Intervju Piše: Ivana Pejić
U doba kad se glavnina medijskog sadržaja preselila na internet, a javna potpora za tiskane časopise u kulturi drastično smanjila, šanse za njihov opstanak – posebno ako se ne uklapaju u desno-konzervativni pejzaž – gotovo su nikakve. Smanjeni budžeti, rastući troškovi produkcije i praktički nepostojeći sustav distribucije održavanje kontinuiranog ritma izlaženja učinili su iznimno teškim. Negativnu bilancu u pustošenju časopisne scene “podebljalo” je i samo Ministarstvo kulture, koje je u ciničnoj maniri, zanemarujući šire strukturne probleme, bez potpore ostavilo neke od dugovječnih, iznimno vrijednih publikacija, poput književnih časopisa Quorum, Libra Libera i Gordogan te feminističkog časopisa Treća. Da sumorno stanje trećeg medijskog sektora više i nije vijest ustanovio je nedavno i Luka Ostojić, koji pokazuje opravdani strah da će daljnje skretanje kulturne politike udesno nastaviti poražavajući trend izumiranja kulturnih publikacija i jednoobraznosti produkcije u kojoj će preživjeti tek izdanja Matice hrvatske.
Vijest je, međutim, kada se u ovakvim okolnostima pojavi novi časopis, i to onaj posvećen suvremenim društvenim i umjetničkim zbivanjima, kakav je časopis GSG inicijative Građani/ke svome gradu, predstavljen prošlog tjedna u Rijeci. Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je u suradnji s udrugama LORI, PaRiter i riječkim Centrom za ženske studije, kao svojevrsni nastavak dijaloga započet suradnjom na LGBTIQ festivalu Smoqua, u kojem su suradnice pozvane da pišu o queeru i feminizmu iz očišta vlastitog iskustva i polja djelovanja. Sama inicijativa Građani/ke svom gradu postoji od 2016. godine kada počinje s javnim programom – serijom intervencija u javnom prostoru kroz pilot projekt Građani svom gradu čije je ime kasnije preuzeto kao naziv inicijative.
Natpis Građani svom gradu / Rijeka 1983. sa zidne ploče na početku Križanićeve ulice odakle GSG i djeluje, odabran je kao ideološka vodilja pa je inicijativa u svojim aktivnostima “usmjerena gradnji jačih spona između građana/ki i protagonist(ic)a umjetničkih, kulturnih, aktivističkih i edukativnih krugova Rijeke”. Na toj liniji pokrenut je festival Misliti zajednicu čiji je cilj bio upravo povezati ove aktere i otvoriti prostor za pokretanje dijaloga i šire suradnje. Kako u uvodniku prvog, dvojezičnog (hrvatsko-engleskog) broja GSG-a piše jedna od urednica Iva Kovač, “ideja da stanovnice i stanovnici grada kroz samodoprinose izdvajaju za infrastrukturne projekte od općeg interesa se činila kao relevantna indikacija smjera djelovanja posebice u izmijenjenim političko-ekonomskim uvjetima u kojima put od građana/ke do mjesta odlučivanja vodi kroz drugačije strukture”.
A na nove društvene strukture i premrežene odnose pažnju skreće Marinella Matejčić, koja u tekstu Ljubav i konzervativnost: reproduktivna prava u Hrvatskoj prati kronologiju događaja i ključne aktere nazadovanja u sferi rodne ravnopravnosti, koje je dovelo do “točke da pravo žene o raspolaganju vlastitim tijelom doslovno visi o koncu”. Početkom konzervativnih nastojanja da implementiraju svoju ideologiju “obitelji, života i religijske slobode” uzima 1991. godinu, godinu, dok je početak drugog desetljeća dvijetisućitih prijelomna točka omasovljenja pokreta neokonzervativnih skupina i inicijativa koje započinju s novim valom napada na temeljna ljudska prava, prije svega ona reproduktivna. Usko vezano uz sve jači pritisak na medije i građanstvo o važnosti zaštite života od začeća u medijski prostor dolazi i pitanje regulacije prava na priziv savjesti, o čijim je zastrašujućim razmjerima za Novosti nedavno pisala Mašenjka Bačić. Prateći tendencije u kojima ideje klerikalnih organizacija uzimaju sve većeg maha, Matejčić ispravno ukazuje na činjenicu da pitanje reproduktivnih prava predstavlja polje šire političke borbe, u kojoj su, kako kaže, ugrožena ljudska prava i civilizacijski dosezi.
Jedna od aktivnosti inicijative kojom su sudjelovale na prošlogodišnjoj Smoqui izložba je Ane Hoffner pod nazivom Iscrpljeno vrijeme: ‘drag’ u vremenima rata, čije su premise bile i tema intervjua s austrijsko-srpskom umjetnicom objavljenom u prvom broju časopisa, koji na određeni način zaokružuje suradnje započete festivalom i otvara prostor za refleksiju novih queer i feminističkih tema. U fokusu Hoffneričine izložbe, kao i nedavno objavljene knjige Queerness of Memory, teme su roda i rata, prije svega migrantski queer identiteti, kroz koje pomoću performansa, filmskih i fotografskih instalacija progovara i o osobnim iskustvima emigracije. U intervjuu Sve je dopušteno u [sporazumnoj] ljubavi i [unaprijed zaustavljenom] ratu umjetnica skreće pozornost i na rodno određen posao skrbi i prisilnog seksualnog rada kao nevidljivog polja ženskih ratnih iskustava o kojima želi govoriti, a osvrće i na rad Future Anterior u čijem su fokusu “zamagljene granice između ratnih dokumenata i visoko estetiziranih uglačanih prikaza suvremene mode”.
Zanimljivo je autoričino okretanje konceptu queera u razračunavanju s vlastitim, medijski posredovanim, slikama rata “Ako se queer politika mogla koristiti kao učinkovita strategija re-evaluacije različitih društvenih stigmi, zašto ne bi mogla poslužiti i kao instrument re-artikulacije vremena i povijesti”, zaključuje umjetnica i daje “šlagvort” raščlanjivanju koncepata vezanih uz queer i feminizam koje u svojem tekstu On…i Off donose Brigita Miloš i Mónica Cano Abadía. Rad Ane Hoffner, koja je uzimanjem testosterona htjela “zaustaviti sam proces izvođenja spola” nastavlja se tako u crtici …o tjelesnim navikama koja se referira na hormonalni eksperiment Paula B. Preciada, opisan u utjecajnoj knjizi Testo Junkie, povezan dalje s iskustvima hormonalnih protokola karakterističnih za vrijeme menopauze. Autorice se pitaju zašto je hormonalna terapija u menopauzi društveno prihvaćena transformacija dok su eksperimenti Preciado ili Hoffner stigmatizirani. I u ostalim unosima – o podršci, borbi, prijateljstvu… – autorice upućuju na mnoge relevantne feminističke, queer i lijeve autore čija misao nudi podstrek za daljnja promišljanja.
Ana Opalić fotografskom je serijom zabilježila Queer šetnju, organiziranu u sklopu prve Smoque, u kojoj su mapirane lokacije važne za prošlost i sadašnjost rječke LGBTIQ kulture – mjesta za upoznavanje, zabavu, ali i prostore važne za promicanje vidljivosti zajednice i njenih političkih ciljeva. “Anine fotografije su kodirane, one ne otkrivaju lako slojeve značenja već ostavljaju promatračici i promatraču da ih razumije ovisno o svom predznanju i upletenosti u portretiranu scenu”, pojašnjava Kovač. Neupućenom čitatelju neprobojan kod rastvara tekst Antonije Stojanović Almesberger, koji nas upoznaje s lokacijama i otvara mogućnost da “prazne pejzaže i interijere nastanimo protagonisti(ca)ma queer scene, a intrigantne detalje poput zaključanih vrata nekadašnje Discordie ‘subverzivnim idejama’ o društvenoj konstrukciji roda i seksualnim slobodama”.
Časopis GSG u svojem je prvom izdanju ispunio zadani cilj otvaranja prostora za dijalog i nastavak suradnje različitih protagonistica feminističke i queer scene. Urednice u budućnosti najavljuju druge teme, otvaranje novih suradnji i predstavljanje novih autora/ica, pa će se tako drugi broj časopisa, planiran za jesen, baviti načinima na koje umjetnost može postati agent društvene promjene. Ambiciozan u svojim namjerama poticanja novih i održavanja starih suradnji, časopis je prisutnošću na internetskoj platformi Artseverywhere.ca otvoren i internacionalnoj sceni, koja mu nudi šire distribucijske mogućnosti. Nadamo se, ipak, nužnim promjenama u odnosu prema časopisima u kulturi koje bi vrijednim inicijativama i publikacijama poput ovih omogućile kontinuitet i razvoj, kako u konačnici ne bi bile osuđene isključivo na online prisutnost.
Objavljeno Objavljeno
