Blic “Nova javna kultura i prostori društvenosti” naziv je projekta koji se od studenog 2020. provodi pod vodstvom nacionalne mreže organizacija u kulturi Clubture te partnera: udruga i saveza udruga iz cijele Hrvatske (Dubrovnik, Split, Rijeka, Pula, Karlovac, Čakovec, Zagreb) te javnih ustanova (Filozofski fakultet u Zagrebu i Institut za razvoj i međunarodne odnose). Pod “novom javnom kulturom“ podrazumijeva se skup ciljeva kulturne politike koji nije definiran niti institucionalnim oblikom (npr. kazalište) niti umjetničkom disciplinom (npr. glazba), već svojom funkcijom u zajednici. “Prostori društvenosti” odnose se na bitan aspekt nove javne kulture – decentraliziranu javnu prostornu infrastrukturu koja omogućuje širokim slojevima stanovništva pristup kulturnim sadržajima, sudjelovanje u njihovom kreiranju te međudjelovanje kulture i drugih društvenih aktivnosti.
U fokusu objavljenih smjernica nalaze se dva ključna oblika infrastrukturne podrške za razvoj zajednica, ispunjavanje njihovih potreba i zahtjeva za društvenosti: kulturni centri (KC) i društveno-kulturni centri (DKC-ovi). Kulturne institucije poput muzeja, kazališta, knjižnica i slično, svoju misiju ispunjavaju kroz profesionalizaciju (umjetničkih disciplina ili kulturnih djelatnosti) i specijalizaciju (očuvanje, interpretacija, prezentacija ili produkcija). Za razliku od njih, (društveno) kulturni centri su usmjereni na zajednicu za koju stvaraju i produciraju kulturna događanja u različitim umjetničkim područjima (izložbe, koncerti, kazališne predstave, filmske projekcije i slično), obrazovne programe (radionice, predavanja, tečajevi itd.) i razne druge programe. Za razliku od kulturnih centara koji su nastali u svrhu demokratizacije kulture – razvoja lokalne kulture, individualnog i kolektivnog stvaralaštva i konzumacije kulture usmjerenih ka jačanju lokalne zajednice i unapređenju kvalitete života pojedinca – noviji oblici centara, društveno-kulturni centri, decentralizaciju vide primarno kroz paradigmu kulturne demokracije čija je temeljna svrha osigurati da svi imaju ne samo pristup kulturi i njezinim sadržajima, nego da mogu aktivno sudjelovati u kulturi i kulturno-umjetnički se izražavati.
Međutim, u hrvatskom kulturnom sustavu, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnim razinama, ne postoji sustavna politika za razvoj sudjelovanja u kulturi općenito, pa jednako tako niti za poticanje razvoja odnosa kulturnih i društveno-kulturnih centara sa zajednicom. Kulturne politike na lokalnim razinama mogu igrati ključnu ulogu u podržavanju razvoja lokalnih zajednica kroz kulturu, a kulturni i društveno-kulturni centri mogu biti središnje mjesto njihova okupljanja i uključivanja. Zajednica je kao pojam slabo zastupljena u narativu kulturne politike u Hrvatskoj, pogotovo u službenom diskursu. Kao što je u smjernici istaknuto, zajednica je hrvatskoj kulturnoj politici instrumentalna, deskriptivna kategorija, no ne i točka u kojoj se presijecaju i konvergiraju fundamentalna pitanja uloge kulture u stanju, osviještenosti, dobrobiti i ujednačenom, tolerantnom razvoju društva koji uvažava široki obuhvat okolišnih i društvenih aspekata.
Navedeno je na još snažniji način uočljivo kod manjih zajednica, u općinama i seoskim naseljima te u ruralnim područjima. Stanje kulturne infrastrukture je nepoznato, jednako kao što je nepoznat točan broj kulturnih centara u manjim sredinama. Iz popisa kulturnih centara koji je napravljen u sklopu projekta vidljivo je da se od 70 zavedenih kulturnih centara samo 13 nalazi u općinama i mjestima koja pripadaju općinama (Pitomača, Ludbreg, Grožnjan, Nerežišća, Bol, Vela Luka, Komin – Općina Ploče, Blato, Gruda, Orebić, Viganj – Općina Orebić, Križ, Krapinske toplice, Čepin). Međutim, izvjesno je da i u mnogim drugim manjim mjestima postoje neki oblici infrastrukture koji funkcioniraju poput društvenih (i kulturnih) centara. Kao primjer društveno-kulturnog centra u manjoj sredini istaknut je Dom kulture Jurice Muraija u naselju Pleškovec kojim projektno suupravljaju Platforma za Društveni centar Čakovec i Općina Sveti Juraj na Bregu. Stoga ta smjernica ukazuje na potrebu, prvenstveno, mapiranja i istraživanja domova kulture i njihovih resursa u manjim sredinama (općine, sela, mjesne zajednice u ruralnim i suburbanim područjima) u Republici Hrvatskoj.
Prostori, prostorni resursi i kapaciteti spadaju u prvu asocijativnu, ali i praktičnu kategoriju kojom se definira široki pojam kulturne infrastrukture. U smjernici koja se specifično bavila prostorom i resursima kulturne baštine, istaknuto je da kulturna infrastruktura ne uključuje samo objekte, strukture i prostore namjenjene kulturnim djelatnostima, nego obuhvaća širi dijapazon resursa potrebnih za stabilno funkcioniranje kulturnog sustava. U tom kontekstu o kulturnoj infrastrukturi možemo govoriti kao objektima u javnom vlasništvu s javnom namjenom, zaštićenim objektima kulturne baštine, te prostorima koji su u mješovitom vlasništvu, o čemu i ovise promjene namjene prostora. Kako ne postoji usustavljen popis kulturne infrastrukture na razini države ili pojedinih gradova, nije moguće tvrditi koliki je broj javnih prostora za kulturnu namjenu u odnosu na potrebe potencijalnih korisnika. Pitanje pak objekata kulturne baštine otvara nedovoljno istražene potencijale revitalizacije i regeneracije kulturnih dobara putem aktivacije kroz sadržaje koji nisu isključivo komercijalne prirode ili okrenuti samo u smjeru zadovoljenja potreba turizma. U Republici Hrvatskoj upotreba kulturne baštine nalazi se između potpune zapuštenosti i pretjerane iskorištenosti, odnosno od vrlo niske do vrlo visoke razine komercijalizacije.
Pitanje prostora osobito je bitno iz perspektive društveno-kulturnih centara gdje javnu prostornu infrastrukturu koriste organizacije civilnog društva (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme) koje nemaju statusno pravo korištenja javnih prostornih resursa bez naknade ili uz minimalnu naknadu. Nedostatak adekvatnih prostora za rad jedan je od osnovnih problema s kojim se suočava niz organizacija civilnog društva, a što je, uz financijsku nesigurnost, izravna posljedica neravnopravnog položaja civilne scene u kulturnom sustavu. Prepoznajući društveno-kulturne centre kao ključne stupove kulturnog, umjetničkog i društvenog života lokalne zajednice i uzimajući u obzir probleme i izazove s kojima se suočavaju u svom radu, jedan od važnijih koraka u polju kulturne politike koje je potrebno poduzeti radi unapređenja rada DKC-ova odnosi se na unapređenje financijskog instrumenta i svih njegovih popratnih mehanizama i aspekata, zbog čega je jedna od izrađenih smjernica posvećena omogućavanju financijske održivosti društveno-kulturnih centara te osiguravanju uvjeta za diversifikaciju njihova financiranja.
Smjernica za napređenje policy i zakonodavnog okvira za društveno-kulturne centre naslanja se na dva ključna dokumenta nastala u sklopu projekta Kulturna politika odozdo: Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva te nacrt Zakona o kulturnim centrima. Smjernica donosi pregled DKC-ova na području Hrvatske, mapiranih u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti, te pregled regulativnog okvira za DKC-ove u području različitih javnih politika. Uzimajući u obzir da niti jedan od postojećih propisa ne adresira i ne definira sve aspekte relevantne i presudne za uspostavljanje i razvoj društveno-kulturnih centara, način upravljanja, donošenja odluka i slično, umjesto izmjena i dopuna više različitih propisa, nužno je stvoriti normativni okvir kroz usvajanje novog zakona koji bi regulirao isključivo kulturne centre i društveno-kulturne centre i na njih se primjenjivao.
Naposljetku, smjernice donose i novu temu, rijetko ili nikako zastupljenu u domaćem kulturnopolitičkom diskursu: zelenu komponentnu odnosno pitanje zelene tranzicije u kontekstu kulture. Kao što je istaknuto, konceptualno ishodište, principi djelovanja i modeli upravljanja društveno-kulturnim centrima u suglasju su s temeljenim postulatima okolišne održivosti. Ponovna upotreba napuštenih ili nedovoljno iskorištenih prostora, dijeljenje resursa (prostornih, tehničkih, materijalnih i ljudskih) i odgovornosti u upravljanju prostornom infrastrukturom, kulturna raznolikost, pravednost i fer pristup, ostvarivanje kulturnih prava građana kroz njihovo aktivno uključivanje u kulturu te programska usmjerenost na potrebe i interese lokalne zajednice temeljna su načela društveno-kulturnih centara koja se nalaze u središtu okolišne paradigme. Kada se razvoju partnerskog odnosa u upravljanju i intersektorskoj suradnji nadoda programska suradnja i razmjena te mobilnost umjetnika i kulturnih radnika (lokalna, nacionalna i međunarodna) evidentno je da društveno-kulturni centri doprinose održivom razvoju, ne samo u svojoj konceptualnoj povezanosti već i praktičnim aspektima djelovanja.
ObjavljenoObjavljeno
