Govoriti ili šutjeti? Pjevati!

Predstavljajući radove s izložbe "Little Bird Must Be Caught", kustosica iLiana Fokianaki postavlja pitanja o cenzuri u europskoj kulturnoj sferi te potencijalima za kolektivni otpor.

FOTO: Vanja Babić

U organizaciji WHW-a, kustosica i spisateljica iLiana Fokianaki održala je program Kako funkcioniraju ustanove pod opresivnim sustavima, u konfliktima, krizi ili ratu?, u kojem je predstavila radove s izložbe Little Bird Must be Caught koju je 2022. godine kurirala kao umjetnička direktorica festivala Survival kit 13 u Rigi. Festival je pokrenuo Latvijski centar za suvremenu umjetnost 2009. godine kao pokušaj identificiranja mogućih umjetničkih odgovora na globalnu financijsku krizu u obliku “strategija preživljavanja”. Za Fokianaki, prvotna umjetnička inspiracija je bila potaknuta tišinom ili bolje rečeno, nedostatkom zvukova u gradu pod lockdownom. Zagušljivu urbanu tišinu je povezala s pjesmom Little Bird Must be Caught latvijskog pjesnika Ojārsa Vācietisa (1933.-1983.) u kojoj se tematizira sloboda govora kao pjesma/ptičji pjev/otpor i cenzura kao tišina/indoktrinacija/zatvor. 

The little bird must be caught,
Caught right by his tail,
Put in a box behind bars
To sing and practice scales.

U trenutku kada je Fokianaki preuzela umjetničku direkciju, festival se našao u sjeni nove globalne krize. Ruska invazija na susjednu Ukrajinu je dodatno potresla narod koji još uvijek osjeća tremor od aneksije kojom je Latvija nakon Drugog svjetskog rata nezakonito pripojena SSSR-u. Niz protesta koji su u periodu od četiri godine između 1987. i 1991. doveli do konačnog odvajanja baltičkih zemalja Estonije, Litve i Latvije od Sovjetskog saveza nose naziv Raspjevana revolucija u kojoj se kolektivni nenasilni otpor definirao kroz daine tradicionalne folklorne pjesme, što također informira širi kontekst izložbe u kojoj je Fokianaki kao žarište postavila odnos između zvuka i demokracije. Pitanja kojima se bavila su: kako zvuk definira i oblikuje povijesne pokrete otpora? Kako pjesma može prodrijeti kroz zvučni zid autoritarnih režima? Kako demokratski izabrani tirani današnjice koriste govor da nadglasaju sve ostale izokrećući paradigmu slobode govora da bi ju osigurali samo za nekolicinu jednakih?

FOTO: Vanja Babić

U tekstu objavljenom na e-flux portalu Narcissistic Authoritarian Statism Fokianaki uvodi definiciju autoritarnih etatizama kojom je grčki filozof Nicos Poulantzas prikazao neoliberalni politički zaokret koji se počeo događati nakon 1970-ih kao odgovor ili nedostatak odgovora država suočenih s ekonomskim i političkim krizama. Oslabljujući demokratske institucije, države su se podčinile nedemokratskim i neizabranim međunarodnim institucijama (poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke), dok su istovremeno primijenjene ekonomske mjere pogodovale atomizaciji društva i prekarnim uvjetima rada te sve većoj represiji kroz pojačani nadzor i policijsko (u nekim državama i vojno) nasilje. Iz ove definicije Fokianaki iscrtava prošireni opis državnih formacija koje danas dominiraju globalnom političkom scenom; “narcisoidni autoritarni etatizmi” se etabliraju koristeći teritorij i legitimitet države, kroz nasilje koje se prvenstveno manifestira kroz odnose moći, a učvršćuju se kroz tehnologiju.

FOTO: Vanja Babić

Fokianaki nastavlja: “Razlika između narcisoidnih autoritarnih etatizma i prijašnjih primjera autokratske vlasti je stvaranje nove realnosti, nove ideje normalnosti, koja zauzvrat normalizira nasilje uz pomoć tehnologije.” Neoliberalni subjekti, otuđeni od šire zajednice i apatični na nesreće drugih, omogućuju da se te vrste etatizma uspostave, normaliziraju i održe – na demokratskim izborima sve češće biraju radikalno desničarske, nacionalističke i antimigracijske stranke. Tvrdolinijaški političari s naglašenim narcisoidnim ličnostima iskaču kao dominantni lideri koji svoje programe vode populističkim metodama, dok s druge strane, sustavi socijalne skrbi, naočigled svih, ruše se pod pritiskom neoliberalizma. Apatija prema neprivilegiranima, neodgovornost prema uvjetima života socijalno marginaliziranih skupina te odbacivanje siromašnih, nezaposlenih i radno nesposobnih kao žrtava koje su same skrivile svoju sudbinu, ostvaruje se kroz individualizam zbog kojeg pojedinci, ali i institucije i država, smatraju da vlastitu sudbinu mogu odvojiti od ostalih. Normalizira se nasilje, kako ono koje se manifestira kao vidljiva agresija (npr. na granicama u odnosu prema migrantima), tako i ono koje je skriveno i čije posljedice su odgođene (npr. ograničavanje prava na zdravstveno i mirovinsko osiguranje prekarnim radnicima).

FOTO: Vanja Babić

Nadalje, narcisoidni autoritarni etatizmi redefiniraju nasilje kao takvo, oblikuju uvjete u kojima se ono primjenjuje te uz pomoć tehnologije i medija stvaraju narative kojima prikrivaju ili skreću pozornost sa sebe kao odgovornih. Po Fokianaki, jezik je alat narcisoidne korporativne politike, a kulturni radnici i kulturne institucije su podjednako podložne eksploatiranju i zloupotrebi moći kao i države, opravdavajući se slobodom umjetničkog izražavanja i neutralnom pozicijom umjetničkih institucija. 

Naravno, to je laž. U svom predavanju, Fokianaki kaže da institucije nisu neutralne, ali zahtjev da se opredijele, bio on iznesen pritiskom od strane aktivista ili podmetnut kroz skriveno nasilje ukidanjem financiranja ili prijetnje otkazom, smatra bitkom u kojoj nema pravih pobjednika jer svaka krajnost zatvara mogućnost da se problemi dekonstruiraju i/ili reimaginiraju. Trenutna kriza u Europi, uzrokovana reakcijama na nedovoljno razjašnjene događaje od 7. listopada te izraelsku agresiju u Gazi i na Zapadnoj obali, sužava javni prostor slobode govora i kolektivnog organiziranja.

FOTO: Vanja Babić

Cenzura je tema koja je europskim kulturnim radnicima (i mnogim drugim) zastrašujuće bliža danas nego što je bila prije godinu i pol kada je postavljena izložba Little Bird Must be Caught. Paradoksalno, suočava nas s vlastitom slijepom pjegom: vjerovali smo da govorimo protiv nasilnih mehanizama moći jer smo kritički angažirani, a danas, kada taj isti govor dolazi s cijenom mogućeg gubitka radnog mjesta ili šireg „otkazivanja“ iz kulturne sfere, shvaćamo da je sustav taj koji je dopuštao određeni otpor i kritiku. Što nam je onda činiti? Govoriti ili šutjeti? Od nekoliko umjetničkih radova koje je Fokianaki predstavila, ističu se dva angažirana u kolektivne protuhegemonijske prakse koje razotkrivaju i izlažu nasilje narcisoidnih autoritarnih etatizama, ali nose i potencijal da reimaginiraju moguće drugačije načine su-življenja, su-preživljavanja i su-borbe u krizi. 

FOTO: Ēriks Božis / Latvian Centre for Contemporary Art

Prvi rad je instalacija grupe Forensic Architecture, forenzički prikaz Bitke za Ilovaisk (2014.) kada su ukrajinske oružane i paramilitarne snage napale proruske separatiste u regiji Donetsk, i paralelni prikaz Ruskog napada na kijevski TV toranj (2022.) u kojem je raketiran i Babyn Yar, teritorij na kojem je u dva dana izvršen najkrvaviji pokolj Židova tijekom Drugog svjetskog rata. I jedna i druga analiza razotkrivaju napeti odnos prošlosti i sadašnjosti na određenom teritoriju gdje rane potisnutih sjećanja traže osvetu zbog prešućenih zločina ili posvetu za bolje sutra. Forensic Architecture je interdisciplinarna organizacija sa sjedištem na Goldsmith sveučilištu u Londonu koja istražuje zločine kršenja ljudskih prava od strane država, policije, vojske i korporacija. U suradnji s institucijama civilnog sektora, nezavisnim aktivističkim udrugama, pravnicima te medijskim stručnjacima analiziraju arhitektonske dokaze kroz slike, videa i svjedočanstva s ciljem rekonstrukcije nasilnih događaja. 

Druga instalacija je Muted Languages: A Timeline of Surpressed Languages koju su sastavili Olga Olina, Hallie Ayres i Anton Vidokle. U njoj ocrtavaju povijesni prikaz čišćenja, ukidanja te širenja određenih jezika na štetu drugih. Početak mapiranja tih nasilnih metoda kolonizacije i kontrole jezika umjetnici datiraju usporedno sa stvaranjem nacija, negdje od 14. stoljeća do danas. Instalacija je dio prezentacije filma Gilgamesh: She Who Saw The Deep u režiji Pelin Tan i Antona Vidoklea koji je snimljen u Turskoj i na kurdskom jeziku koji je u toj zemlji službeno zabranjen. 

FOTO: Ēriks Božis / Latvian Centre for Contemporary Art

Za kraj, govoriti ili šutjeti?

Pjevati. Fokianaki nas podsjeća na povijesne primjere kolektivnog otpora. Oduprijeti se pjesmom znači oduprijeti se nečim boljim. Kada šutimo, nastavljaju se zločini; kada govorimo, nastavljaju se konflikti; kada vičemo u glas, čujemo slogane. Ali pjesma prodire kroz buku i nametnutu tišinu, jer je izvedena drugačijim ritmom. Ritmom koji zavodi, koji poziva i koji je moguće predati u nasljeđe – djeci kada ih uspavljujemo, voljenima kada im otkrivamo svoje najskrivenije osjećaje ili drugovima kada se zajedno odupiremo. Narcisoidni autoritarni etatizmi su ugroženi pjesmom jer ona nije samo drugačija od njihove buke nego je zaraznija od njihovih laži. Još gore, pjesma može i njih osvojiti te približiti pobunjenicima. Pjesma je uvijek kolektivna. A u svakom kolektivnom otporu koji pokušava popraviti svijet, čut ćemo i pjesmu.

Suočeni s prijetnjama svjetske vojne velesile, medicinsko osoblje Al-Awda bolnice u Tal Al-Zaataru, sjevernom dijelu Gaze, u nemogućnosti da evakuira ranjene i životno ugrožene pacijente te novorođenu djecu, odlučuje ostati zajedno s njima i pjeva:

Ostat ćemo ovdje dok se bol ne slegne,
živjet ćemo ovdje dok naše pjesme ne postanu slatke…
Ustanimo zajedno,
Liječenjem i pisanjem,
Milostivi prema onima koji pate od bolesti…

Objavljeno
Objavljeno

Povezano