Kritika U vrijeme kada u raspravama o utjecajima tehnologije dominiraju narativi velikih tehnoloških kompanija, alternativne vizije budućnosti prijeko su potrebne. Ideja da tehnološki razvoj mora biti u privatnim rukama i podređen profitnoj logici određuje suvremene tehnološke proizvode, kao i naš odnos prema njima. Takva tehnologija često je skupa, nepristupačna, zastarjela, nekvalitetna, štetna za okoliš i društvo, te podložna manipulaciji i nadzoru. Srećom, za otkrivanje drugačijih vizija nije potrebno krenuti od nule. Štoviše, važne lekcije o prikupljanju podataka, decentralizaciji, digitalnoj demokraciji, pa i socijalističkim verzijama interneta i umjetne inteligencije, ponekad možemo pronaći na mjestima i vremenima na kojima ih možda ne bismo očekivali – na primjer, prije pedesetak godina, u Čileu Salvadora Allendea.
Da bismo mogli zamisliti drugačije budućnosti, vratimo se nakratko u prošlost. Nakon pobjede na izborima 1970. godine, Allende i njegovi saveznici susreću se problemom implementacije ambicioznih planova – obećanom nacionalizacijom čitavih industrija, uspostavom i koordinacijom sustava distribucije osnovnih roba i potrepština osiromašenom stanovništvu – kao i s izrazito neprijateljski nastrojenim savezom bogatih čileanskih elita, vojske, stranih korporacija i američkih tajnih službi. Rušenje Allendeove “revolucije crvenog vina i empanada” (jedan od slogana Allendeove kampanje) zapravo je započelo još prije nego što je izabran za predsjednika.
Međutim, jedno od neočekivanih oruđa na strani nove socijalističke vlade takozvani je Projekt Cybersyn. Skupinu ekonomista, inženjera i znanstvenika okupljenih oko projekta tehnološki kritičar Evgenij Morozov u svojem je nedavno objavljenom i istoimenom podcastu nazvao – The Santiago Boys. Morozov se tim naslovom referira na takozvane Dečke iz Chicaga, odnosno niz čileanskih studenata koji su u Chicagu studirali pod mentorstvom ekonomista poput Miltona Friedmana pa za vrijeme Pinochetove diktature implementirali usvojene neoliberalne ideje. Baziran na dvogodišnjem intenzivnom istraživanju – koje je uključivalo preko 200 intervjua, pedantan arhivski rad, ali i učenje pisanja scenarija – Morozovljev podcast funkcionira kao napeti historijski triler o tehnološkim inovacijama, špijunaži i političkim prevratima. Morozov kroz devet epizoda nudi detaljnu narativnu povijest projekta Cybersyn, detaljno dokumentiranu izvorima i pozadinskim napomenama.
No što je točno Cybersyn i zašto je uopće danas relevantan? Prema Morozovu, Cybersyn predstavlja možda jedinstvenu točku susreta između tehnologije i socijalističkog (samo)upravljanja ekonomijom i društvom. Ideja je bila uspostaviti sustav upravljanja u stvarnom vremenu koji bi omogućio prijenos podataka iz tvornica i poduzeća do središnjeg upravljačkog centra. Sustav zapravo nije osmišljen da ima središnju točku upravljanja, ali se činjenica da je u tadašnjem Čileu bilo dostupno tek jedno za svrhu primjereno računalo pobrinula za određene kompromise. Spomenuta razmjena podataka trebala je osigurati bolje razumijevanje trenutačnih proizvodnih uvjeta, omogućujući brže donošenje odluka i prilagodbi, čime bi se osigurala bolja koordinacija i efikasnost u cjelokupnom ekonomskom sustavu. Cybersyn je u konačnici trebao poslužiti kao primjer kako se tehnologija može koristiti da bi građanima u ruke dala moć, umjesto da ju oduzima.
U središtu priče o Cybersynu, kako je prepričava Morozov, nalazi se Stafford Beer, nekonvencionalna figura koja doživljava transformaciju iz britanskog obavještajca i korporativnog magnata u svojevrsnog socijalističkog gurua. Radeći u tandemu s Allendeovim mladim ministrom, Fernandom Floresom, Beer je svojim kibernetičkim rješenjima namjeravao izgraditi spomenutu decentraliziranu mrežu radničkog samoupravljanja. No njihovo partnerstvo dovelo je do nepredviđenih ishoda. Beer je zamijenio svoj korporativni život i posvetio se aktivizmu, dok se Flores upustio u sferu tehnologije, ostavljajući iza sebe svoja ljevičarska politička opredjeljenja za život i utjecaj u Silicijskoj dolini.
Dok je fokus podcasta čvrsto na Projektu Cybersyn, Morozov također veliku količinu pažnje posvećuje kontekstu turbulentne hladnoratovske Latinske Amerike, nudeći uvide u ključne događaje kao što su državni udar u Gvatemali, Nixonovo burno putovanje regijom, brazilski državni udar itd. Ta povijesna pozadina služi za osvjetljavanje zamršene dinamike koja je oblikovala tadašnju političku situaciju i uopće utrla put Allendeovu eksperimentu.
Kako je spomenuto, Projekt Cybersyn pojavljuje se kao simbol alternativnih mogućnosti tehnološkog razvitka, te i danas nastavlja utjecati na razgovore o “digitalnom socijalizmu”. No istraživanje koje je Morozov predstavio u formi podcasta nastoji ne romantizirati dostignuća samog projekta – štoviše, ne bježi od utopijskih obilježja projekta, kao ni od Cybersynove neefikasnosti i nepripremljenosti u sukobu sa znatno bolje organiziranim neprijateljima. Međutim, za Morozova je važnost Cybersyna velikim dijelom upravo mitološka, u smislu da kao imaginarij pokazuje da su drugačiji načni razvoja tehnologije bili itekako mogući. “Kada solucionizam Silicijske doline propovijeda jedinstvena privatizirana rješenja za sve bolesti, vrijeme je da ponovno otkrijemo moćni antisolucionizam Salvadora Allendea: ‘Zahtijevamo pravo da tražimo svoja vlastita rješenja i da slijedimo puteve koji najbolje odgovaraju našim navikama i tradiciji’, poručuje Morozov.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
