrane skupine ljudi, ona je dostupna svima. Volim promatrati reakcije publike od prvog do zadnjeg zamaha kistom i mišljenja koja se mijenjaju između tih poteza.”
Na pitanje kako odabire lokacije svojih intervencija, Lunar povlači paralele između nekadašnjeg i današnjeg pristupa: “Do intervencija u javnom prostoru je došlo nakon nekog vremena provedenog crtkanjem po papirima, a taj javni prostor je uglavnom bio skriveniji od pogleda brojnije publike, iz jednostavnog razloga: nismo željeli plasirati naše početničke radove na frekventne lokacije, a željeli smo raditi i vježbati u miru. Danas uglavnom interveniram na lokacijama na koje me zovu, a u momentima kada mi neko mjesto privuče pažnju, tu nastojim plasirati neki rad za koji mislim da bi se uklopio.”
Da lokacije ne bira nasumično potvrđuje i OKO: “Definitivno nije bez razloga, uvijek postoji neki organski spoj samog rada i prostora na koji ga se smješta. Lokaciju najčešće izabereš zato što te nešto privuče u određenom obliku arhitekture, neki čudan kut ili oronulost u kojoj vidiš potencijal koji možeš oživiti.” Murali koje oslikava KVAR najčešće su, kaže, povezani s atmosferom i karakteristikama lokacije. “Bliske su mi neuobičajene teme, zanimljive priče i detalji iz svakodnevnog života ljudi koji obitavaju na tom području i jedan od ciljeva je objediniti sve te točke tako da gotovi mural svatko može narativno protumačiti.”
Umjetnost u javnom prostoru, kao nešto vidljivo i pristupačno, oplemenjuje lokalitet pridajući mu specifičan genius loci koji se raspoznaje vizualnim i diskurzivnim putem. Upravo je zato recepcija od strane lokalne zajednice nužna za uspostavu dvosmjerne komunikacije kakvu umjetničke intervencije podrazumijevaju, ili barem priželjkuju. “Na ljudima je da odaberu hoće li zastati i pročitati vizualnu poruku”, ističe Tea koja nastoji motivirati publiku da stane ispred djela, upije detalje i protumači sliku na svoj narativni način. “Slika nije tu samo da bi ukrašavala prostor, već i da bi oplemenila čitavu lokaciju s nekom pozitivnom porukom”, dodaje.
OKO drži da je unatoč tome što su radovi puno većih dimenzija i sveprisutni na društvenim mrežama, njihov utjecaj na promatrače oslabio. “Mislim da ljudi baš zato posvećuju manje pažnje kada ih stvarno vide uživo i manje se osjećaju kao istraživači kada ih oni sami pronađu jer su ionako rad vidjeli ranije na nekoliko stotina fotografija online. Sve ima i dobre i loše strane. Najvažnije je da ljudima to i dalje nešto znači za njih osobno i da im nudi odgovore koje možda traže”, objašnjava. Lunar primjećuje i da prostor komunikacije ima svoje limite: “Autori često znaju s visoka promatrati prosječne ljude koji su se ‘drznuli’ suditi o njihovom preuzvišenom radu. No prosjek različitih profila, pokazalo se ponegdje, donosi preciznije odgovore nego klasteri stručnjaka”, zaključuje.
Kao lijek za komunikacijske lomove naši sugovornici naglašavaju važnost ispitivanja identiteta mjesta u kojem interveniraju kako bi prilagodili djelo u skladu s osjećajima i povijesti zajednica koje dijele i koriste taj prostor. “Volim proučiti što se događalo na tom mjestu ranije, koja skupina ljudi tamo živi i postoje li neke lokalne basne ili mitovi koje ljudi prenose generacijama te im onda to vizualnim jezikom prevesti u oblik crteža u kojem i oni prepoznaju dio nečeg poznatog”, kazuje OKO. Kao pozitivnu praksu ističe uključivanje same zajednice u izradu umjetničkog djela: “Definitivno je bitno unatoč umjetničkoj slobodi ostaviti prostora da se uključi okolina u kojem će taj rad postojati. Još je bolje kada se na pravi fizički način organizira radionica gdje ljudi mogu i sudjelovati kako bi stekli dojam da i oni sami pomažu u nastajanju i izgradnji nečeg što će biti dio njihovog života.”
Primjećuje i naličje današnje ulične umjetnosti, koja je postala hyper socijalni pa i materijalni kapital. “Dokaz tome je što cijene nekretnina poslije izvedenog murala obično porastu. Zato često i sami vlasnici nekretnina zovu umjetnike da im oslikaju fasade jer znaju da će im to podići vrijednost. Naravno, poznatije ime autora donosi i veći porast same cijene i vidljivosti samog murala”, ističe.
Ovaj aspekt ulične umjetnosti dovodi nas do različitih tumačenja njezinih potencijala: dok je s jedne strane neki vide kao sredstvo za privlačenje investicija, promicanje turizma i dodavanje vrijednosti nekretninama, s druge strane ističe se doprinos lokalnoj raznolikosti, obogaćivanje vizualnog okoliša, poticanje društvenih veza i dijaloga, humanizacija prozaičnih urbanih formi, osjećaj sigurnosti i smanjenje straha od javnih prostora. Uloga koju će ulična i druga umjetnost imati u urbanoj i socijalnoj obnovi na koncu će ovisiti o tome kojem od ovih aspekata ćemo kao društvo dati primat.
ObjavljenoObjavljeno
