Intervju Jesi vidjela da nešto gori u Vjesniku? – pita me prijateljica dok se napokon uvlačimo u krevete u našem unajmljenom smještaju, nakon višesatnog hodanja po izložbenim prostorima Međunarodne izložbe arhitekture, a onda i kasnovečernjeg degustiranja nekoliko vrsta popularnih venecijanskih spritzeva.
– Mhm. Vjerojatno neka neispravna žica, iskra, požar… ugasit će. Laku noć.
Nedovoljno sati kasnije budim se i još poluzatvorenih očiju ritualno otključavam mobitel. Na zaslonu je ispisan datum 18.11., a ispod njega upadljivo stoji oznaka notifikacije uz zelenu ikonu aplikacije za poruke. Klikom otvaram pikseliziranu fotografiju na kojoj se, usprkos nedostatku sunčeva svjetla i udaljenosti pozicije fotografa, jasno raspoznaje prizor vatrene buktinje i gustoga crnog dima koji gutaju Vjesnikov neboder i polako tale njegovu prepoznatljivu zlatno-smeđu staklenu fasadu.
Nepunih mjesec dana kasnije nalazim se u Mjesnom odboru Staro Trnje, na adresi Trnjanska cesta 128 u Zagrebu, povodom javnog razgovora u organizaciji kustoskog kolektiva BLOK, prikladno nazvanog Vjesnik: (u)mjesto zgarišta. Dvadesetak zainteresiranih sugrađana, novinarki, arhitektica, umjetnika, kulturnih radnica i članova mjesnog odbora okupilo se u prostoriji veličine školske učionice kako bismo razgovarali o značenju Vjesnikova kompleksa, svemu onome što je prethodilo njegovoj konačnoj propasti, kao i vizijama budućnosti tog prostora, a time i kvarta Trnje.
Budući da je ovaj razgovor ujedno i prvo javno događanje na temu Vjesnika od požara, iščekivanje i nestrpljivost gotovo su opipljivi u trenutku kada članica kustoskog kolektiva BLOK i moderatorica razgovora Ana Kutleša odlučuje prekinuti tišinu i pozdraviti okupljene, minutu prije najavljenog vremena početka. Kutleša nam otkriva da su organizatorice u ovaj prostor stigle na poziv predsjednika MO-a Staro Trnje Vatroslava Miloša s inicijalnom idejom da osmisle program koji bi povezivao baštinu dvaju zagrebačkih kvartova – Trešnjevke i Trnja. “Razgovarali smo o programima vezanima uz poplavu koja je 1964. devastirala oba kvarta. U međuvremenu se dogodila jedna druga katastrofa – ne toliko razorna, ali vrlo uznemirujuća – požar Vjesnikova nebodera”, pojašnjava Kutleša.
Uz moderatoricu, u razgovoru sudjeluju arhitektica, urbanistica i članica Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Suzana Dobrić, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Hrvatskog restauratorskog zavoda Martina Ivanuš te Nikola Bojić, kustos i interdisciplinarni umjetnik, kao i jedan od autora izložbe Tri pada (uz Miodraga Gladovića, Damira Gamulina i Damira Prizmića), koja je prošle godine bila postavljena unutar Vjesnikova kompleksa, u prostoru udruge KONTEJNER – biroa suvremene umjetničke prakse.
Kao uvod u razgovor, u kratkim crtama Suzana Dobrić upoznaje nas s genezom prostora Trnja i dviju važnih prometnica na čijem je raskrižju smješten Vjesnik. To su Savska cesta, stara zagrebačka prometnica čija trasa datira još od 18. stoljeća, te Slavonska avenija, koja je planirana još tridesetih godina prošlog stoljeća, a izvedena tijekom pedesetih kao dio Autoputa “Bratstvo i jedinstvo”. U to vrijeme raspisan je i natječaj za kompleks zgrade tiskare s uredskim prostorima, u okviru kojeg je za izvođenje odabran prijedlog arhitekta Antuna Ulricha. “Zbog financijskih i organizacijskih izazova, izgradnja kompleksa trajala je relativno dugo (od 1960. do 1972., op. a.), no rezultat je bila za to vrijeme najmodernija poslovna zgrada na ovim prostorima s izuzetno modernom tiskarom”, kaže Martina Ivanuš.
Radi se zapravo o vrlo velikoj površini od preko trideset tisuća kvadrata, koja osim nebodera uključuje i masivnu položenu bazu, u kojoj je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na pitanje o percepciji tog prostora među građanima danas, Dobrić odgovara da već dugi niz godina stanovnici okolnih kvartova Vjesnik doživljavaju nepristupačnim, zatvorenim i začahurenim te da je upravo neboder bio ključan element putem kojeg se ostvarivala barem vizualna prisutnost kompleksa u širem susjedstvu. Od samog početka Vjesnik je, zapravo, dostupan bio samo “pozvanima”, mahom novinarima, urednicama i radnicima tiskare, što je jasno davala do znanja i ograda po čitavom obodu kompleksa.
Možda djelomično i zbog toga Vjesnik nikada nije bio zaštićen kao pojedinačno kulturno dobro, premda je riječ o zdanju čija je fasada od aluminijskih nosača i specijalno bojanog stakla bila jedinstvena na ovim područjima i čija je unutrašnjost bila opremljena tada najsuvremenijom tehničkom opremom u polju novinarstva. Redakcije, tiskara i drugi odjeli novinske proizvodnje međusobno su komunicirali preko sustava pneumatske pošte, a čitav je kompleks, kako ističe Nikola Bojić, mogao funkcionirati potpuno autonomno. Imao je vlastiti sustav grijanja pa i trafostanicu koja je, u slučaju nestanka struje, cijeli kompleks trebala održavati operativnim. “Novine su morale izlaziti čak i ako se sve ostalo uruši – to je paradigma medijske ere koja više ne postoji”, pojašnjava Bojić.
Pošto je, prema iskazu ministra graditeljstva Branka Bačića, zbog velikih oštećenja na konstrukciji rušenje nebodera neminovno, otvara se pitanje budućnosti Vjesnikova kompleksa pa i obnove samog nebodera. “Faksimilna obnova podrazumijeva rekonstrukciju objekta do njegova izvorna stanja, s istim materijalima, metodama i oblikovanjem”, pojašnjava konzervatorica Ivanuš. No, budući da su suvremeni standardi za izgradnju poslovnih prostora bitno drugačiji od onih u vrijeme izgradnje Vjesnika, a jednako tako i zahtjevi protupotresne gradnje, takva vrsta obnove ne bi bila moguća bez velikih odstupanja od izvornog oblikovanja. Ipak, kako ističe Ivanuš, u najmanju ruku trebalo bi vratiti vertikalu, premda ne identičnu, pošto je upravo ona upisana u kolektivnu memoriju građana.
Arhitektica Dobrić priznaje da je po pitanju budućnosti kompleksa prilično pesimistična te ističe: “Znamo da je nešto više od šezdeset posto zgrade Vjesnika u vlasništvu države, a ostatak u privatnom vlasništvu, uključujući i nekretninske tvrtke. Vjerujem da će se ići na što bržu aktivaciju prostora na najgori mogući način, odnosno stvaranje komercijalnih sadržaja.”
Međutim, bilo kakva buduća gradnja morat će biti u skladu s novim Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba. Aktualni GUP predviđa zadržavanje postojeće poslovne namjene, unutar koje je (u manjoj mjeri) moguća gradnja i javnih i društvenih sadržaja. Uz raspisivanje natječaja za urbanističko i arhitektonsko rješenje, Dobrić ističe da bi za parcelu te veličine i značaja trebalo izraditi Urbanistički plan uređenja (UPU), ali da je prije svega neophodno kvalitetno i promišljeno programiranje sadržaja buduće izgradnje. Uz to naglašava da je kompleks potrebno otvoriti prema susjedstvu, a parter urediti zelenim i javnim površinama na korist svih građana.
Na tom tragu, umjesto fokusa na neboder i formu koja više ne postoji, Bojić predlaže preusmjeravanje pažnje na efemerne i neopipljive specifičnosti koje su bile ugrađene u formu, na genius loci kompleksa i specifične tipove znanja koji su se ondje proizvodili. “Kuća ne znači mnogo bez ljudi koji je nastanjuju”, ističe, “a umjesto vertikale, prostor potencijalne borbe za bolju budućnost Vjesnika je njegova horizontala”.
Pod horizontalom misli se na ogroman prostorni kapacitet u masivnoj bazi nebodera, gdje je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na perimetru te zone u posljednjih par godina s djelovanjem je započelo nekoliko organizacija na razmeđu kulture i kreativnih djelatnosti. To su već spomenuti KONTEJNER – biro za suvremene prakse te Radiona Vjesnik i arhitektonski ured SKROZ. Premda prostori tih organizacija nisu bili izravno zahvaćeni požarom, njihov je rad trenutačno znatno otežan, ponajviše zbog nedostatka osnovne infrastrukture poput električne energije. U Bojićevoj viziji budućnosti, tu bi horizontalu mogao nastaniti i niz drugih organizacija u medijskoj sferi kulture, koje bi činile heterogeni sustav manjih studija, društveno-kulturnih i javnih prostora.
Razgovor o Vjesniku približava se kraju, a ključna pitanja o njegovoj budućnosti ostaju visjeti u zraku. Početkom godine Vlada je objavila popis od 32 nekretnine od strateškog značaja za državu za koje se očekuje “značajna financijska, gospodarska, razvojna i društvena korist”. Među brojnim lukrativnim lokalitetima u turističkim zonama priobalja našao se i kompleks Vjesnika za koji je, prema obrazloženju odluke Vlade, predviđen smještaj državnih tijela, a valja istaknuti da je planiran i otkup ostatka vlasničkog udjela. No, bilo bi za očekivati da će Vlada, s obzirom na požar i posljedično rušenje nebodera, revidirati svoje planove za Vjesnik.
Ministar Bačić najavio je raspisivanje arhitektonskog natječaja, ali ne i prijeko potrebnu širu stručnu i javnu raspravu o programu i potrebama tog prostora. Kako ističe Dobrić: “Razgovori se moraju voditi na razini grada i države, uz konzultacije sa strukom i građanima. Potrebno je čuti i njihov glas.” Nažalost, nedavno izglasavanje Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji mimo arhitektonske i akademske struke te unatoč njihovoj snažnoj opoziciji, ne ulijevaju povjerenje da će se ti razgovori i dogoditi.
Kako će se razvijati borba za horizontalu Vjesnika, preostaje za vidjeti. Riječima Nikole Bojića: “Disperzni glasovi ne znače puno. Jedino se kroz širu platformu udruga, institucija i fakulteta – platformu za Vjesnik – može ostvariti utjecaj na političke odluke. Ne velik, ali možda jedini mogući.”
Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
ObjavljenoObjavljeno
