Tema Piše: Lujo Parežanin
Kada je 18. siječnja Kazališno vijeće Zagrebačkog kazališta mladih umjesto dotadašnje ravnateljice Snježane Abramović Milković odlučilo predložiti glumca Danijela Ljuboju za novog ravnatelja, učinilo se to, unatoč Ljubojinoj relativnoj javnoj anonimnosti, kao pozitivan zaokret u ZKM-ovu funkcioniranju. Ponajprije je ohrabrujuće djelovala činjenica da se Ljuboja na natječaj prijavio kao svojevrsni kandidat kuće – njegovu je kandidaturu, pokazalo se u zapisniku Vijeća, službeno podržalo čak 25 od 30 stalnih članova ansambla, čime je kulminiralo izgleda kontinuirano nerazumijevanje na liniji ansambl-ravnateljica.
Kazališno je vijeće ovaj izuzetno važan faktor očekivano uzelo u obzir – uistinu je teško razabrati smisao u nasilnom nametanju ravnateljice sâmoj jezgri kazališta – navodeći u tekstu Prijedloga kako “program kandidata Danijela Ljuboje sugerira bitno veću sklonost suradničkom radu s ansamblom ZKM-a te timom dramaturga i redatelja koje planira uključiti u sve procese umjetničkog odlučivanja”, dok je sâm Ljuboja u intervjuu “pokazao puno veću blizinu zaposlenicima ZKM-a i kreativna rješenja za njihova izražena nezadovoljstva sadašnjom upravom”.
Korporativnomedijske reakcije na prijedlog Ljubojinog izbora uglavnom su se kretale u domeni iznenađenosti, dok se u disciplini nekritičkog mahanja nagradama kao valjda osnovnim smislom postojanja jedne kulturne institucije posebno istaknuo Večernji list člankom Ni 32 nagrade nisu dovoljne za prolaz Snježane Abramović Milković. No ništa od navedenog ni izbliza ne konkurira komentaru Tomislava Čadeža Samoupravljanje u Zagrebačkom kazalištu mladih objavljenom 1. veljače u Jutarnjem listu, koji na zastrašujući način jaše na konzervativno-neoliberalnoj histeriji oko bilo čega što se može dovesti u (koliko god halucinantnu) vezu s Jugoslavijom. Sadržaj Čadežova teksta potpuno je nebitan – mogao je Čadež mirne duše ispod naslova pritisnuti tipku “a”, tako ispuniti karticu i pol znakova i stvar eventualno malo razlomiti u paragrafe, jer cilj je njegova komentara bio isključivo u tome da u javni prostor pusti riječ “samoupravljanje” i potpali vatru.
U tom smislu, njegove je teze bespredmetno komentirati, a o dosljednosti Čadežove pozicije u ovom slučaju ionako je dovoljno rekao Boris Postnikov. Njegov je tekst, međutim, bio bitan kao navjestitelj onoga što će u daljnjem raspletu odigrati one političke instance kojima ovakvi tekstovi igraju na ruku. Kako nalaže procedura, prijedlog Ljubojinog imenovanja prvo je išao gradonačelniku i Odboru za izbor i imenovanja pri Gradskoj skupštini. Suprotno uobičajenom tijeku stvari, i jedna i druga instanca prijedlog su odbile. No dokumenti kojima to čine uistinu su sjajan prikaz netransparentnosti procedure: u njima, naime, ne stoji apsolutno nijedan argument kojim bi se opravdala takva odluka, a umjesto pojašnjenja, sadrže oni tek izjavu da se prijedlog Kazališnog vijeća ne podržava.
Škrtost tih dopisa samo je naoko u skladu s uobičajenim komunikacijskim navikama u ovakvim postupcima – istina jest da se i drugdje sadržaj sličnih dokumenata svodi na “da” ili “ne”. No dok je u slučaju prihvaćanja prijedloga nekog imenovanja takvo što donekle logično zato što se prihvaća postojeće obrazloženje predlagatelja, minimum transparentnosti i demokratičnosti nalaže da se u suprotnom slučaju ponudi neka protuargumentacija iz koje je moguće razabrati razloge za kontriranje tijelu koje je sâma Skupština izabrala i delegirala kao nadležno i kompetentno za provođenje izbora. Osobito se to odnosi na Odbor za izbor i imenovanja koji se takvim prijedlozima pretežito i bavi, pa se samo kao poražavajuće može opisati njegovo odbijanje da navede argumente zbog kojih Ljuboju jednoglasno ne smatra dovoljno dobrim kandidatom.
Konačni znak da će Ljuboja pasti na Skupštini došao je 19. veljače kada je Odbor za kulturu pri Gradskoj skupštini donio podjednako rječitu odluku kojom obznanjuje da “uz glasove (1 ‘za’, 2 ‘protiv’ i 1 ‘suzdržan’) nije prihvatio navedeni Prijedlog”. Pa iako je teren bio pripremljen za završni čin, ništa nas uistinu nije moglo pripremiti za način na koji će se stvar odigrati, odnosno za sramotni sadržaj rasprave o Ljubojinom izboru, koja se održala u ponedjeljak, 26. veljače na drugom dijelu 9. sjednice Gradske skupštine.
S obzirom na temu, možda bi ovu priču uistinu najprimjerenije bilo prikazati jednim dramskim tekstom – farsičnim transkriptom sjednice koji je, srećom, zabilježio portal Teatar.hr. Ponajprije se kao skandalozan izdvaja “doprinos” predsjednice Kazališnoga vijeća ZKM-a Kostadinke Velkovske koja je, podsjećamo, od petoro članova Vijeća jedina glasala protiv Ljuboje. Umjesto da, kao što bi jedino bilo primjereno, Velkovska predstavi obrazloženje Kazališnoga vijeća, ona ga se u svojem uvodnom izlaganju na sjednici Skupštine uopće nije dotakla, što ju nije spriječilo da iznese svoj dojam o ishitrenosti odluke tijela koje bi trebala predstavljati neovisno o tome sviđaju joj se njegovi zaključci ili ne.
Koliko je zanimljivo Velkovskino postupanje usputno je otkrila Dubravka Brezak Stamać, predsjednica Odbora za kulturu, koja je u svojem izlaganju navela kako Velkovska ne samo da ni na sjednici Odbora nije prezentirala stav Kazališnog vijeća, nego tekst obrazloženja uopće nije ni ponijela, zbog čega ga je morala pročitati sâma Brezak Stamać. Nažalost, javnosti u uvodnim izlaganjima nisu ponuđeni ni protuargumenti Odbora za izbor i imenovanja i Odbora za kulturu – njihove predsjednice samo su ukratko ponovile rezultate glasanja – pa je već u startu postalo jasno da će se rasprava voditi bez elementarnih argumenata, odnosno da oni nisu ni bitni s obzirom na namjere vladajućih.
Zapanjujuće je da ni uza sav trud oporbenih zastupnika ni ostatak rasprave nije ponudio razloge za odbijanje Ljuboje, a u tom smislu posebno istaknutom zaslužuje biti jedna napomena predsjednice Odbora za izbor i imenovanja Milane Vuković Runjić da je “sigurno da […] u tom programu gospodina Ljuboje piše ili ne piše nešto zbog čega smo donijeli ovakvu odluku”. S obzirom na tu ispražnjenost od ikakvog obrazloženja, rasprava je u ozračju unaprijed pripremljenog, gotovog čina na vidjelo iznijela neke druge aspekte shvaćanja odnosa prema kulturi u dijelu Skupštine.
Možda i najuočljiviji površinski element rasprave bila je uvredljivost retorike pojedinih sudionica i sudionika koji su se protivili Ljubojinu imenovanju, kao i njihova zapanjujuća spremnost da bez ikakve zadrške iznose opasne besmislice. Tako je, primjerice, gospođa Velkovska na gospodina Ljuboju u stilu Vesne Pusić referirala kao na “malog”, dok je potpredsjednica Skupštine Jelena Pavičić Vukičević hladno ustvrdila da su djelatnici ZKM-a bili protiv pripajanja ZPC-a “jer to znači više posla” te da su se najviše bunili “oni koji su taj prostor koristili za plesanje oko štange”.
No zadržavanje na ovakvim ispadima, koliko god bili zabrinjavajući, možda i nije najuputnije: govore nam oni više njihovim autorima i autoricama nego o suštinskim aspektima situacije sa ZKM-om. A njih je u svojoj bizarnoj maniri u nekoj mjeri točno artikulirao Zlatko Hasanbegović inzistirajući na problemu Kazališnih vijeća i izbora ravnatelja kao na ponajprije političkom pitanju, što je uočila i rotacijska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović Vuković. I koliko god da su standardno nesuvisle njegove interpretacije o “parapolitičkom puču” u ZKM-u ili komični njegovi spinovi poput onog elementarnog nerazumijevanja Pirandella, Hasanbegović se time još jednom pokazao sposobnim iskoristiti slijepe točke liberalno-lijeve, depolitizirane kulturne politike.
Na stranu što Hasanbegović misli pod “politikom”, ovdje se, naime, na određen način uistinu i radi o samoupravljanju, iako ideja da se pri izboru ravnatelja neke institucije u obzir uzima stav njezinih radnika nema nikakve veze s navodnim jugoslavenskim uzorom – zasigurno ne u jeftinom huškačkom smislu u kojem tu vezu proizvodi osovina Čadež-Hasanbegović. To jest, pitanje ZKM-a ponajprije se tiče modela upravljanja kulturnim institucijama i njihove demokratizacije, a ne stručnosti članova kazališnih vijeća – ali ni njihove stranačke pripadnosti. Postojeći sustav ograničene autonomije očito uključuje mogućnost provođenja nasilne kontrole nad kazalištima, a ZKM-ov je slučaj to na posebno ružan način podcrtao.
Kao što je više zastupnika istaknulo tijekom rasprave, ovakvim se postupanjem efektivno dokida smisao kazališnih vijeća jer je poruka većine u Gradskoj skupštini da autonomija postoji isključivo dok se biraju “njeni” kandidati. Zanimljivo, osobni stav po ovom pitanju pojasnila je i predsjednica Odbora za kulturu, gospođa Brezak Stamać, koja je napomenula kako ne vidi problem u prevladavanju oporbe u ZKM-ovom Kazališnom vijeću, smatrajući to iz perspektive sastava drugih kazališnih vijeća reprezentativnim za ukupni sastav Skupštine. Brezak Stamać je također iznijela mišljenje kako postojeće stanje čini autonomiju kazališta samo prividnom i pozvala na prihvaćanje Ljuboje kao novog ravnatelja.
Aktualno je Kazališno vijeće ZKM-a, koje teško da će opstati u ovom sastavu, svoju odluku o izboru Ljuboje prije svega temeljilo na demokratičnim kulturnopolitičkim razlozima, a ne na stranačko-političkim ili na strukovnim – primjerice, na ideji da je autonomno upravljanje ZKM-om važnije od broja nagrada dodijeljenih kazalištu tijekom Abramovićina mandata. U tom važnom izboru leži možda i najveća vrijednost njihovog odbijenog prijedloga. Što se raspleta krize u ZKM-u tiče, moglo bi biti zanimljivo ispratiti Abramovićin odnos prema ovoj situaciji, budući da ovoga puta nema prostora za interpretaciju je li bila potrebna politička intervencija da joj se omogući stupanje na ravnateljsku funkciju te jesu li i koliko narušeni odnosi između nje i ansambla. Daleko zanimljivije od njene reakcije, međutim, mogla bi biti reakcija onih koji su podržali Ljuboju. Proceduralno nasilje koje su odlučili izvršiti oni u posjedu moći moglo bi poslužiti kao poticaj da se ZKM-ovi radnici pokušaju izboriti za autonomiju svojeg kazališta. Umjesto gubljenja energije na Hasanbegovićeve bizarne i banalne ispade i onkraj konstrukcije politike kao stranačkih križaljki, ZKM-ov slučaj, iako poražavajuć, otvara tako prostor za političko djelovanje prema općim uvjetima za demokratizaciju kulturnog polja.
ObjavljenoObjavljeno
