Blic Prije nego što krenem na putovanje, ne sastavljam popis znamenitosti koje želim vidjeti niti pažljivo trasiram rute kojima planiram proći. Volim da se novi prostori razmotaju preda mnom i da mi grad sam podastre vlastitu priču o našem budućem prijateljstvu. Ali s putovanjem u Finsku u rujnu prošle godine bilo je drukčije. Nešto sam imala na popisu tjednima prije nego što sam doista otišla u Helsinki, a to je bila knjižnica.
Sve što znam o zemlji koju njezini stanovnici zovu Suomi – i čiji jezik nema oznake za muški i ženski rod niti glagolski oblik za budućnost – naučila sam iz Fenomenalnog učenja iz Finske autorice Kirsti Lonke (Naklada Ljevak, 2020., u prijevodu Vedrane Gnjidić). To je izvrsno napisan tekst koji spaja subjektivno i znanstveno iskustvo s inovativnim pedagoškim praksama u digitalnom dobu.
Povijest Finske komplicirana je i tragična. Zemlja je dugo bila između dvije velesile: najprije pod vladavinom Švedske, barem 600 godina, a potom i Rusije. Smatrajući da će finska priča biti nadahnuće onima koji žive u zemljama koje još nisu dosegnule svoj najveći potencijal, Kirsti Lonka na stotu obljetnicu finske samostalnosti (2017.) pripovijeda o procesu u kojem su Finci iz iznimnog siromaštva izrasli u prosperitetno društvo jednakosti. Sve se to dogodilo, obrazlaže, zato što su i u vremenima ratova, gladi i egzistencijalnih kriza – zapravo, najviše tada! – obrazovanje i pismenost stavljali na prvo mjesto. U društvenom sustavu koji se u potpunosti oslanja na visokoobrazovane učitelje i u kojem su imperativ jednake šanse za sve, knjižnica je žila kucavica društva: mnogo više od arhiva koji čuva, pohranjuje i pamti, ona je važno mjesto prenošenja znanja.
Kad živite u glavnom gradu Hrvatske i nekoliko se puta tjedno koristite knjižnicama u sustavu Knjižnica grada Zagreba, učini vam se da smo čitateljski narod: ljudi dolaze, vraćaju, posuđuju – pretpostavljate da i čitaju – a u vrevi najprometnijih knjižničnih sati uvjereni ste da su zagrebačke knjižnice centri gradskog života. Ali zato su tu statistike da nas iz zanosa vrate u stvarnost: prema istraživanju Dijane Sabolović-Krajina iz knjige Narodne knjižnice u tranziciji: sociološki aspekti (Meridijani, 2020.), u Hrvatskoj je samo 12 % građanki i građana učlanjeno u knjižnicu – dok je u nordijskim zemljama, u koje spada i Finska, članova knjižnice čak 90 %.
Ali vratimo se procesu, tj. putovanju. Dva tjedna ranije – jer ovaj put planiram – poslala sam mejl na adresu koju sam našla na mrežnim stranicama Središnje knjižnice u Helsinkiju koja nosi ime Oodi. Samo 45 minuta poslije, dobila sam srdačan, nimalo generički odgovor u kojem mi je Olga iz Oodija poželjela dobrodošlicu, napisala da će biti više nego oduševljeni da me provedu knjižnicom, osobito dječjim odjelom, kako sam zatražila. I otprilike 90 minuta nakon što sam poslala inicijalni upit, dogovorile smo sastanak.
U Finsku sam stigla bez fizičke prtljage – prvi put sam stajala u redu pred šalterom za zalutale kofere – ali sa mnom je ostala bagaža prethodnog znanja i iskustva. A u ručnu prtljagu koja se nije zagubila u Münchenu stalo je svašta. Na dno sam posložila osjećaje i sentimentalne predodžbe o knjižnicama, temeljene na doživljenom i pročitanom. U sredinu je stalo korisničko iskustvo, ono svakodnevno, osobe koja najmanje triput tjedno boravi u knjižnici, često i po više sati. A na sam vrh (s tim da vrh u tumbanju kofera vrlo brzo padne na dno) stalo je iskustvo proučavateljice znanosti o čitanju: knjižnica je u literaturi i globalnom iskustvu jedno od tri glavna mjesta, uz školu i obitelj, gdje nastaju čitatelji – i nezaobilazan stup čitateljskog odgoja. Pa da vidimo kakva slika nastaje i što se dade zaključiti u komparativnom srazu hrvatskog iskustva i finske knjižnice.
Gdje god sam živjela duže od tjedan dana, imala sam svoju knjižnicu, često i više njih. Sveučilišne, gradske, nacionalne, središnje i ogranci, čak i jedan tavanski hibrid knjižnice i antikvarijata jedne zime u Heidelbergu, i sve su mi bile dragocjeno nezamjenjive. Dobar način da doznamo koliko nam nešto znači jest pokušaj da zamislimo svijet bez toga. To je test za ljude, prostore, koncepte i može biti dobar test za knjižnice jer uključuje sve spomenuto. Osjećaj tog “svijeta bez” uvijek mi prizove Biblioteka, zaključna priča u Sarajevskom Marlboru Miljenka Jergovića, u kojoj je izgorjelo toliko svezaka “da pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama”. Posveta je to svim izgorjelim kućnim bibliotekama, ali i memento dana i noći kad je gorjela sarajevska sveučilišna knjižnica. Knjige su čiste emocije, piše Susan Orlean u svojoj sjajnoj i uzbudljivoj Knjizi o knjižnici (Sandorf, 2023., u prijevodu Karmele Cindrić)1, zato što su u njih ugrađeni dijelovi naše čovječnosti. Kad netko umre u Senegalu, kažu da je njezina ili njegova knjižnica izgorjela.
Mjesto gdje sam bila najpotresenija jest svijetli kvadrat usred Bebelplatza u Berlinu, staklo kroz koje se ispod trga vide posve prazne police podzemne biblioteke – spomenik mjestu gdje je 1933. u samo jednoj noći spaljeno 25.000 “nenjemačkih” knjiga.
Kad sam stala pred Oodi, nije bilo slojeva historijskog i metaforičkog značenja, samo mir izmještenosti i opušteno divljenje. Zagrebačke knjižnice često su u neadekvatnim prostorima oštrih bridova, male površine i strmih stubišta. Kad su prvi put naselili te prostore, knjiga i ostale građe bilo je višestruko manje, a korisničke potrebe – i sami korisnici – bili su drukčiji. Nikad se u povijesti nije tiskalo ovoliko knjiga niti bilo toliko digitalnih izvora i dokumenata, i to je za knjižnice veliki izazov. Mnoge se istinski trude držati korak s promjenama, slažu tetris s građom, prenamjenjuju i preslaguju, ali uvijek negdje popuca: instalacije u podrumu, cijevi na katu, strop u spremištu. Ako niste na Facebooku ili u kvartu, vjerojatno ne znate da je u prosincu 2023. poplavila knjižnica na Savici: o problemima i ugrozama do kojih je to dovelo i ljude i građu niste, nažalost, mogli čuti u dnevniku ni čitati u naslovnim vijestima portala. Protupotresne norme, protupožarne norme, parkirna mjesta, pristupačnost za osobe s invaliditetom? Ne bih rekla.
Zgrada Središnje knjižnice u Helsinkiju ima sve navedeno, i još mnogo više. Logično, kad nije prenamijenjena niti preuređena: izgrađena je kao knjižnica 2017. s potrebama šire zajednice i svakog pojedinca na umu. Smještena je centralno, između glavnog kolodvora i finskog parlamenta, tik do koncertne dvorane i Muzeja suvremene umjetnosti i konstrukcijom podsjeća na most: putovanje, otvorenost i povezivanje, demokracija, umjetnost.
Moj obilazak Oodija kreće s pulta u prizemlju i vodi me Herta – Olga se razboljela, ali hitro su se reorganizirali. Osim Herte, u prizemlju me dočekalo i puno ekrana, samoposlužnih pultova i jedan robot. Nostalgična smo nacija, pa se tako u prosincu 2023., kad je otvorena prva prava zgrada Gradske knjižnice Rijeka, od oduševljenih Riječana moglo čuti da je sve fantastično, ali “previše automatizirano, fali ljudska ruka”. To nije optimalan smjer razmišljanja: ljudska ruka je i te kako prisutna, samo se malo premjestila – i drukčije upogonila. Herta iz Helsinkija mi je objasnila: cilj je da korisnici što više toga rade sami (zaduživanje, razdruživanje, rezerviranje građe i prostora), kako bi se knjižničari mogli usredotočiti na manje automatske radnje – pridonijeti projektima, događanjima i akcijama te smišljati nove. Moja je perspektiva korisnička i istraživačka, ne knjižničarska ni institucijska, ali ta mi tvrdnja ima puno, puno smisla.
Učinkovitost je u Oodiju ključni koncept kamo god se okrenem: nema rasipanja resursa, neefikasnog rada, gubljenja vremena. Kad uđem u zagrebačke knjižnice – koje istinski volim – vrijeme mi uvijek malo stane. Sve je tiho i sporo: slovkanje naslova i brojkanje signatura, silazak s papirićem od jednog knjižničara do drugog, a dogodi se da i treći ode u spremište po naslov koji mi treba. Koliko ljudi radi na ovome mjestu, upitam se uvijek, jer dolazim doista često, ali svaki put sretnem nekog novog; još jedan par ruku u lancu koji prenosi knjige od spremišta na kat.
Oodi je knjižnica na tri kata, a knjige su isključivo na trećem. Ostalo? Sve što krvotoku jedne zajednice treba. Dok se radilo na projektu nove knjižnice, Finci su pitali građane što bi na takvom mjestu htjeli. Na kraju nisu dobili mogućnost da prođu biciklom kroz prizemlje, kako su tražili, ali dobili su vegetarijanski restoran, kafić i slastičarnicu. Neki su tražili saunu, i to nije ušlo u realizaciju, ali imaju dostupnu potpuno opremljenu kuhinju gdje mogu doći ispeći tortu za rođendansku proslavu.
Cijeli drugi kat na kojemu je spomenuta kuhinja je tzv. makers area: možete šivati, plesti, koristiti razne strojeve za obradu svih vrsta materijala, 3D printere, doći snimiti pjesmu u potpuno opremljeni studio ili posuditi instrument – na člansku iskaznicu. U knjižnicama grada Zagreba članarina je samo 7 eura, ali u Oodiju je članarina besplatna za sve. Naplaćuju jedino materijal, dakle ono što i sami moraju platiti: papir, tintu, vunu, tekstil, vinil (i sve što već ide u rezače vinila i čime se već hrane slobodno dostupni UV printeri i 3D printeri). Knjižnica, dakle, shvatili su, nisu knjige, već kako kaže Susan Orlean, dokaz da su sve priče važne. To se nije promijenilo otkad je svijeta i vijeka, ali promijenili su se načini pričanja tih priča, i to Oodi prepoznaje, i želi priuštiti svojim korisnicima bez obzira na klasu, rasu, status. Ono što nas oplemenjuje kao ljude ne smije biti klasno pitanje, već javno dobro. Knjižnice kao javne ustanove u sebi doista imaju velik potencijal za promicanje raznolikosti i demokratskih vrijednosti te smanjenje socijalnih nejednakosti. Dobar je primjer zagrebačka Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, koja svake druge nedjelje od 17 do 21 h otvara vrata, između ostaloga, i kako bi njezini stalni korisnici slabijeg imovinskog stanja i taj dan imali kamo otići.
Moje iskustvo ni po čemu nije reprezentativno, ni kvalitetom ni kvantitetom, ali kad bih morala ad hoc reći koga u knjižnicama viđam, bile bi to mame s malom djecom, stariji sugrađani, mahom muškarci i umirovljenici, starija djeca koja već smiju sama u knjižnicu i došli su po lektiru, poneki student i studentica, ljudi koji dođu čitati ili pisati u miru čitaonice. U Helsinkiju su, dok je projekt knjižnice još bio u nastajanju, pitali građane da kratko odgovore za koga je buduća knjižnica. Dobili su 381 riječ koju je onda umjetnik Otto Karvonen ispisao u spirali stubišta, i tu funkcionalnu instalaciju nazvao Omistuskirjoitus ili Posveta. Građani su rekli, između ostaloga, da je knjižnica za: vještice, kritičare, djecu u duši, za ovisnike, vojnike, izbjeglice, bogate, siromašne. U brošurama i u službenim glasilima piše: Oodi je za sve nas – ne toleriramo rasizam ni diskriminaciju.
Osim što radi s fondom, knjižnica radi – ili bi barem trebala raditi – s ljudima. Jer, kao što kaže autor i strateg Leonard Novy: “Ako nećemo odgajati nove čitateljice i čitatelje, za koga čuvamo prošla znanja?”
Upravo je taj čitateljski odgoj ključan. Knjižnica pokazano i dokazano ima silan potencijal u lancu poticanja čitanja: svi će se stručnjaci i znanstvenici te pedagozi koji se na struku i znanost oslanjaju složiti da se čitati uči kod kuće, u školi – i u knjižnici.
Čitanje je veoma širok pojam – kao i odgoj, uostalom. U središnju knjižnicu u Helsinkiju redovito dolaze stručnjaci za mlade i socijalni radnici. To nije bio izvorni plan, ali budući da finska knjižnica u opisu svoga postojanja ima ugrađenu nužnost kontinuirane evaluacije – a to znači: zastanimo, pogledajmo gdje smo i što možemo bolje – uprava i osoblje knjižnice uvidjeli su da mogu iskoristiti činjenicu da u knjižnicu dolazi puno mladih ljudi, za dobro zajednice.
Knjižnice su silno važna mjesta koja imaju svoja najvažnija mjesta, a to su odjeli za djecu i mlade. Zvuči kao naizgled homogena skupina, djeca i mladi, ali zapravo je riječ o izuzetno disparatnom i zahtjevnom konceptu. Vrlo je teško u prostorima kakve imaju Knjižnice grada Zagreba napraviti odjel koji će jednako odgovarati potrebama petogodišnjaka i petnaestogodišnjaka. Kad se Odjel za djecu i mlade izmjesti iz zgrade gdje je Odjel za odrasle – kao što je to slučaj u zagrebačkoj knjižnici Medveščak – mladi doslovce upadnu u procjep između. Nisu još odrasli, pa se ne osjećaju da pripadaju na Trg žrtava fašizma 7, a u Zvonimirovoj 17 su kocke na podu, tepih za puzanje i police u razini šestogodišnjaka – tako da ni to mjesto ne osjećaju svojim. I onda prestaju dolaziti u knjižnicu, i to baš u onoj osjetljivoj fazi kad literatura i iskustvo kažu da gubimo čitatelje, u dobi od 12 do 15 godina.
U knjižničnom je svijetu najveći zadatak pred dječjim knjižničarima: njima treba dati vrijeme, prostor i sve moguće financijske i intelektualne resurse. Kontinuirana edukacija svih knjižničara od presudne je važnosti, a posebno onih koji i sami, po opisu posla, trebaju educirati. Podcrtali su mi to u Finskoj, ali nisu morali, jer uvijek se vide razlike između onih koji su u nekom trenutku prestali čitati i raditi na sebi, i onih koji žive svoj poziv i posao. Dječji knjižničari trebali bi dobro poznavati dječju knjižničnu građu, biti upućeni u nove dječje knjige i slikovnice da o njima mogu entuzijastično razgovarati, i iskreno preporučivati sadržaje kojima su i sami zadivljeni.
U knjižnicama – oazama građana u potrošačkom svemiru – učimo se demokratskom mišljenju i kritičkom čitanju svega, a ne samo pisanog teksta. Zato su nam one i emocija, i korisničko iskustvo, ali i znanstveno, strateško i političko pitanje. Zato se tiču apsolutno svih.
- Pišući ovaj tekst, čitala sam Knjigu o knjižnici Susan Orlean. To je fantastičan žanrovski hibrid: oda knjigama i triler koji ideju knjižnice čini uzbudljivom koliko nije bila još od vremena Williama od Baskervillea i Adsona iz Melka. Knjigu o knjižnici treba pročitati svatko tko je ikad volio knjižnice ili imao priču s knjižnicama. A i oni koji misle da su prema knjižnicama ravnodušni. Poslije ove uzbudljive priče o požaru u Los Angelesu 1986. u kojem je izgorjelo gotovo milijun svezaka, sigurno više neće biti. ↩︎
Objavljeno
