Kritika Umjetna inteligencija već neko vrijeme oblikuje način na koji dolazimo do informacija i doživljavamo stvarnost, a granica između autentičnog i fabriciranog sve je teže uočljiva. Deepfakeovi, sintetički glasovi, virtualni influenceri i masovna produkcija AI sadržaja stvorili su medijski krajolik koji talijanska kustosica Daniela Cotimbo opisuje kao “budni san”: neprekidni tok nevjerojatnih sadržaja u kojima se stvarnost više ne da tako lako razdvojiti od halucinacije.
Upravo to stanje postaje ishodišna točka 21. izdanja riječke manifestacije Moje, tvoje, naše, koju organizira Drugo more, ove godine u suradnji s kustoskom platformom Re:humanism. Od 23. travnja do 14. svibnja u Galeriji Filodrammatica na Korzu postavljena je skupna izložba Svijet u bunilu koju potpisuje upravo Cotimbo, a prate je razgovori s umjetnicima 24. travnja u velikoj dvorani Filodrammatice. Sva četiri prikazana rada polaze od istog pitanja koje Cotimbo postavlja u koncepciji izložbe: Što algoritamska kultura radi s našom percepcijom, vjerovanjem i kolektivnom imaginacijom?
Nije riječ samo o esteskom problemu – AI industrija, unatoč obećanjima o golemim ekonomskim koristima, sve otvorenije služi i kao alat ideološke manipulacije, pojačavanja podjela i proizvodnje konfuzije, a negdje već i kao sustav za navođenje vojnih dronova. Sintetički sadržaj odavno je postao oružje pa dok s jedne strane, primjerice, tražimo alate za provjeru istinitosti, s druge se prepuštamo tokovima teorija zavjere i apsurdnih narativa. Algoritamski trans, rekla bi Cotimbo.
Radovi koje predstavlja na rječkoj izložbi hvataju se u koštac s pitanjima tko upravlja tim narativima i možemo li i kako izaći iz algoritamskog transa. U trilogiji videoeseja The Future Is Weird AF Silvia Dal Dosso koristi sintetički rekonstruirani glas Adama Curtisa, britanskog dokumentarista poznatog po esejističkim filmovima o medijima i moći. Curtisov glas komentira eru post-post-post-istine: krajolik kojim lutaju virtualni influenceri, slavne ličnosti uskrsle iz mrtvih i milijarderi koji se povlače u podzemne bunkere. Jedini AI alat u radu je taj rekonstruirani glas; sve ostalo rezultat je, kako autorica kaže, ljudske opsesije – pokušaja da se kroz montažu pronađe smisao u bujici slika i zvuka.
Osjećaj kulturne vrtoglavice materijalizira se u radu The Bastard Fields kolektiva Most Dismal Swamp, koji ga opisuju kao “degenerativni, grozničavi san koji izranja iz kaotičnog svijeta urušenih modela stvarnosti”. Močvara se ovdje pojavljuje kao metafora kolapsa: liminalni prostor u kojem se psihička kriza i digitalni ekscesi ne daju razlučiti.
Zach Blas u instalaciji IUDICIUM pristupa umjetnoj inteligenciji kroz apokaliptičnu optiku. Monumentalna digitalna projekcija inspirirana Michelangelovim Posljednjim sudom i zagonetnom kutijom iz horor filma Hellraiser Clivea Barkera razotkriva kvazireligijske ideologije Silicijske doline. U njima algoritam preuzima ulogu božanskog suca koji svodi ljudski život na podatke i predikciju. Blas pokazuje kako AI nije samo tehnološki alat već i ideološki projekt, prožet eshatološkim fantazijama o tome tko će biti spašen, a tko osuđen.
Neočekivano terapeutski obrat nudi kolektiv Malpractice. Njihov AI Fatigue Rehab Agent konverzacijski je bot zamišljen kao ventil za burnout od generativne umjetne inteligencije – sustav koji polazi od pretpostavke da smo već iscrpljeni i ispituje kako se s tim nosimo. Ono što zvuči kao terapija kroz izlaganje, u praksi, kako sami autori kažu, često djeluje kao gaslighting. Instalacija bilježi razgovore posjetitelja izložbe i iz njih generira slike, postavljajući pitanje koje je sve teže izbjeći: od čega smo zapravo umorni?
Svijet u bunilu ne nudi odgovore, ali nas potiče da ih tražimo. U trenutku kada su granice između stvarnog i sintetičkog, informacije i manipulacije gotovo nevidljive, izložba funkcionira kao svojevrsni dijagnostički alat – ne za stanje u kojem se nalazi tehnologija, nego mi sami.
ObjavljenoObjavljeno
