Čije suučesništvo?

transmediale, Haus der Kulturen der Welt

Piše: Martina Kontošić

Drugog dana značajnog berlinskog festivala umjetnosti i digitalne kulture transmedialea, nakon predavanja Françoise Vergès Politics of Forgetfulness na kojem je ova feministkinja i teoretičarka neoliberalizma predstavila drugačije čitanje povijesti kao rasnog kapitalocena, jedna je umjetnica upitala koje su umjetničke taktike otpora i mogućnosti promjene takvog sustava. Vergès je, prepoznavši polazište tog pitanja, odgovorila protupitanjem: Što nas zapravo čini nemoćnima? Je li to suočavanje s kapitalizmom koji smatramo nezaustavljivim strojem? Ranije u predavanju citirala je Audre Lorde: “The master’s tools will never dismantle the master’s house“, a upravo se svijest o točnosti ove izjave može smatrati pesimističnim lajtmotivom prisutnim tijekom cijelog festivala održanog u Haus der Kulturen der Welt.

Ovogodišnji transmediale naslovljen Face value, u potrazi za stvarnom vrijednošću iza one nominalne, postavlja isto pitanje koje je umjetnica stavila pred Vergès. Želeći problematizirati nagon za procjenom na temelju neposredne pojave kao jednu od glavnih odlika postdigitalnog društva koje naglašava vrijednost lica, rase, roda i nacije, festival u svojim najavama poziva i na samokritičku raspravu o vlastitoj poziciji unutar sustava koji kritiziramo i kojeg se grozimo. Glavna izložba festivala nazvana je Territories of Complicity. Iako kustosica naziv objašnjava referencom na “slobodne luke”, slobodnu trgovinu i “suučesništvo države u osiguravanju globalnog kapitalizma”, ali i blokiranje migrantskih tokova, nemoguće je u Teritorije suučesništva izbjeći upisivanje i drugih značenja. Recimo, koliko smo eksplicitno kao posjetitelji i sudionici festivala dijelom izložbenog koncepta. Možda bi dojam bio drugačiji da se izložba gleda izolirano od festivala. Međutim, tijekom tri dana prisustvovanja programu, činilo mi se da se suučesništvo pripisuje nekim drugim građanima, liberalnim konformistima, koji su nam ipak važni i na koje računamo u budućnosti. Na kakvu se točno budućnost osim apokaliptične računa, bilo je teško odrediti.

Može se reći da je bilo pomalo zbunjujuće što je nasuprot nesigurnosti i tjeskobnosti aktualnog trenutka koji se nanovo osvještavao kroz svaki segment programa stajala precizno organizirana cjelina festivala koja tu nesigurnost ni po čemu nije odražavala. Inga Seidler postav Territories of Complicity realizirala je izvana kao jedinstvenu zatvorenu instalaciju, iznutra kao niz od osam jasno označenih i razgraničenih boxova s po jednim radom u svakom odjeljku. Nije bilo estetski ekspresivnih prvoloptaških radova. Svaki je zahtijevao vrijeme i razmišljanje čega na festivalu ima na pretek. Tek se rad Jonasa Lunda u zapećku ispod nekih stepenica, kao rudimentarna videoigra u kojoj zalijetanje u logotipe Amazona i YouTubea zaustavlja kretanje, može okvalificirati kao nepotrebna doskočica.

Prvi rad s kojim se posjetitelj susreće je Offshore Investigation Vehicle kolektiva Demystification Committee koji su potaknuti skandalom Panama Papers izložili proces osnivanja offshore kompanije vodeći se idejom da će se volja za regulacijom offshore kompanija povećati ako se mogućnost samog osnivanja kompanija demokratizira. Nedvosmislena signalizacija postava zatim vodi prema citizens of nowhere (context collapse). Rad Yurija Pattisona u jedinoj svijetloj prostoriji na izložbi predstavlja mračnu kvalifikaciju današnjeg čovjeka izloženog naoko velikoj količini informacija koje su ipak strogo kurirane algoritmima. Bijeli separe sa zvučnikom nazivanim mouth simulator izgovara tweetove koji sadrže riječi “granica”, “paranoja”, “sigurnost”. Asocijaciju na zatvorenost u hibrid kućnog i radnog, ali steriliziranog prostora u koji dopiru samo kontrolirane informacije koje zastrašuju i dodatno zatvaraju, naglašava video koji prikazuje jedan fabricirani svijet ispod kojeg također promiču vijesti u realnom vremenu ograničene na one uznemirujućeg sadržaja. Čovjeka ograničenog na takav svijet Demystification Committee ili bilo tko drugi ne može potaknuti na djelovanje.

S postavom Country of the Sea kolektiva CAMP postaje jasno kako je more nova/stara zona prijepora, osobito problematična, jer se čini kako informacije postaju izrazito skromne kada se otisnemo od kopna, a i one koje postoje opet su dijelom narativa koji podržava kolonijalizam. Video Europium Lise Rave također otvara pitanje suvremenog kolonijalizma na primjeru planiranog iskopavanja rijetkog elementa europiuma koji se koristi u proizvodnji LCD-ova i novčanica, s dna Bismarckovog mora kraj Nove Gvineje.

Sprawling Swamps Femke Herregraven zaustavlja posjetitelja spekulativnim prikazom budućnosti te zamagljuje stvarno značenje vrijednosti u svijetu koji se rastače i nestaje, što je dobar uvod u najdominantniji rad izložbe. Contra-Internet Zacha Blasa predviđa kraj interneta koji se premetnuo u “glavni instrument ubrzanog kapitalizma, nadgledanja i kontrole”. Internet je uvijek predstavljan kao svijet, a za Blasa lice interneta je hibrid mitološkog Atlasa i notorne Ayn Rand. Centralni video Jubilee 2033 prikazuje Ayn Rand, Joan Mitchell i Alana Greenspana koje razgovor – o čemu drugom nego individualizmu i kapitalizmu – i LSD vode u budućnost koja odbacuje internet upravo radi onog što Rand slavi. Taj pokret predvodi bezrodno biće Nootropix čitajući Blasovu knjigu The End of the Internet (As We Knew It) koja je također izložena kao dio rada. Blas queer i feministički pristup vidi kao šansu za povratak izvornoj ideji interneta kao neutralne demokratične mreže. To čini uz zvukove pjesme Con te Partiro koju izvodi Andrea Bocelli, jedne od najdražih pjesama Elona Muska za koju Musk kaže da sažima “ljepotu svijeta”. Upravo ta pjesma je glavna komponenta izložbenog zvučnog krajolika. Ponavljajući se svakih petnaestak minuta i dovoljno glasna da se čuje u svakom kutku postava, ona povezuje sve radove u jednu instalaciju, što je nemoguće ne okvalificirati kao namjerno. Iako je Blasova (i kustoska?) želja da komunicira kako se otpor isplati, pjesma se često javlja u trenutku kada je jedina moguća komunikacija ironija. Nerijetko narušava integritet drugih radova, osobito Europiuma koji se gotovo i ne čuje, a ozbiljno ulazi i u prostor studioznog rada Blaming the Rescuers kolektiva Forensic Oceanography (Lorenzo Pezzani & Charles Heller) koji sam koristi usmjereni zvučnik u pokušaju suptilnog izdvajanja prostora unutar vlastitog odjeljka. Kolektiv uz pomoć novih tehnologija mapira i istražuje tragične posljedice militarizacije pomorskih granica Sredozemlja te je svojim radom kompatibilan istraživačkim i reprezentacijskim nastojanjima umjetnika poput Thomasa Keenana i Sohraba Mohebbija te Maribel Casas-Cortes i Sebastiana Cobarrubiasa koje je hrvatska publika nedavno imala priliku vidjeti na izložbi Znaci i šaputanja u Galeriji nova.

Posljednji predstavljeni rad ne dozvoljava nikakvo ometanje. Finding Fanon Larryja Achiamponga i Davida Blandyja isprepliće postkolonijalnu teoriju Frantza Fanona s osobnom poviješću i intimnim iskustvima nudeći sebe kao antropološke subjekte. Achiampongova obitelj posjeduje iskustvo boravka u centrima za traženje azila dok je Blandyjeva obitelj bila dijelom kolonijalnog aparata. David i Larry kao avatari u GTA5 i likovi u kratkim filmovima u kojima se pojavljuju i njihova djeca istražuju kako je njihovo prijateljstvo moguće i uz bolno melankoličnu glazbenu podlogu rješenje ostavljaju upravo toj svojoj djeci i nekoj budućnosti od koje nas dijeli neizbježan sukob.

Gostujuća izložba A Becoming Resemblance najsnažniji je vizualni trenutak festivala u kojem Heather Dewey-Hagborg rekonstruira lik tada još uvijek zatvorene Chelsea Manning koristeći njen DNA i tehnologiju genomske konstrukcija identiteta. Rezultat je neočekivan jer interpretacije 3D printanih lica različitih su rasa, kao i različitog ponekad nedefiniranog roda.

Hate Library Nicka Thurstona instalacija je koja dočekuje i ispraća i nije slučajno postavljena upravo tamo – u predvorju gdje je neprestano u vidnom polju sudionika i posjetitelja festivala koji onuda prolaze na putu do izložbe, diskurzivnih programa ili restorana. Izložen je javni sadržaj foruma Stormfronta, koji sebe nazivaju “rasnim realistima i idealistima”, iz perioda od 2004. do 2013. S jedne strane postava na velikom panou stoji pjesma sačinjena od naslova rasprava s desničarskog podforuma. Govor mržnje tu nije eksplicitan, ali je jasno da se krije iza tih ozbiljnih političkih formulacija koje služe kao alat legitimacije alt-right stavova. Nasuprot panou, drugi dio instalacije uranjanje je u intenzivnu online komunikaciju kojom se povezuju desničarske grupe. Međunarodno povezivanje koje Thurston smatra tipičnim za ljevičarske pokrete i skupine, sada je aproprirano od strane desnice. Forumski napisi uvezani su u tomove novih povijesnih knjiga koje ispisuje krajnja desnica. Thurston poziva na redefiniranje te metafore jer se krajnja desnica više ne nalazi na kraju i već dugo nije daleko kako smo ju doživljavali.

Iako je na transmedialeu predstavljen niz kompleksnih radova, ništa nije bilo prepušteno slučaju. Ako letci s objašnjenjima nisu bili dovoljni, svaku večer jedan od umjetnika ili kolektiva bio je dijelom Unpacking… programa, tzv. aktivacije radova, što i nije najsretniji izraz. Može li se govoriti o aktivaciji bez da se pomisli na izvorne radove kao pasivne? Može li se koristiti izraz “raspakiravanje” bez da se radovi okarakteriziraju kao zatvoreni? Ipak, nije se upalo u zamku suhoparnog objašnjavanja radova, već je svaki od tih događanja ponudio novu dimenziju viđenog u prostoru izložbe. Umjetnici su sudjelovali i u svakom od panela. Dovođenje umjetnika u naoko ranjivu poziciju izvan njihove sigurne zone uspješan je potez. Štoviše, nastupi umjetnika pred velikim auditorijem u većini slučajeva bili su uspješniji od izlaganja onih kojima bi konferencijska sala trebala biti prirodni ambijent. Umjetnici su pritom bili rijetki sudionici koji su aktivno i bez rezerve nudili moguća rješenja. To nažalost nije pripomoglo osjećaju koji se iskristalizirao do kraja festivala – kako smo se okupili zbog potvrđivanja da se naše suučesništvo u održavanju vlastitih privilegiranih pozicija već odavno podrazumijeva, ali da nas svijest o tome amnestira od izravne krivnje za neizbježnu propast. Samokritika najavljivana u programu nije bila eksplicitna. Tih nekoliko dana postojali smo u mjehuru udobnosti blizine onih koji razumiju ili pokušavaju razumjeti kapitalizmom nagrizeni sustav te smo svojim osjećajem odgovornosti valjda pomilovani od krivnje sudjelovanja i korištenja svih pogodnosti takvog korumpiranog svijeta. Ne mogu reći da je transmediale sadržavao namjerno patronizirajući ton, nego da je već odavno zauzeo poziciju vješto kuriranog intelektualnog sajmišta na kojem se može kupiti pregled nad suvremenim umjetničkim trenutkom, slučajni (ili ne) susret s prominentnim autorima i teoretičarima, ali i uvid u savjest suvremenog kulturnog establišmenta. Osobno, doista nisam sigurna da su na istom mjestu na raspolaganju bili i alati za borbu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.