Intervju Svjetskim medijima nedavno je odjeknula jedinstvena vijest: Irska će trajno financirati svoje umjetnike_ce mjesečnim dohotkom. Pilot shema temeljnog dohotka za umjetnike (Basic Income for Artists – BIA) provodi se od 2022. do veljače 2026., a osmislila ju je bivša irska ministrica kulture Catherine Martin. Dosadašnji rezultati pokazali su se iznimno uspješnima te je novi ministar Patrick O’Donovan ovog listopada objavio da BIA postaje trajni program. Uključena je u proračun za 2026. te će nova runda prijava teći od rujna, a primatelji_ce će dobivati €1500 umjesto dosadašnjih €1300 mjesečno.
Pilot BIA-e financira 2000 umjetnica_ka raznih disciplina te umjetničkih praktičara_ki koji su nedavno diplomirali ili stekli kvalifikacije. Prijave su bile otvorene autorima_cama poput vizualnih umjetnika_ca, redatelja_ica i glazbenika_ca, ali i arhitekata_ica te glazbenih tekstopisaca. Isključeni su kulturni_e radnici_e poput prevoditelja, novinara i određenih radnika na filmskim setovima. Glavni uvjet prijave bio je da osoba može dokazati da se profesionalno bavi umjetnošću, tj. da ima “kreativnu praksu ili karijeru u umjetnosti”.
Svoje iskustvo s BIA-om na irskom su Redditu podijelili stripaš Ken Mahon i vizualni umjetnik Ian Fay te putem stripa pozvali sugrađane_ke da sudjeluju u javnom savjetovanju o nastavku programa. Kako mi je Mahon potvrdio u razgovoru, proces prijave je bio jednostavan: “Trebalo je samo dokazati da se baviš umjetnošću i zarađuješ od nje. Priložio sam link na svoj Patreon i webshop te račun koji dokazuje prodaju knjiga. To je bio jedini veći kriterij.” Toliko otvoreni kriteriji omogućili su da se za BIA kvalificira čak 8200 prijavljenih umjetnika_ca. Uz primatelje_ice odabrane nasumičnom, anonimnom selekcijom, 997 drugih sudjelovalo je u kontrolnoj grupi kojom je vlada pratila učinke pilot programa, za što su primali €650 godišnje. Usporedne ankete obje skupine pokazale su da je pilot shema zaista izvukla primatelje_ice iz prekarnih situacija kakve poznajemo i na hrvatskoj kulturnoj sceni.
Kao i mnogi drugi europski stripaši, Mahon izdaje svoje stripove samostalno te ih predstavlja na festivalima i događanjima, a uz to mora raditi i na konstantnoj prisutnosti na društvenim mrežama kako bi, kako kaže, “ostao živ”. Prije BIA-e, od ukupne mjesečne zarade ostalo bi mu tek €100 nakon stanarine te se planirao prekvalificirati za rad u IT-u i administraciji kako bi se financijski osigurao. Baš kad je završavao prekvalifikaciju, saznao je da je postao primatelj BIA-e što mu je omogućilo da ostane u svome pozivu.
Nije više morao spajati kraj s krajem, a ta mu je sigurnost pomogla i da unaprijedi svoju umjetničku praksu: “BIA je potpuno promijenila način na koji stvaram i omogućila mi da prodam više svojih radova. Čim je prvi iznos stigao, počeo sam kupovati opremu te isplanirao Kickstarter kampanju za novi strip A Sides, kao i kako dovršiti puno drugih knjiga u nastanku. Također sam počeo izlagati na velikim događanjima poput Toronto Comic Arts Festivala, na kojima sam do tad bio samo kao posjetitelj.”
Prema studiji koju je za irsku vladu provela sociologinja dr. Jenny Dagg, temeljni dohodak povećao je kvalitetu i vidljivost radova primatelja_ica te njihove kapacitete za profesionalno usavršavanje. Otklanjanje financijske anksioznosti omogućilo im je da fokusiraju svoje vrijeme na kreativni rad. Većina ispitanika nije živjela samo od BIA-e, već je taj dohodak trošila na osnovne rashode poput stanarine i režija, a zaradu od umjetničkog rada ulagala u daljnji razvoj vještina i tehnika, dok su neki prvi put u životu nešto i uštedjeli.
Prema vladinoj financijskoj analizi pilota, umjetnici_e na BIA-i mjesečno su od svog umjetničkog rada zarađivali i do €500 više, a mnogi od njih uspjeli su prestati koristiti druge oblike državne potpore poput naknade za nezaposlene, tj. za osobe u potrazi za poslom (jobseekers allowance). Osim individualne koristi, tu je, naravno, i državna – za svaki euro potrošen na BIA, u proračun se vratilo 1.39 eura. Ukupno je utrošeno 72 milijuna, a vraćeno gotovo 100 milijuna eura u društvenim i ekonomskim beneficijama. Istovremeno, Irska se pozicionirala kao svjetski pionir kulturnih politika te je BIA pozitivno utjecala i na globalni javni diskurs o inherentnoj vrijednosti kulture, otvarajući vrata ideji da su bolji uvjeti života mogući i za kulturnjake.
Umjetnik, istraživač i profesor pri dublinskom Institutu za umjetnički dizajn i tehnologiju (IADT) Paraic Mc Quaid prošle je godine, zajedno s australskom istraživačicom i doktorandicom Satu Teppo, objavio kritičku analizu dotadašnjih učinaka pilot programa. U našem razgovoru, Mc Quaid je naglasio da BIA privlači međunarodnu pozornost jer mijenja narativ o umjetnosti na nekoliko razina: “Ona je prvenstveno priznanje da se radnici u umjetnosti bore za egzistenciju ili za održanje vlastite karijere. No također je i priznanje postojećih načina na koje doprinose društvu, a da pritom ne moraju priložiti dokument, izložbu ili neku vrstu produkcije koja bi to dokazala, ili se podvrgnuti panelu procjenjivača.”
Kulturni djelatnici i organizacije u mnogim državama očekuju konačna istraživanja i detalje o daljnjoj implementaciji BIA-e kako bi razmotrili provedivost sličnog programa u vlastitoj zemlji. Prošlog rujna, Mc Quaid je svoje istraživanje predstavio i u Hrvatskoj, u organizaciji zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose.
No koliko god njihovi učinci bili dokazani, kulturne politike s ovolikim potencijalom promjene teško je prenijeti u drugačiji kontekst od onog u kojem su nastale. Mc Quaid i Teppo u sklopu svoje analize zato objašnjavaju sociopolitičku pozadinu koja je ključna za razumijevanje BIA-e, ali i daljnjih poteza irske vlade. Pojava BIA-e primarno proizlazi iz ideje univerzalnog temeljnog dohotka koji bi pokrivao najosnovnije troškove svih građana, a koji kao politička tema u Irskoj postoji još od devedesetih i podržavaju je različite političke opcije. Irski demokratski procesi također su prešli iz politike većine kojom upravlja jedna stranka prema politici konsenzusa i tripartitnoj vladi.
BIA je moguć zahvaljujući konsenzusu između koalicije irske Zelene stranke, čija je članica i bivša ministrica Martin, i stranaka (desnog) centra Fine Gael i Fianna Fáil. Koalicijska vlada izabrana je 2020., a Zelena stranka i Fianna Fáil u svojim su se predizbornim manifestima, prema McQuaidu i Teppo “obvezale povećati financiranje za umjetnike. Time su pokazale da postoji široko razumijevanje prekarne prirode umjetničkog rada i prepoznavanje da bi taj problem trebao riješiri političko-administrativni sustav”.
Vladin program koalicije pod utjecajem Zelene stranke uključivao je pilot program univerzalnog temeljnog dohotka koji je zatim postao pilot BIA-e. Europske zelene stranke općenito predvode politički diskurs o prekarijatu u kulturi, a Martin, prethodno pjevačica i glazbena edukatorica, posvetila je svoj mandat upravo zagovaranju i provedbi BIA-e. Također, prema Mc Quaidu i Teppo, “izravna podrška umjetnicima, tj. financijska podrška za umjetničke prakse, legitimizirana je prethodnim politikama i shemama” poput Cnuasa, petogodišnje stipendije od €388 tjedno koja se dodjeljuje članovima ekskluzivne umjetničke organizacije Aosdána.
Ključan je aspekt u omogućivanju BIA-e i moć kolektivnog zagovaranja koju u Irskoj nose stručne interesne skupine, sindikati, strukovne organizacije i inicijative. Primjerice, National Campaign for the Arts je prije, tijekom i nakon pandemije zagovarala državnu pomoć umjetnicima_ama. Pandemija je doprinijela i rastućem prepoznavanju prekarnog položaja i društvene vrijednosti umjetnika_ca, čije su izvedbe, izložbe i drugi sadržaji uvelike nedostajali tijekom tog perioda.
No i uz ovako čvrstu političku pozadinu, pilot i nastavak BIA-e nisu bili bez kritika. Prvenstveno, mogli su aplicirati isključivo umjetnici irske narodnosti, ne i migranti. Uz to, prihod od BIA-e porezno je tretiran kao prihod od samozaposlenog rada, što je utjecalo na druge državne potpore primatelja_ica. Prema istraživanju Johna O’Briena i dr. Annette Clancy, Ministarstvo socijalne zaštite umanjivalo je iznos invalidnine primateljima_cama BIA-e. Dodatnim zarađivanjem od umjetničkog rada osobe s invaliditetom riskirale su i njezino potpuno ukidanje, što ih je odvraćalo od prihvaćanja projekata. Kako je to za Irish Examiner opisala spisateljica i primateljica BIA-e Maryam Madani, “energija i zdravlje osoba s invaliditetom užasno varira i postoji strah od gubljenja invalidnine jer ne znaš kad će te zdravlje ponovno izdati”. Istovremeno, postoji i strah od gubitka BIA-e nakon isteka pilot programa.
Financiranje dosadašnjih primatelja_ica prestaje u veljači i još uvijek nije poznato hoće li moći ponovno aplicirati. U trenutku pisanja teksta, vladina stranica BIA-e navodi samo da je nasljedna shema u razvoju i da će kriteriji biti objavljeni. Umjetnicima poput stripaša Mahona to vraća poznati osjećaj egzistencijalne ugroženosti: “Još nisu rekli da se ne možemo prijaviti, no ne znamo ni hoće li kriteriji za prijavu biti isti. Najveće promjene u svom radu uspio sam ostvariti tek u trećoj godini BIA-e i bit će jako čudno kad nestane. Naš Arts Council (op.a. državna agencija za potporu, razvoj i promociju umjetnosti) svake godine izdaje subvencije, ali financira manje ljudi od BIA-e, s pet puta većim proračunom.” Mahon i ostali primatelji_ce pilot programa potencijalno će se, dakle, ponovno naći u kritičnim uvjetima.
Daljnjom implementacijom BIA-e utišane su i rasprave o univerzalnom temeljnom dohotku. Sama činjenica da se radi o sektorskoj potpori Ministarstva kulture, kaže Mc Quaid, odvratila je fokus s njenog potencijala kao oblika socijalne pomoći: “Mislim da bi BIA trebala otvoriti vrata širim raspravama o univerzalnom temeljnom dohotku za ključne djelatnosti koje drže društvo na okupu. Bitno je kako se takva rasprava formulira.” Zasad se, nažalost, ne formulira u smjeru proširenja te će sljedeći krug BIA-e ostati na 2000 primatelja, uz eventualno proširenje na 2200 ako dodatna financijska sredstva postanu dostupna.
Na pitanje kako vidi izglede daljnje provedbe, Mc Quaid odgovara da mu vladina najava proračuna za 2026. i nastavka BIA-e ne ulijeva povjerenje: “Nekoliko je značajnih faktora u načinu na koji su predstavili tu informaciju. Čini mi se da se odmiču od vizionarske perspektive temeljnog dohotka i od cilja da se on proširi na sve vrste umjetnika. Još uvijek nema dovoljno informacija, ali natuknuli su da će uvesti dodatne kvalifikacijske kriterije, iako su to predstavili kao pozitivnu stvar koja će dopustiti širem krugu umjetnika da se prijave.” Retorika vlade okreće se prema modelu kickstartera, tj. kratkoročne podrške na temelju koje bi umjetnici_e trebali izgraditi financijsku sigurnost. Samim time, ne čini se izglednim da će dosadašnji primatelji_ice nastaviti primati potporu.
Revolucionarni korak mandata ministrice Martin, smatra Mahon, postaje međunarodni adut nove vlade umjesto da bude podrška vlastitim građanima: “Nakon zadnjeg izvještaja, koji je pokazao koliko nam je ovo poboljšalo živote i zaradilo novca državi, druge su države počele govoriti da je ovo zaista dobro. BIA je postala oznaka kulturnog prestiža koju naša vlada može koristiti. Spominjali su i promjenu imena, što je smiješno, jer na irskom riječ bia znači hrana.”
Umjetnost i kultura nisu dovoljno profitabilni sektori da bi kickstarter model urodio plodom, a pritom su problem i inflacija i kriza na irskom tržištu nekretnina: “BIA nije izrodila tisuće priča umjetničkih poduzetnika koji su izrasli iz njezine podrške. Iznos je bio premalen da bi značajno promijenio njihove živote i pružio im dugotrajnu financijsku sigurnost – ako plaćate više za najam smještaja i troškove ateljea ili studija, a zatim i za namirnice, ta cifra neće dugo trajati”, rekao je Mc Quaid. Zaokret u diskursu i modelu, kaže, mogao bi imati i dalekosežnije posljedice: “Mnogi ljudi s kojima razgovaram u Irskoj nisu svjesni da je pilot program otvorio međunarodni diskurs i da će svaki korak utjecati na živote umjetnika i izvan Irske.”
Kod nas takvi koraci nisu na vidiku. Nakon predavanja u Zagrebu, kaže Mc Quaid, razgovarao je s okupljenima koji su uključivali kulturne radnike_ce i predstavnike Ministarstva kulture. Kako prenosi, potencijal za sličan program u Hrvatskoj prisutni su opisali kao “nešto što se ovdje nikada ne bi dogodilo”. BIA-i u Irskoj kumovale su dugotrajne rasprave o temeljnom dohotku, pogodna politička klima, odmak od dvostranačkog sustava vlasti te društveno i državno osvještavanje vrijednosti umjetnosti i kulture.
U Hrvatskoj trenutno vlada klima netrpeljivosti i degradacije već marginaliziranih kulturnih produkcija i aktera, državne potpore su slabe, a drugi izvori financiranja kompetitivni. Radnici_e u kulturi tek sada počinju formirati sindikate koji će im omogućiti da kolektivno lobiraju za svoja prava, a političke se odluke često baziraju na logici profita umjesto na ideji dostojanstvenog života građana. U Hrvatskoj hrane za kulturu ima malo.
Ipak, irske studije i sugovornici slažu se u jednom – BIA je pozitivan korak koji je omogućio i omogućit će tisućama bazične uvjete za život i nastavak umjetničkog rada. Sama pojava ove mjere na globalnoj sceni otvorila je niz novih rasprava koje neće tako skoro stati. Nade ima, a ako se kugla dovoljno zakotrlja, možda udari u glavu i nama.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
