Kritika Tijekom pet proljetnih tjedana, Prizren – grad na jugu Kosova obilježen slojevitom poviješću i promjenama, zarobljen u trajnom stanju iščekivanja – postao je privremeni dom kulturnim radnicama i radnicima iz Hrvatske i Slovenije u sklopu rezidencije OPE.N. Rezidenciju je organizirala Zaklada Lumbardhi, nezavisna organizacija nastala iz borbe lokalne zajednice za očuvanje povijesnog kina Lumbardhi od privatizacije i rušenja. Upravo borba poput ove postavlja okvir za promišljanje društvene i prostorne uloge nezavisnih kulturnih prostora, što je bila i središnja tema rezidencije koja se razvijala kroz umjetnički rad, terenske posjete i svakodnevne neformalne razmjene.
Rezidencija je oblikovana kao proces zajedničkog učenja, refleksije i umjetničkog odgovora na specifični kontekst koji se gradi kroz izravno upoznavanje s lokalnim akterima i prostorima. Sudionici su tako posjetili ključne nezavisne prostore u Prizrenu i Prištini, među kojima su radijska i DIY glazbena platforma kolektiv.rks, Institut Sekhmet, inicijativa posvećena osnaživanju kvir zajednice i razvoju uključivog kulturnog dijaloga, te Kino Armata, nezavisni kulturni prostor posvećen eksperimentalnim i kritičkim praksama. U programu koji je balansirao između strukturiranih aktivnosti i spontanih susreta otvoren je prostor za suradnju, eksperimentiranje i razmjenu, unutar kojeg su se razvijali raznoliki umjetnički pristupi.
Kulminacija tog procesa bila je javna prezentacija pod nazivom Not in the Forecast, održana 18. travnja u kinu Lumbardhi, gdje su sudionici_ce predstavili radove nastale kroz susrete, opažanja i razgovore s akterima lokalne scene. Publika je time dobila uvid u njihove prakse u nastajanju, ali i u misaone procese, pitanja i odnose koji su se postupno oblikovali tijekom boravka u Kosovu. Rezultat nije bio tek niz dovršenih radova, već slojevito, zajednički iscrtano mapiranje “prostora između” – između različitih jezika, institucionalnih oblika, prostora stvaranja i iščekivanja.
Kao kustosica i istraživačica s obrazovanjem iz povijesti umjetnosti i jezika, Antonela Solenički rezidenciji je pristupila kroz pripovjedačku i prevoditeljsku optiku. Njezin interes za narativne forme i svakodnevne susrete pretočen je u projekt das ist kein hotel – neformalno zamišljenu platformu za pisanje, oblikovanu kao “meni” sastavljen od polufikcionalnih priča inspiriranih stvarnim situacijama i ljudima koje je upoznala u Prizrenu. Zaigran, ali pronicljiv u tonu, projekt istražuje suptilne prijelaze između stvarnosti, promatranja i interpretacije.
Inspiraciju je pronašla u “vernakularnom karakteru” kulturne infrastrukture, oblikovane mješavinom jezika i vlastitom sviješću o privilegiji koju nosi pozicija strankinje. U razgovoru koji smo vodile, osvrnula se na jedan od ključnih uvida koji je stekla tijekom rezidencije – da kulturne institucije ne moraju nužno biti formalne strukture, već ih često čine neformalna mjesta okupljanja: kafići, barovi i drugi prostori u kojima se razmjenjuju ideje, oblikuju zajednice i zaista živi kultura. Njezina su zapažanja proizašla upravo iz susreta s ljudima i mjestima u Prizrenu, koji su je naveli na propitivanje uhodanih definicija onoga što nazivamo institucijom.
Taj se proces često odvijao tijekom dugih jutarnjih sati u zadimljenim kafićima – neformalnim radnim prostorima u kojima ispod površine tinja intelektualni život. Rezidencija joj je omogućila da preispita dominantna shvaćanja kulturnog prostora i razmisli o tome tko ima moć da ih imenuje i oblikuje. U razgovoru je istaknula i snažan osjećaj dobrodošlice u Prizrenu, koji ju je nadahnuo načinom na koji kulturni prostori opstaju i djeluju unatoč izostanku institucionalne podrške.
Unatoč osjećaju pripadnosti, bila je duboko svjesna privilegije koju nosi europska putovnica. Tu je svijest pretočila i u svoje kratke priče, u kojima, između ostalog, promišlja i činjenicu da nikada neće morati stajati u dugom redu na graničnoj kontroli. Ta sloboda kretanja, kako kaže, neizbježno romantizira pogled na Prizren, ali istovremeno omogućuje svjesniji, pažljiviji odnos prema prostoru iz pozicije vanjske promatračice.
Una Štalcar-Furač, umjetnica koja dolazi iz područja suvremenog plesa, fokusirala se na nevidljivi kulturni rad koji održava prostore poput Kina Lumbardhi, osobito u trenucima nesigurnosti. Njezin projekt Another Brick in the Whole razvijao se kroz izvedbenu intervenciju i seriju od četiri kratke video instalacije koje su se bavile prijelaznim stanjem iščekivanja obnove.
U središtu njezina pristupa bilo je čekanje kao oblik otpora, dok je odnos prema samom prostoru prerastao u metaforu institucionalne nestabilnosti. Kao članica zagrebačkog kolektiva Arbajt koji često koristi građevinske materijale kao sredstvo i simbol za rad koji ostaje nevidljiv, opisala je kako je tijekom boravka u Prizrenu skupljala cigle po gradu, referirajući se na njihovu fizičku prisutnost, kao i na simboličku ulogu temelja – onoga na čemu nešto može stajati.
Francisco Tomsich pristupio je rezidenciji iz interdisciplinarne perspektive, spajajući vizualnu umjetnost, slikarstvo, video i skulpturu. Njegovo se iskustvo oblikovalo kroz suradnje s lokalnim umjetnicima i kolektivima, među kojima se istaknula povezanost s Kolektiv Radiom – platformom koja ga je potaknula da o kulturnoj infrastrukturi razmišlja kao o nečemu što je samoorganizirano, otvoreno i suradničko po svojoj prirodi.
Francisco svoj boravak u Prizrenu opisuje kao “ekosustav spontanih gesta”. Proces je zaokružio predstavljanjem rada Silent Works || Let’s take a walk. I will tell you a story about those who died, and we can talk about my art – with Karanfile Haxhi, koji kombinira skulpturu, video i, kako sam kaže, nalikuje “kazališnom komadu u tri čina“. Njegovi su video dnevnici bilježili svakodnevna kretanja gradom, šetnje, razgovore i iznenadne vizualne dojmove. Te je fragmente kasnije pretočio u skulpturalne forme izrađene u drvu, kroz koje istražuje odnos između čvrste strukture i krhkosti.
Tijekom rezidencije Francisco je upoznao Karanfile Haxhi, lokalnu slikaricu i grafičku dizajnericu. Nakon njihova susreta u kafiću Lumbardhi, prisjetio se da ga je na neki neobjašnjiv način podsjetila na ženu koja se pojavljuje u jednom njegovom video radu iz 2019. godine. Taj je susret doveo do uparivanja njegovih video dnevnika s performativnim odgovorima Karanfile.
“Kazališna izvedba” odvijala se u tri čina: započela je u Studiju Kurshulls, ateljeu lokalnog umjetnika Somera Shpata, gdje je prvi put postavljena skulptura izrađena od prikupljenih ostataka drva. U drugom činu skulptura je premještena u Kino Lumbardhi, gdje je u konačnici i ostala. Njezin trajni ostanak zamišljen je kao dio nadolazeće obnove kina – kao tiha prisutnost unutar prostora koji se nastoji očuvati kao nasljeđe nekadašnjeg društvenog kina, ali i preoblikovati u održivi kulturni centar suvremenog Prizrena.
Slovenska umjetnica Maja Bojanić u svom radu kombinira zvuk, metaforičke pristupe i kritiku institucija. Tijekom rezidencije nastavila je razvijati svoj spekulativni projekt Institut za očuvanje plijesni – izmišljeno birokratsko tijelo zaduženo za nadzor prisutnosti mikroba u kulturnim prostorima.
U audio-radu Managing a Mold Invasion: Guidelines for Disaster Response, Maja se bavi sporim, često nevidljivim procesima erozije – materijalne, emocionalne i infrastrukturne – koji oblikuju svakodnevicu kulturnog sektora. Kroz šaptove raspadanja i očuvanja, plijesan postaje metafora za ranjivost, prilagodljivost i mogućnost opstanka. Instalacija ne prikazuje kulturne institucije kao čvrste i stabilne sustave, već kao porozne, osjetljive organizme podložne pucanju, ali i sposobne za obnovu.
Tijekom cijelog rezidencijalnog boravka i sama je grupa funkcionirala poput kazališne predstave – kroz zajedničke rutine i nenadane improvizacije koje su oblikovale svakodnevicu. Suradnja pritom nije bila sporedna, već temeljni uvjet rada. Opisuju kako su se razgovori uz kavu pretvarali u kustoske strategije, neformalni zapisi u scenarije, a susreti s lokalnima otvarali posve nove smjerove istraživanja.
U razgovoru svi ističu da su se u Prizrenu osjećali iskreno dobrodošlo, a taj osjećaj se nije ticao samo logistike ili organizacije, već je duboko prožeo i sam umjetnički proces. Posebno su istaknuli zahvalnost timu Lumbardhija, čiji su angažman i pristup opisali ne samo kao praktičnu podršku, već i kao izvor stvarne inspiracije, budući da je upravo taj tim stvorio okvir koji je omogućio povezivanje s lokalnim umjetnicima_ama i ostatkom kulturne zajednice u Prizrenu i Prištini.
Zanimljivo je da se kroz više radova rezidenata provlačio motiv čekanja – ne kao pasivnog odgađanja, već kao stanja koje otvara prostor za razmišljanje, povezanost i tihi otpor. Dok se Prizren pripremao za svoju življu, ljetnu sezonu, sudionici_e OPE.N rezidencije istraživali su njegov zimski ritam: svakodnevne oblike brige, tihu infrastrukturu upornosti i kulturne geste koje ne završavaju uvijek u izvještajima i izložbama. Ono što ostaje jest trag prisutnosti ljudi koji su prošli kroz prostor, pažljivo osluškivali i ostavili za sobom niz dojmljivih, promišljenih i angažiranih odgovora.
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
ObjavljenoObjavljeno
