Tema Piše: Lujo Parežanin
Dva tjedna nakon što je Ministarstvo kulture najavilo mjere za pomoć kulturnom sektoru za vrijeme pandemije, počinje se konkretizirati ona najvažnija – direktna financijska potpora radnicama i radnicima u kulturi. Kao što je za Kulturpunkt ranije izjavila predsjednica Udruge hrvatskih plesnih umjetnika Martina Tomić, riječ je o jedinoj mjeri koja može supstancijalno ublažiti posljedice pandemijske krize. Sve ostale, poput onih vezanih za troškove i odgodu provedbe projektnih aktivnosti ili obustave revizije statusa samostalnih umjetnika, Tomić smatra načelno dobrodošlim, ali sporednim iz perspektive elementarnog preživljavanja.
U srijedu, 1. travnja, kulturno polje, pogođeno u međuvremenu i potresom koji mu je oduzeo velik dio ključne infrastrukture, konačno je dočekalo objavu prvih direktnih novčanih potpora umjetnicama i umjetnicima. Ono što je odmah jasno jest da se ne radi o potporama svima koji djeluju kao freelanceri, nego isključivo onoj užoj skupini koja ima status samostalnog umjetnika, odnosno isključivo “samostalnim umjetnicima kojima se doprinosi plaćaju iz proračuna Republike Hrvatske” te koji “mogu dokazati da im je zbog posebnih okolnosti uvjetovanih koronavirusom onemogućeno ili bitno otežano obavljanje umjetničke djelatnosti”. U tom smislu, ova mjera na posebno okrutan način, u kritičnom trenutku, reproducira sve temeljne probleme postojećeg sustava regulacije statusa samostalnih umjetnika, o čemu smo povodom izrade Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva u više navrata već pisali.
Podsjećamo, prema Pravilniku o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, koji uređuje primjenu postojećeg Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, temeljni je kriterij pri dodjeljivanju statusa magloviti i višestruko sporni “zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi”. Riječ je o elitističkoj kategoriji koja samo nekom neodređeno definiranom iznimnom umjetničkom radu priznaje pravo na nešto lakše preživljavanje, umjesto da se kulturna politika artikulira kao odnos opće društvene skrbi za radnice i radnike u kulturi i umjetnosti. To postaje duboko sporno upravo u ovakvim, kriznim situacijama, kada status samostalnog umjetnika postaje kriterij selekcije tko zaslužuje hitnu financijsku pomoć, a tko će morati pričekati – gotovo, dakle, pa kriterij preživljavanja.
Nažalost, Ministarstvo kulture je ovu ionako darvinističku logiku odlučilo višestruko pogoršati uvodeći financijski cenzus kao kriterij za visinu potpora: umjetnici koji su u 2019. godini ostvarili prosječan mjesečni prihod manji od 1 625 kn imaju pravo na potporu u iznosu minimalne plaće za nepuni radni odnos, dok oni koji su ostvarili veći prosječni prihod imaju pravo na potporu u iznosu minimalne plaće za puni radni odnos. U prijevodu, ako niste dovoljno zarađivali, dobit ćete manju pomoć!
Ovakav je kriterij moguće opisati samo kao šokantan, budući da najugroženiji dio samostalnih umjetnica i umjetnika doslovno sankcionira zbog slabijih prihoda. Na ovu je činjenicu reagirala i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, koja u svojem dopisu ministrici Obuljen Koržinek poručuje kako “mjere potpore samostalnim umjetnicima objavljene 01. travnja 2020. ne pokazuju razumijevanje situacije, potreba, ni sam status samostalnog umjetnika u RH”. “Svi članovi Upravnog odbora HZSU-a i svi samostalni umjetnici koji su nam se javili nakon objavljivanja mjera”, stoji u dopisu, “protiv su podjela, pogotovo onih prema financijskim kriterijima jer svi samostalni umjetnici imaju jednak koeficijent (0.8) kao osnovicu za izračun mirovinskih uplata i svi su svoj status samostalnog umjetnika stekli prema istom kriteriju”. Iz HZSU-a poručuju kako ne mogu “prihvatiti podjelu na one manje ili više značajne, ili vrijedne umjetnike, kao ni na one koji više ili manje zarađuju”.
Ovako definiranu potporu za Kulturpunkt je komentirala i glazbenica sa statusom samostalne umjetnice Sara Renar, koja smatra da “Ministarstvo kulture ovakvom mjerom ‘pomoći’ zapravo gazi i ponižava one kojima je pomoć najpotrebnija”. “Uvođenjem razlike visine potpore s obzirom na primanja u protekloj godini”, slaže se Renar, “de facto se kažnjavaju oni umjetnici koji nisu ostvarili tržišni pokazatelj vrijednosti. Osim toga, inzistiranjem na dokumentima dokaza otkazanih angažmana Ministarstvo pokazuje potpuno nerazumijevanje kako samostalni umjetnički rad funkcionira u praksi na terenu – nažalost, najčešće je riječ o preživljavanju u sivoj ekonomiji. Sada kada smo dotakli dno vrijeme je da konačno prestanemo govoriti ‘bolje išta nego ništa.'”
Krizne mjere srećom neće ostati na pružanju pomoći isključivo samostalnim umjetnicima kojima se doprinosi plaćaju iz državnog proračuna. Kako je ministrica Obuljen Koržinek najavila u priopćenju objavljenom 31. ožujka, Ministarstvo “ubrzano radi na razradi mjera potpore umjetnicima i kulturnim djelatnicima koji nisu obuhvaćeni nijednom od do sada usvojenih mjera. Riječ je o onim umjetnicima i kulturnim djelatnicima koji rade honorarno, obavljaju povremene poslove, a nisu samozaposleni, nisu ostvarili pravo na uplatu obveznih doprinosa i nisu ni na koji način registrirani osim članstva u strukovnim udrugama”. No nejasno djeluje nastavak ovog paragrafa, u kojem stoji: “Nekoliko strukovnih udruga dostavilo je Ministarstvu kulture precizne podatke o broju takvih umjetnika koji su ostali bez prihoda; međutim zbog nepostojanja registra nemoguće je procijeniti broj osoba o kojima je riječ, zbog čega je iznimno teško definirati osnovne kriterije potpore.” Prije svega, neobično je da Ministarstvo kulture za potrebe elementarne informiranosti kontinuirano ne prati stanje članstva u strukovnim udrugama te da ne raspolaže relativno preciznim informacijama temeljem kojih bi u iščekivanju najsvježijih podataka lako moglo donositi okvirne procjene u pogledu opsega potrebnih mjera. Nadalje, premda je nemoguće imati uvid u generalnu ažurnost svih strukovnih udruga, sve su one prema čl. 12 Zakona o udrugama dužne voditi popis svojih članova, stoga bi proces njihove provjere i objedinjavanja uglavnom trebao biti lako provediv. Neovisno o tom logističkom problemu, u svjetlu postojeće mjere obeshrabrujuće djeluje dio priopćenja koji se referira na osnovne kriterije potpore, jer sugerira da će se i u ovom slučaju uvesti neki tip diskriminacije prema prihodima.
Premda je dakle nedvojbeno dobrodošlo da se dijelu umjetnica i umjetnika nazire neki tip direktne pomoći, selektivnost i diskriminatornost prvih mjera vrlo su zabrinjavajuće. Ovaj paket pomoći tako je moguće čitati i kao jasnu opomenu za budućnost: jednom kada krenu drastični rezovi – a oni će nedvojbeno krenuti, kao što su krenuli nakon zadnje recesije – Ministarstvo kulture preferirat će one tržišno snalažljive. Za nezavisnu kulturnu scenu, koja još uvijek živi posljedice te recesije, zna se što to znači: još ekstremnije smanjenje javnih potpora, gubitak niza neprocjenjivih organizacija i ostavljanje niza radnica i radnika na egzistencijalnoj vjetrometini.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
