
Klasična gimnazija je jedna od onih zagrebačkih škola o čijim učenicima, profesorima i nastavi gotovo svi imaju razvijenu nekakvu sliku. Za razliku od Pete gimnazije ili MIOC-a koje su poznate po izvrsnosti učenika i strogim programima, Klasična gimnazija je posebna po nekim malo manje upadljivim stvarima kao što je intenzivni program grčkog i latinskog, nastava subotom i jaka uključenost učenika u kreativne projekte unutar i izvan škole, kao što su dramske grupe i bendovi. Kao bivši klasičar često sam od drugih ljudi bio predmet sprdnje kada bih se povezao s nekime nakon što smo primijetili da smo išli u istu školu. Možda smo po tome poznati, da se držimo zajedno? U svakom slučaju nikada ne bih propustio priliku da s nekime razgovaram o tome što se u neko drugo vrijeme u školi događalo.

Prvo što me je zainteresiralo kada sam vidio program Večeri stvaralaštva srednjoškolaca: Klasična u Močvari sama je količina najavljenog sadržaja. Čitanje poezije, projekcija filma i četiri koncerta zvuče kao dobar kulturni program za tjedan, a svakako puno za jednu večer. Stigli smo rano i sjeli vani, nije bilo previše ljudi no osjećala se blaga nervoza nekih koji su brzo ulazili i izlazili iz kluba. Kada smo čuli nešto iznutra, mislili smo – tonska, no ja sam brzo provirio glavu u dvoranu i uhvatio barem dio filma. Jedini prikazani film traje pet minuta, nije bilo stolica, stajali smo u nekoliko grupica i gledali.

Chrysalis prati djevojku koja prelazi preko svoje sramežljivosti i priključuje se grupi vršnjaka. Istovremeno je coming-out priča koja završava lijepom porukom podrške – “svaki cvijet cvjeta u svoje vrijeme.” Poruka je univerzalna, ja ju i sada učim, ali dok sam gledao film razmišljao sam o sebi u toj dobi. Kada si svaki dan u školi, provodiš puno vremena s istim ljudima. To je također vrijeme prvih ljubavi pa za mnoge i autanja ili barem osvještavanja vlastitog identiteta, nije se lako otvoriti i uklopiti jer su ulozi viši nego inače. A nitko ne može bolje razumjeti to stanje od onih koji ga žive, što čini ovu poruku podrške osobito vrijednom. Filmić možete pogledati na Youtubeu, i svakome ga preporučam pogotovo zbog posljednje scene koju spoj poetičnosti i razigranosti čini pravim biserom. Nakon filma dvoje učenika je govorilo o Erasmus+ projektu PRIDE koji je uključivao boravak u Napulju gdje je film nastao. Postavili su se dosta neformalno, ali sa filmaškom ozbiljnošću i govorili su o tome kako im je projekt bio poučno i lijepo iskustvo. Pokušao sam pljeskati osobito jako kada su bili gotovi, da osjete podršku.

Tada su pustili Trap hit nastao u sklopu istog Erasmus+ projekta. Nakon toga su vlastitu poeziju čitali Sunčica Bencetić, Lora Lautar, Martin Švenda, Erik Lipovčan. Pjesme su uglavnom bile ljubavne, a u načinu na koji su čitane osjećalo se da su pisane iz jake emocionalne potrebe, gotovo kao ispovijed. Iznimka je bila jedna pjesma o pijanom prijatelju koju je izveo jedan od momaka (nisam im nažalost upamtio imena), koja je čvrsti ritam postizala rimom, a izvedena je dosta sugestivno i šaljivo. Ova dosta intimna izvedba pomalo se gubila u velikom prostoru u kojem je publika bila udaljena od izvođača te mi se čini da bi ovome segmentu koristila spretnija prezentacija.

Prva glazbena točka večeri bio je duet učenice Lucije Lukačić i profesora Krešimira Ditsa koji je pjevao i svirao pratnju na gitari. Izveli su tri starije američke pop pjesme koje mi nisu poznate, ali sam saznao da jednu izvorno izvodi Doris Day. Lucija Lukačić je samopouzdanom i vrlo vještom izvedbom osvojila pozornicu, a njen svijetli glas odgovarao je pjesmama. Profesor Dits je bio čvrsta pratnja, a za jednu pjesmu na pozornici su im se pridružili još troje profesora koji su pjevali back vokale. Odnos profesora i učenika uglavnom je krut i formalan, zbog čega mi je ova opuštena suradnja bila osobito dražesna.

Uslijedio je bend S.A.R. (Sunshine and Rainbows) koji čine klasičari (ujedno i članovi Klasična gimnazija benda – KGB-a) Andrej Švaco i Damjan Bagarić, te Matija Bojko i Marko Stajčić. Nastup je započeo uzvikom “smrt fašizmu” nakon čega su odsvirali energičnu, funky obradu pjesme Cura s kvarta Hiljsona Mandele. Ostatak seta su bile autorske pjesme na engleskom. Bas i bubanj su se spretno podupirali kroz dosta brze i učestale prijelaze u brzini i energiji. Gitara se kretala od žestokih distorziranih akorda do brzih solaža, a vokal je za tren prelazio iz heavy metal growla u agilne rock fraze. S naglaskom na metalu, bend je često mijenjao teksture i zanosio se u orgijastičkim završnicama. Svakako je dojmljiva uvježbanost benda koji u dosta divljim dionicama ostaje čvrst te karizma u kojoj predvodi frontmen zabacujući kosom i izvijajući se od uspravne pozicije skroz do poda.

Uslijedio je nastup čitavog KGB-a, školskog benda koji postoji već dugi niz godina, članovi sastava se izmjenjuju, a sviraju uglavnom obrade rock pjesama. Uz već spomenutu dvojicu iz S.A.R.-a članovi su Matko Brzica (gitarist), Ivan Rihtar (klavirist), Roko Ciglenečki (gitarist), Iskra Razum (bass gitara), Leon Reba (saksofon) i Nika Maričić (vokal). Svirali su pjesme Dubioza kolektiva, Haustora, Majki i Get Lucky Daft Punka koju je pjevao klavirist Ivan Rihtar s naočalama s LCD ekranom na kojem se vrtio naslov pjesme kao neonski natpis na ljekarni ili kockarnici. Kao i u originalu, Rihtar je prijelazni dio između zadnja dva refrena pjevao kroz Talk-box na sveopće oduševljenje.

Posljednji bend i jedini koji nije uključivao učenike Klasične gimnazije je bend profesora TZK-a Matka Jurinovića – KLAPANX, punk bend koji svira obrade uglavnom dalmatinskih hitova. Profesor Matko Jurinović popeo se iz publike u backstage, te NOFX majicu, za ulogu frontmena, zamijenio prugastom majicom bez rukava uz koju je nosio kratke traper hlače, a na glavi magareće uši. Ostatak benda koji čine David Hošnjak (bass gitara i prateći vokal), Nikola Šimunić (gitara) i Luka Kupres (bubnjevi) uskladili su se također u prugastim majicama i bijelim hlačama. Profesor Jurinović pozvao je publiku da se skupi unutra prijeteći da će oni koji vani puše imati ocjenu manje. Neki od hitova koje su svirali bili su Skitnica Jasne Zlokić, Magazinov Sve bi seke ljubile mornare i Za ljubav ja dao bih sve Mladena Grdovića za vrijeme koje je izbila kratka i umjerena šutka. U prvome je redu jedan mladić divljao bez majice, a u pauzi među pjesmama je krenuo pjevati prve stihove hita Buba švabe Hladnog piva: “Nakon svakog dobrog fuka, ogladnim ko zvijer” na što ga je profesor Jurinović strogo upozorio da se ne smije tako izražavati. Zatim su najavili da slijedi jedna pjesma za koju znaju da će se sviđati publici te odsvirali Oči boje kestena. Profesori, učenici i mi ostali skakali smo još neko vrijeme, ali brzo je došao fajrunt, već je ponoć, a sutra je škola.
Objavljeno