Blic Piše: Hana Sirovica
Nekontrolirana turistifikacija gradova štetno utječe na kvalitetu života, ugrožava pravo na stanovanje i podređuje javni prostor privatnim interesima. Posljedično, ne ulaže se u infrastrukturu koja bi poboljšala uvjete života za one koji u gradu doista stanuju, već se kozmetički uređuju tek oni dijelovi gradskog tkiva koji će se prezentirati privremenim posjetiteljima i podrediti njihovoj platežnoj moći. U ovakvoj situaciji, briga za pitanja koja se tiču javnog i zajedničkog dobra nerijetko se, i sve više, prelama upravo preko leđa samih građana i građanki.
Izložba Na brdu_Skice za izmještanje, nedavno otvorena u zagrebačkoj BAZI u sklopu Vox Feminae festivala, otvara upravo pitanja posljedica turistifikacije i nefunkcionalnih gradskih resursa u Dubrovniku, i to na specifičnom primjeru skloništa za pse za koje u tom gradu ne postoji dostatno ili održivo rješenje. Audio-vizualni postav rezultat je suradnje dviju umjetnica, Karle Crnčević i Lucije Bužančić, a riječ je o zajedničkom odgovoru na slučaj azila za pse na brdu Žarkovica iznad Dubrovnika. Iako umjetnice navedenim problemima pristupaju polazeći iz dva različita medija i dviju autorskih pozicija, ujedinjuje ih zajednički problem. Dokumentarni snimci Karle Crnčević koji prikazuju život skloništa na Žarkovici isprepliću se s kadrovima gradskih ulica prenapučenih turistima. Njihovu dinamiku razbijaju ilustracije nastale kao likovni odgovor na snimljeni materijal, a one prikazuju detalje života azila, kao i njegovu prostornu mapu i kronologiju.
No-kill azilom na Žarkovici upravlja Društvo za zaštitu životinja Dubrovnik koji vodi građanka Sandra Sambrailo, uz pomoć volontera i ilegalno, u iznimno lošim uvjetima. Počevši od 2003. godine kad je azil krenuo s radom, različite garniture gradske vlasti za ‘slučaj Žarkovica’ opetovano se obećavaju pobrinuti i otvoriti službeni gradski azil, no zakonsku dužnost da osiguraju zbrinjavanje napuštenih pasa na svom području još nisu ispunile. Grad koji živi od turizma napuštene pse izmješta na svoje rubove i skriva od pogleda, a priča o skloništu Žarkovica tako postaje priča o kroničnoj nebrizi, sustavnom problemu i neodgovornosti lokalnih vlasti. Pribrojimo li tomu još i podatak da je sama lokacija skloništa vrijedna upravo iz vizure turizma jer uživa izniman pogled na grad, jasno je da se radi o bolnom mjestu na više razina. “Ovo je politička priča i ovo je duga borba, mjesto otpora i solidarnosti; o onom što želimo da se vidi i onome što skrivamo, o odnosu prema Drugom i dvostrukim mjerilima. Dok se hvalimo brojem noćenja i brojem prodanih ulaznica na dubrovačke zidine, nemamo azil za napuštene životinje koji bi po zakonu morali imati”, objašnjavaju umjetnice.
Pitanje turistifikacije i nedostatne gradske infrastrukture u koncepciji Bužančić i Crnčević povezano je s problemima filmskog polja, prije svega s manjkavostima prikazivačke strukture. Autorice, naime, inzistiraju na dokumentarnom filmu kao žanrovskoj odrednici rada koji u popratnom tekstu opisuju kao izmješteni ili razbijeni dokumentarac. Također, samu odluku da materijal pokažu u galeriji u obliku izložbe, umjesto u kinu u obliku filma, objašnjavaju kao rezultat frustracije festivalizacijom domaće filmske produkcije i recepcije, pogotovo u slučaju dokumentarnog filma. “Deprimira nas činjenica da većina filmova ima samo festivalski život i da većina zainteresiranih te filmove ne stigne ili ne može pogledati. Filmove gledaju uglavnom proizvođači filmova i time scena postaje klaustrofobična. Čini nam se da nedostaje infrastrukture u kulturi za kontinuiran i posvećen rad pa se te praznine nadomještaju silnim festivalima koji se opet organiziraju s malim budžetima, što najviše osjećaju umjetnici i radnici u tom sektoru. Ovo nije kritika festivalima, već kulturnoj politici koja radi kako radi, odnosno ne radi”, poručile su Bužančić i Crnčević.
Razbijena, dakle, dokumentarna forma Na brdu_Skice za izmještanje odgovara razbijenosti materijala koji bilježi, prenosi i komentira: sklonište koje je u groznom stanju i doslovce se raspada, ulice Dubrovnika koje vizualno teško podnose količinu ljudi koji ih razgledavaju, kao i fragmenti pasa i arhitekture same Žarkovice. Nadalje, izložba upravo tako što raspršuje filmsku formu pokušava ukazati na određene strukturne sličnosti dviju (sve manje) javnih infrastruktura u raspadu – kako gradske, tako i kulturne. Međutim, pitanje je koliko koliko bi sam rad uspio komunicirati problem festivalizacije filma da ta tematika nije eksplicitno prisutna u popratnom tekstu izložbe. Iako postav jasno uspostavlja vezu između slučaja Žarkovica i problematičnih lokalnih politika, odnosno nebrige političara za važan gradski problem, činjenica jest da se nalazi u galerijskom prostoru i kontekstu likovne umjetnosti pa ostaje upitno koliko uistinu može uspostaviti vezu s filmskim poljem i pitanjima filmskih kulturnih politika.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
