Tema Dojmljiva umjetnička intervencija, koja artikulira aktualnu studentsku borbu u Srbiji, osvanula je početkom prosinca prošle godine u izlogu Galerije Fakulteta likovnih umetnosti (FLU) u Beogradu. Minimalistička instalacija – samo prazna stolica i natpis студенти су устали / Studenti su ustali – smještena u galerijskom izlogu u Knez Mihajlovoj, nameće važna pitanja: kako umjetnici mogu sudjelovati u društvenim promjenama? Što mogu oni čija je borba – umjetnost?
Prošlo je više od dva mjeseca kako u Srbiji traju prosvjedi studenata zbog urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu koja je ubila 15 ljudi. Studenti su preuzeli inicijativu, a njihove akcije, poput blokada saobraćaja i protesta na Slaviji i ispred RTS-a, odjeknule su diljem regije. Pridružili su im se i srednjoškolci, prosvjetari, poljoprivrednici i umirovljenici, a poruka je jasna – njih se ne može potkupiti ni stanovima, ni kreditima, ni pozicijama, ni s pola kile parizera. Blokade fakulteta zatim su pokrenute zbog nasilja kojem su bili izloženi studenti Fakulteta dramskih umetnosti (FDU), kada su u studenom odavali počast žrtvama novosadske tragedije. Valu studentskih blokada pridružili su se mnogi, a među njima i studenti spomenutog FLU-a, koji su uz podršku profesora, 6. prosinca 2024. službeno ušli u potpunu blokadu, najavljujući prekid svih nastavnih aktivnosti, do ispunjenja zahtjeva. Pitanje koje ostaje je: gdje su umjetnici u ovom trenutku kad je društvena stvarnost postala neodgodiva?
Čini se da su oni koji tek ulaze u svijet umjetnosti osjetili potrebu da se aktiviraju, ukazujući na umjetnost kao ipak smisleni vid borbe. Svakome, pa i meni, čiji je mozak zatrovan kanonom povijesti umjetnosti, njihova prazna stolica evocira prvenstveno Kosuthov rad Jedna i tri stolice (One and Three Chairs, 1965), jedan od ključnih radova konceptualne umjetnosti, koji istražuje odnose između objekta, njegove reprezentacije i jezične definicije. Dok je Kosuth istraživao kako slike i jezik posreduju naše iskustvo svijeta, jaz između stvarnosti i naših pokušaja da je razumijemo i komuniciramo, studenti su taj koncept preoblikovali na direktniji način. U njihovoj intervenciji nema sofisticirane distinkcije između objekta i njegovih reprezentacija, a prazni prostor ima jasno društveno značenje i postaje simbolom blokade. Njihova stolica podložna je interpretaciji, ali ne traži objašnjenje niti nudi dvosmislene definicije – jednostavno poziva na akciju.
Ova prazna stolica utjelovljuje dakle povijesni trenutak u kojem fakultetske klupe još jednom ostaju prazne jer su studenti odlučili ustati i dići svoj glas. U vremenu kada su institucije zakazale, a oni na vlasti ne mare za urgentnost trenutka, ova prazna stolica govori o preuzimanju odgovornosti i ukazuje na prisutnost koja se osjeća čak i kada fizički izostaje. Ova instalacija stoga nije samo umjetnički čin, već i politička gesta. Stolica u ovom kontekstu postaje podsjetnik na nepravdu – tako je simbol obrazovanja, ali i autoriteta, ovdje korišten kao snažno oruđe društvene kritike. Kada se izmakne izvan svog funkcionalnog konteksta, jer funkcija koja joj je namijenjena sada dok traje blokada nije važeća, stolica kao objekt nadilazi svoju fizičku funkciju koja se transformira u simboličko značenje – pretvara se u metaforu o moći, odsutnosti i otporu. Studentska instalacija iz galerije FLU u Beogradu sjajan je primjer kako jedan naizgled običan predmet može prenijeti utjecajnu poruku. Radi se o kolektivnom radu i upravo u tome leži snaga ove instalacije, u tome što je ona proizvod zajedničkog angažmana. Osim što tako ukazuje na nužnost kolektivnog i solidarnog djelovanja, napuštanje autorstva ujedno i štiti studente od potencijalnih targetiranih napada kojima su izloženi. Studenti su uspjeli – uspjeli su jer su napustili instituciju, jer su ustali. Upravo su odsutnost umjetnika i autora – jer oni su tamo gdje se borba stvarno vodi – ono što čini ovaj rad uspješnim.
Nakon stolice u izlogu, u Galeriji FLU, 25. prosinca 2024. otvorena je i izložba StUUdenti, na kojoj su predstavljeni radovi studenata u blokadi sa Univerziteta umetnosti u Beogradu. Sudjelovali su studenti sa sva četiri fakulteta, spomenutih FLU i FDU te Fakulteta muzičkih umetnosti (FMU) kao i Fakulteta primenjenih umetnosti (FPU). Radi se o studentskim doprinosima blokadi pa su tako bile izložene instalacije, baneri i plakati koji progovaraju o studentskoj borbi i zahtjevima. Među radovima se ističu svezani štafelaji kao simbol kreativne stegnutosti tijekom blokada, ali i zajedništva četiri fakulteta; ambijentalni rad sobe koji karikira prostor u kojem borave penzioneri, sada preobražen fotografijama blokada i snimkama protesta, čime studenti pozivaju i starije generacije na sudjelovanje te timeline zid s fotografijama koje bilježe ključne trenutke protesta, počevši od 11:52 – simboličnog vremena kolektivnog čina odavanja počasti, koji je bio početna iskra pokreta. Tu su, među ostalima, i instalacije Batinaš i političar, koja kritizira poremećeni sustav vrijednosti u kojem se kriminal i politika drže ruku pod ruku te metalna kičma koja pak evocira snagu i integritet. Od grupe studenta s FLU-a, koja mi je ustupila informacije o samim radovima, saznajem i kako je dogovor da se svi radovi i javne akcije predstavljaju kao zajednički rad, bez autora i imena, što dodatno potencira njihovu ujedinjenost u borbi.
Vlasti su valjda, budući da se radi o izložbi koju su zajedno kreirali studenti četiriju sestrinskih umjetničkih fakulteta u Beogradu, a koja se prema vladajućima odnosi kritički i dokumentira studentsku borbu, procijenile da je izložba preskandalozna pa su tako na nju odgovorile postavljanjem bine koja zaklanja Galeriju. Postavljanje bine, većih dimenzija nego što je bilo najavljeno, pokrenuto dan prije samog otvaranja izložbe, ipak nije utjecalo na posjećenost izložbe, a studenti su poručili da nemaju što da slave. I prije toga, radnici Gradske čistoće neuspješno su pokušali skinuti transparent koji je stajao na ulazu u Galeriju, a na kojem je simbol krvave ruke i natpis ФЛУ Блокада / FLU blokada. Ako je netko umjetnike i njihove intervencije shvatio kao prijetnju, onda je možda pravo pitanje – tko se tu zapravo koga boji?
Slijedeći zahtjeve studenata, podršku su im dale i mnoge kulturne institucije koje su obustavile svoj program i pozvale umjetnike da stanu sa svojim aktivnostima. U ovom kontekstu, umjetnici i kulturni radnici nisu samo pasivni promatrači; obustava rada poziv je na širu društvenu mobilizaciju te problematiziranje uloge kulture u oblikovanju političkih i socijalnih promjena.
Umjetnost je, prisjetimo se, uplela prste i u studentske prosvjede u Hrvatskoj 2009., kada su se mnogi fakulteti pridružili blokadi pa su se tako kao dio prosvjednih okupljanja izvodili i javni performansi. Izvedene su tako primjerice akcije Potrubi za obrazovanje u Zagrebu, Puli, Rijeci, Splitu i Osijeku 11. svibnja 2009., kao i performativna akcija Kupi hrvatskog studenta, izvedena u Zagrebu i Rijeci 22. svibnja 2009., kada su studenti, čekajući da ih netko kupi za 10.000 kuna, s barkodovima ispisanim na čelima, pokušali ukazati na to da znanje nije roba.
Studenti su u Srbiji, čini se, odlučili da društvo budućnosti ne smije, ne može i neće biti društvo jedne dimenzije. Još se prije nekih šezdesetak godina Marcuse potrudio da nam lijepo objasni da je poslušan čovjek, koji ne razmišlja kritički, koji ne propitkuje službeni narativ već ga slijepo slijedi – čovjek jedne dimenzije. Očito sporo učimo, ali studenti su, međutim, sada jasno poručili da im je jednodimenzionalnosti – dosta. I ako nam kada sve ovo završi ostanu samo fotografije sa Slavije, ispred RTS-a i s Autokomande, dovoljno je. I ako ova prazna stolica ostane samo simbolom, slikom studentske borbe, dovoljno je. Neka bude podsjetnik onima koji sjede u svojim mekim foteljama koje su već poprimile oblik njihovih dobro uhranjenih stražnjica, da oni gladni znanja i siti praznih obećanja odbijaju samo mirno sjediti na onim starim, drvenim i tvrdim stolicama. I ja sam na takvim stasala i dobro znam da od njih boli kičma, ali neka, dobro je dok kičmu imamo, jer od politike na Balkanu ipak najviše bole mozgovi. Ispred nas je, čini se, konačno generacija hrabrih i neposlušnih – onih koji su ustali ne samo za sebe, već i za nas.
I ne stane u ovih par kartica teksta sve što o ovome treba napisati pa ako ovo bude samo jedan u moru članaka o blokadi i odgovornosti umjetnika i svih nas za neku bolju budućnost — neka. Dante je rekao, parafraziram, da su najtoplija mjesta u paklu rezervirana za one koji u doba moralne krize ostanu nepristrani. Možda ne vjerujem u pakao, ali definitivno ne vjerujem u pokrivanje očiju i ušiju. Ne vjeruju ni studenti. Ovo je vjerojatno trebao biti članak o socijalno angažiranoj umjetnosti, institucionalnoj kritici, umjetničkom aktivizmu, tim velikim sintagmama kojih su nam svima stalno puna usta i tekstovi. Sad mi se čini da na kraju takve etikete u ovom slučaju nisu ni bitne, bitno je da, iako je napolju zima i ništa ne cvjeta, u susjedstvu nam, čini se, sve barem miriše na proljeće. I tko zna što nosi sutra, do tad – drugarski pozdrav kolegama – svi pratimo, sve gledamo i učimo.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
