Tema Piše: Matija Mrakovčić
Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, koji uređuje prava samostalnih umjetnika, osnivanje i djelovanje umjetničkih strukovnih udruga i umjetničkih organizacija, donesen je davne 1996. godine i otada nije mijenjan. Samostalni umjetnici svoj su status regulirali u krovnoj udruzi, Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (HZSU), a članstvom u njoj stjecali su pravo na uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske. Zahtjev za priznavanje tog prava podnosi se putem HZSU-a, a o njemu odlučuje Stručno povjerenstvo u kojem sjedi jedan član HZSU-a, predstavnik Ministarstva kulture i tri predstavnika umjetničkih strukovnih udruga. Umjetnici koji nisu učlanjeni u HZSU, učlanjuju se u brojne strukovne udruge preko kojih ostvaruju prava poput poreznih olakšica, preporuka za upis u HZSU, preporuka za mirovinski dodatak, dobijanje ateljea i slično.
U aktualnom desetljeću, izmjene Zakona o pravima samostalnih umjetnika, kao i izmjene uz njega vezanog Pravilnika o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava državnog proračuna, potencirane su nekoliko puta, i gotovo svaki put bez sudjelovanja zainteresirane javnosti, prvenstveno samih umjetnika. Tako je u lipnju 2011. tadašnji ministar kulture Jasen Mesić iznio prijedlog da bi umjetnici, ako žele da im država plaća doprinose, godišnje morali zarađivati barem 12 minimalnih plaća, a maksimalno 24 prosječne hrvatske plaće godišnje. Također, predloženo je osnivanje Hrvatskog umjetničkog centra koji bi zamijenio Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Sredinom 2015, u gotovo posvemašnjoj tajnosti Ministarstvo kulture i HZSU izmijenili su Pravilnik, a u travnju 2016, dok je na dužnosti ministra bio Zlatko Hasanbegović, najavljene su izmjene dosadašnjeg načina obračuna doprinosa za samostalne umjetnike. Umjesto dohodovnog, novi bi Pravilnik predvidio računanje prema imovinskom cenzusu, no ni taj prijedlog nije zaživio.
U prijedlogu novog Zakona o doprinosima, donesenog u sklopu poreznog paketa ministarstva Zdravka Marića, izbrisana je razlika između onih kojima su honorari dopuna primarnom izvoru zarade i onih kojima je autorska naknada jedini prihod, što je najizravnije pogodilo umjetnike-honorarce i koji su tom prigodom zatražili ostavku ministrice kulture Nine Obuljen. To je krajem siječnja 2017. potaknulo najavu ministrice o skorim izmjenama Zakona o pravima samostalnih umjetnika koji će “na kvalitetniji način urediti određene registre, a onda ćemo puno lakše razgovarati s poreznom upravom o različitim poreznim tretmanima”. Pola godine kasnije, pokreću se razgovori s predstavnicima umjetničkih udruga, udruge šalju svom članstvu upitnike, objavljuju se zapisnici sa sastanaka te poneki prijedlozi odredbi novog zakona. Tek iz pojedinih zapisnika i javno objavljenih prijedloga saznajemo gdje se trenutno lome koplja: oko uvođenja minimalnog cenzusa, razvoja tržišta umjetnina, uvođenja programa podrške umjetničkom stvaralaštvu (stipendiranje, fondovi za produkciju), kriterija izvrsnosti, osiguranja isplate honorara za izlaganje, popisa relevantnih izlagačkih prostora. Posebna je stavka status umjetnika koji nisu članovi HZSU-a, a koji su zaposleni na drugim radnim mjestima, umjetnika koji trenutno nisu zaposleni niti su članovi HZSU-a te umjetnika umirovljenika.
Koordinacija strukovnih udruženja vizualnih umjetnika Hrvatske, koju čine predstavnici HULU Split, HDLU, HDLU Dubrovnik, HDLU Zadar, ULUPUH te HZSU, smatra da je ključan preduvjet za stjecanje statusa profesionalnog umjetnika članstvo u strukovnoj udruzi odobrenoj od strane Ministarstva kulture, dok HDLU Zagreb (također na popisu udruga koje je odobrilo ministarstvo, no nepozvano na sastanak Koordinacije) smatra da umjetnicima ostvarenje radnih prava ne bi smjelo biti uvjetovano članstvom u nekoj udruzi. Krešimira Gojanović iz HDLU Zagreb kaže da je osnovni problem sa strukovnim udrugama taj što neke svom članstvu naplaćuju preporuke za upis u HZSU, čak i potvrde za porezne olakšice, te govori o naplaćivanju kotizacija za izložbe koje su već obilato javno dotirane. “Udrugama ne treba biti cilj da budu uvjet za upis u HZSU ili bilo kakav drugi Registar umjetnika, već da dobrovoljno udružuju ljude koji vole surađivati, dijeliti znanja, iskustva, zajednički stvarati s kolegama. To sve mora biti zaista neprofitno, a ne da neke udruge ‘reketare’ svoje članove, nudeći im neki fantomski elitistički status za koji onda umjetnici, u ovoj krizi i recesiji, moraju debelo platiti”, rezolutna je Gojanović. HDLU Zagreb u svojim preporukama traži i temeljito preispitivanje termina strukovne udruge, kao i dosadašnjih kriterija za njihovo osnivanje, u suradnji s Uredom za udruge i u skladu s postojećim Zakonom o udrugama, kao i što se oštro protivi minimalnom cenzusu za siromašne samostalne umjetnike, ali se zalaže za maksimalni, gornji prihodovni cenzus prema kojem umjetnici koji više zarađuju naprosto sami sebi plaćaju doprinose.
Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika trenutno broji 1307 aktivnih članova te 704 umjetnika kojima je prestalo pravo na uplatu doprinosa. Razlog prestanku njihovog aktivnog statusa je najvjerovatnije neka vrsta zaposlenja, gdje samostalni umjetnik počinje ostvarivati prihod koji ne mora biti određenog iznosa. Ili, kao što nam to ističe jedna sugovornica, “ili si umjetnik ili nisi ništa”. Smatra da bi velikom broju umjetnika, pogotovo u današnjem trenutku nesigurnih, prekarnih, povremenih poslova odgovaralo da su na pola radnog vremena negdje zaposleni, a da im je drugom polovicom pokriveno mirovinsko i zdravstveno osiguranje, odnosno da se slobodno mogu u drugoj polovici svoga vremena baviti umjetnošću. Na ovaj način, pola radnog vremena “uključuje” i (polovične) prihode i (cjelokupan) iznos doprinosa te vremena za bavljenje osnovnom djelatnošću – stvaralaštvom – jednostavno nema. Drugi problem koji ističe jest to što prvih šest tjedana nema nikakve naknade za bolovanje, što je poprilično dug period. Jedan mlađi umjetnik kaže da je član HZSU-a jer mu teče staž, “pa da jednog dana nakon 100 godina frilensanja nemam praznu radnu knjižicu”, no da je sama udruga “jadna ljuštura onoga što je nekada bila”. Kritičar s kojim smo razgovarali kaže da je pogodnost kod članstva u HZSU ta što i nakon spomenutih izmjena Zakona o doprinosima i dalje ima porezne olakšice na honorare, no izmjene tog zakona ionako su smjerale na povećanje izdataka za one koji “žive” od drugog honorara, što HZSU-ovci nisu – njima je samostalno bavljenje umjetnošću jedina djelatnost, u suprotnom ostaju bez statusa člana. No, naš sugovornik ipak ističe da “u raznim računovodstvima kod obračuna honorara ne mare za to, pa obračunavaju porez kao i drugima”.
Sve smo ih upitali o pogodnostima članstva u strukovnoj udruzi i prvi je odgovor bio – porezne olakšice. S druge strane, Ana Kreitmeyer, predsjednica Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH), smatra strukovnu organizaciju višestruko važnom, pogotovo u slučaju plesne umjetnosti gdje izostaje formalna infrastrukturna i institucionalna podrška i struktura koja se sustavno bavi razvojem plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Kod nas ne postoji zapošljavanje u plesnoj struci i ne postoji javne ustanove za ples – tu je plesna umjetnost jedini primjer jer svaka druga umjetnička djelatnost ima svoju javnu ustanovu, a u osvještavanju tog problema veliku je ulogu imao upravo UPUH kampanjom za autonomni Zagrebački plesni centar. “Udruga plesnih umjetnika Hrvatske, osim što štiti interese struke, djeluje kao organizacijski pogon i zauzima ulogu aktivnog subjekta u svim strukturnim i kulturno političkim pitanjima veznim uz plesnu zajednicu. Udruga funkcionira kao platforma za samoorganizaciju plesne zajednice, time postaje aktivna zagovaračka platforma za sistemske promjene koje su nužne kako bi se na organizacijsko-institucionalnoj razini stvorili opći, individualni i kolektivni uvjeti za rad, produkciju, distribuciju, suradnju i umrežavanje u polju suvremenog plesa”. Očekivanja od novog Zakona poprilično su velika jer su nedostaci postojećeg zakona također veliki. “Plesači suvremenog plesa nemaju beneficirani radni staž, nisu adekvatno zbrinuti u slučaju ozlijeda ili bolesti, te su procedure vrlo komplicirane i nepovoljne za uvjete u kojima plesači rade, umjetnička revizija ne može biti ista plesnim umjetnicima i drugima kojima ekspresija tijelom nije preduvjet njihovog umjetničkog izražavanja“, kaže Kreitmeyer. Stoga je iznimno važno, smatra, da u izradu zakona budu uključeni i uvaženi interesi strukovnih udruga te da taj dijalog bude otvoren.
S obzirom da većina naših sugovornika nije znala da je u procesu izrada novog Zakona, nadamo se da će ih u taj dijalog uključiti njihove umjetničke strukovne udruge, ako to već nije učinila krovna – HZSU.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
