Bitka za značenje

Godine 2013. skupina nepotpisanih autora i autorica, okupljenih oko specifičnog pogleda na razloge zbog kojih svijet strelimice ide kvragu, sastavila je manifestni dokument Restoring the Natural Order – An Agenda for Europe. Dokument je neko vrijeme bio interan, da bi postao javan tijekom WikiLeaksovih rovarenja, a potom i zaslugom francuskog ARTE-a te organizacije Europski parlamentarni forum za seksualna i reproduktivna prava, koja ga je 2018. obradila u publikaciji Restoring the Natural Order (Vizija vjerskih ekstremista za mobilizaciju europskih društava protiv ljudskih prava na seksualnost i reprodukciju).

O vezi mreže Agenda Europa (proizašle iz/okupljene oko dokumenta) i nekih hrvatskih političara te Željke Markić iz udruge U ime obitelji, kao najprepoznatljivije predstavnice mreže u Hrvatskoj, hrvatski su mediji umnogome pisali, pogotovo nakon što su 2024. “procurili” mailovi Google grupe Agenda Europa, otkrivši neke od stratega i planova za retradicionalizaciju društva, pogotovo u polju rodne ravnopravnosti te seksualnih i reproduktivnih prava.

U nastavku ovog teksta bit će naznačeni osnovni postulati iz dokumenta Restoring the Natural Order – An Agenda for Europe i metode koje se u njemu predlažu za postizanje društvene promjene. Također, kroz “matricu” dokumenta bit će provučene izjave iz javnih nastupa te medijskih objava Hoda za život u 2025. godini, kao istaknute, posjećene i medijski izuzetno praćene manifestacije. Zanimalo nas je, naime, postoji li veza navedenih objava/izjava i dokumenta Restoring the Natural Order – An Agenda for Europe, odnosno jesu li i, ako jesu, kako su ideje iznesene u dokumentu implementirane u ovoj manifestaciji. 

“Prirodni zakon” kao politički program

U uvodu spomenutog dokumenta piše:

“… da bi društvo živjelo u miru i pravdi, nužno je da njegov pravni poredak bude u skladu s Prirodnim zakonom (Natural Law). Moralni principi i pozitivno zakonodavstvo koji nisu u skladu s Prirodnim zakonom u konačnici će uništiti svako društvo koje ih prihvati. Zato bi bilo pogrešno moral smatrati privatnom stvari. Prihvaćanje razvoda, kontracepcijskih praksi, pobačaja, homoseksualnosti, surogat majčinstva itd. ima implikacije ne samo za one koji su izravno uključeni, već i za društvo u cjelini, uključujući i one koji se ne slažu s istim. Prihvaćanje da su to ‘privatne stvari’ o kojima svatko treba donositi vlastite odluke jednako je prihvaćanju da će osobi ili skupini osoba s najnižim moralnim i kulturnim standardima biti dopušteno postavljati standarde i stvarati pravila za sve nas. Iz toga proizlazi proces decivilizacije.” (str. 3).¹

Prirodni zakon (pravila) i prirodno pravo (okvir) pravna su, filozofska i religijska kategorija, svaka sa svojim setom tumačenja, koja podrazumijeva univerzalna moralna načela življenja. Citirani dokument o tome neodređeno kaže: “Postoji Prirodni zakon koji ljudski razum može razaznati i razumjeti, ali koji ljudska volja ne može promijeniti.” (str. 7).

Glavni je “problem” taj što se od Prirodnog zakona, po ovom dokumentu, u suvremenom društvu “izuzetno odstupilo”. Za odstupanje – ponajprije Zapada – okrivljava se kulturnu revoluciju “koja je prava jednih zamijenila rigidnim pravima za druge”, npr. “pravo žena na pristup pobačaju stječe se na štetu prava na život nerođenih, pravo bračnih parova na razvod znači da su djeca izgubila pravo odrastanja s oba roditelja, pravo homoseksualaca da javno pokazuju svoje sklonosti znači da je ostatak društva izložen kontinuiranom ismijavanju svojih moralnih uvjerenja (ili bolje rečeno: ne svojih subjektivnih uvjerenja, već objektivne moralne istine).” (str. 3, str. 4). Kulturna revolucija, kaže se nadalje, seksualnost je transformirala u “robu koja bi trebala biti dostupna u svakom trenutku, svima, u svim mogućim oblicima”, a spolni čin razdvojila od primarne svrhe – prokreacije (str. 4).

Prva manjkavost današnjeg društva, piše u dokumentu, tumačenje je ljudskih prava. Naime, posljednjih godina niz ključnih pozicija u međunarodnim i europskim institucijama zauzimaju akteri koji, kroz ono što se u dokumentu opisuje kao pravosudni aktivizam, u postojećim dokumentima o ljudskim pravima poput CEDAW-a i Europske konvencije o ljudskim pravima “pronalaze” nova prava, osobito pravo na pobačaj i prava LGBT osoba, pri čemu se ponavljanjem takvih tumačenja nastoji osigurati njihova šira društvena prihvaćenost i legitimnost (str. 9).

Konstruiranje ideoloških neprijatelja

Osim toga, uzroke problema današnjeg društva treba tražiti i u “političkim ideologijama”, redom marksizmu, darvinizmu, feminizmu, homoseksualizmu, rodnoj teoriji, relativizmu i antidiskriminacijskoj ideologiji.

Marksizam se tako razumije kao da je danas preoblikovan u nove oblike klasne borbe, u kojima se sukobi više ne vode između kapitala i rada, nego između muškaraca i žena ili heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, te zagovara snažnu državnu kontrolu obrazovanja koja, navodi se, “olakšava indoktrinaciju” (str. 12). Darvinizam se, iako formalno priznat, dovodi u vezu s eugenikom i proglašava ideološkom, nihilističkom i antihumanom interpretacijom znanosti (“Oni koji se pozivaju na teoriju evolucije kao na protudokaz svim vrstama metafizičke misli (bila ona religiozna ili ne), jednostavno nisu voljni ili sposobni razumjeti inherentna ograničenja empirijske znanosti.“; str. 13).

Feminizam se opisuje kao ideologija koja prezire tradicionalne ženske uloge (“Nasuprot tome, on visoko vrednuje muške uzore i nastoji natjerati žene da se odijevaju i ponašaju kao muškarci. Stoga je feminizam zapravo antifeminizam.”; str. 14) te, potičući žene da napuste “prirodne funkcije”, navodno proizvodi društvene i ekonomske troškove koje potom preuzima država. “Homoseksualizam” se predstavlja kao ideologija koja uvodi novu verziju klasne borbe – pod njim “podrazumijevamo novu ideologiju koja uzdiže homoseksualnost / sodomiju kao ‘ravnopravnu’, a time i moralno prihvatljivu sklonost i ponašanje”, pri čemu je zadovoljavanje seksualnog nagona tu samo sebi svrhom pa “onda nije ni važno je li taj nagon usmjeren na osobu drugog spola, osobu istog spola, životinju ili bilo koji drugi objekt.” (str. 15).

Rodna teorija prikazuje se kao nastavak feminizma i homoseksualizma, ukorijenjen u radikalnom liberalizmu koji subjektivne osjećaje uzdiže iznad svake objektivne stvarnosti, zbog čega se u dokumentu proglašava “beznadno neznanstvenom”, odnosno “anti-znanstvenom” (str. 17). Relativizam se kritizira zbog poricanja istine i morala te se povezuje s totalitarnim tendencijama. Konačno, “antidiskriminacijska ideologija” tumači se kao skup politika “koje čak nastoje pretvoriti ‘jednakost’ u novo ljudsko pravo koje zamjenjuje i nadjačava sva ostala” (str. 18). Te su politike “iskaz pogrešnog koncepta pravde” i jer se odnose na “arbitrarno određena mjerila jednakosti”. Primjer? “…nedavni prijedlog Europske komisije o uvođenju fiksnih kvota za žene u upravnim odborima tvrtki na neviđen način otvoreno nameće diskriminaciju…” (str. 18).

U cjelini, navedeni se problemi suvremenog svijeta u tekstu prelamaju kroz temeljna polja života, braka i obitelji. Konkretnije, fokus se usmjerava na pitanja braka, razvoda i obitelji (uz poseban naglasak na tzv. “alternativne” oblike obitelji), kao i na prokreaciju, roditeljske odnose, prava djece, homoseksualnost, poligamiju i transrodnost. Tom se okviru pridružuju i teme kontracepcije, eutanazije, abortusa, prenatalne dijagnostike, medicinski potpomognute oplodnje, surogat-majčinstva, kloniranja te transplantacije organa. Svakom od njih dokument posvećuje pojašnjenja i upozorenja, na koja pak mi upozoravamo da ih je bolje ne čitati.

Strategije političkog djelovanja

Restoring the Natural Order donosi i strategije za ispravljanje društva čije su politike, pojašnjava se, rezultat uspješnosti grupa za pritisak da plasiraju vlastitu agendu, pri čemu one koje osvajaju još neosvojeno polje, kojim se drugi dakle nisu bavili, do cilja dolaze glađe, dok tamo gdje oponenti postoje, rezultat biva kompromis oko teme/agende. Kao prva strategija tako se navodi Potreba za ofenzivnom agendom: sugerira se “izlaziti” sa što radikalnijim prijedlozima. Ako kompromisni rezultat između oponenata bude status quo (jer su i jedni i drugi prijedlozi preradikalni), to predstavlja pobjedu jer služi “zaustavljanju napredovanja” protivnika u istom interesnom polju. “Stoga se ne bismo trebali bojati biti ‘nerealni’ ili ‘ekstremistični’ u odabiru ciljeva naše politike.” (str. 110). 

Druga je strategija Potreba da se razumije protivnike i uči od njih. Misli se pritom i na potrebu da se familijarizira s tim koja je institucija pod utjecajem kojeg “lobija” (a lobiji su “abortusni”, kontracepcijski, gej, lezbijski, radikalno-feministički, ateističko-militantni…), ali se navode i osnovne protivnikove taktike koje ili valja kopirati ili ih raskrinkati. Tako je jedna strategija “protivnika”, kaže se u dokumentu, prisvojiti jezik ljudskih prava, ne bi li o sebi stvorili sliku žrtve, odnosno branitelja prava. Stoga je prijedlog da se, kad je to moguće, vlastite zahtjeve također formulira kao prava za koja se bori, “npr. pravo očeva da spriječe pobačaj svoje djece; pravo roditelja da budu prvi odgojitelji svoje djece; pravo djece da primaju točne informacije, a ne propagandu, o sodomiji…”, (str. 119). Sugerira se i da “moramo okrenuti diskurs naših protivnika protiv njih samih (npr.: ‘spolni odgoj’ je u redu, ali treba pružati točne informacije, a ne propagandu.)” (str. 120).

Treća strategija klasična je Potreba za umrežavanjem na isti način na koji se tvrdi da su umreženi i oponenti, uz napomenu o nužnoj unificiranosti svih stavova: “… Ne može se biti protiv pobačaja, a podržavati umjetne kontracepcijske prakse ili IVF. Stoga, kako bi se pridržavali ove mreže, potrebno je pridržavati se paketa vrijednosti i političkih ciljeva utvrđenih u ovom radu.” (str. 121). Četvrta je strategija Potreba za prilagodbom političkom/pravnom okruženju: dovesti prave ljude na prave pozicije, utjecati na akademsku raspravu, stvoriti mrežu svojih novinara, koristiti oružje protivnika protiv njih, strateški parničiti (pred sklonim sudovima), postaviti prave ciljeve i lobirati na pravom mjestu (posebno na razini EU), te “riješiti problem institucija za ljudska prava” (kao što su različita tijela UN-a ili Europski sud za ljudska prava, koje treba pažljivo nadzirati i korigirati). 

Peta je strategija Potreba za rječnikom. Navodi se naime da kulturni revolucionari godinama guraju ‘inkluzivno’ tumačenje terminologije koju smatraju preprekama za svoju agendu (npr. obitelj, supružnik, brak, majčino zdravlje) ili “promiču upotrebu neologizama koji dobro zvuče, a ne privlače sumnju”, kao što su reproduktivno zdravlje i reproduktivna prava (str. 126). Prijedlog je da se postojeći koncepti ispune novim značenjem i da se u korištenju tih termina, s novim značenjskim odrednicama, uporno ustraje u svakoj komunikaciji. Primjer? Reproduktivna prava prevesti u “prava svih na reprodukciju”, pa će kulturni revolucionari naprosto odustati od korištenja ovog termina jer više neće značiti isto.

Od manifesta do prakse

Prikažimo izloženo napokon kroz praksu: kako se rječnik puni novim značenjem i pritom ustraje na njemu u svakoj komunikaciji, kako se gradi pozicija žrtve da bi se tražila prava te kako se u konačnici brani Prirodni zakon, testirale smo provukavši kroz “matricu” ovog manifesta medijske objave i javne istupe Hodova za život u 2025. godini. Izjave su davali čelnica organizacije U ime obitelji, lokalni organizatori i organizatorice te volonterke i volonteri.

Horizontalni je narativ predstaviti se kao glasnogovornici i glasnogovornice znanosti, objektivnosti i racionalnosti. Tako je zahtjev za “utemeljenosti na znanstvenim činjenicama” ponavljan u svakoj prilici. Dodatno, tituliranjem govornica i govornika (npr. matematičar, ekonomistkinja, liječnik, pravnica) očito se nastoji prisnažiti dojmu “znanstvenosti”. Evo nekih od primjera:

“Glavni problem je strah od znanstvene istine.” (HRT, Studio 4, 30. 3., najava Hodova)

“Želimo moderan zakon koji se temelji na znanosti i volji građana, a ne na ideologiji i kulturi smrti” (Hrvatska katolička mreža, 27. 9., Varaždin; slično u Hercegovina.info, 30. 4., najava početka Hodova ili u Ika.khm.hr, 20. 6., Imotski) 

“Želimo zakon koji gradi kulturu života, koji jača i štiti ženu i osigurava dostupnost istinitih informacija o razvoju nerođenog djeteta i posljedicama pobačaja i za dijete i za majku!” (Hodzazivot.hr, 11. 5., Zagreb)

“Postoje ljudi, organizacije i lobiji koji nas uvjeravaju da ne vjerujemo svojim očima. I da nerođeno dijete nije ljudsko biće.” (Hodzazivot.hr, 11. 5., Zagreb)

Ovo su pak neki od primjera viktimizacije (podsjetimo, korištenje strategija protivnika):

“Sigurna sam da će se u budućnosti na sve nas koji se zalažemo za pravo na život gledati na onaj isti način na koji mi danas gledamo ljude koji su se borili protiv ropstva ili za prava crnaca u SAD.” (IKA.khm.hr, 5. 5., najava Hoda u Zagrebu)

“Također traže zakonsku zaštitu za djecu s malformacijama, anonimni porod, osiguranje gnijezda za bebe, te prestanak diskriminacije trudnica koje nose bolesnu djecu.” (Hercegovina.info, 30. 4., najava početka Hodova)

“Istraživanja pokazuju da 75 % žena koje su imale pobačaj kažu da su to učinile zbog ekonomskih razloga ili pritiska okoline. Tražimo da se trudnicama koje se nalaze u teškim životnim prilikama pruži konkretna društvena, zakonska i ekonomska pomoć.” (Narod.hr, 6. 5., najava Hoda u Zagrebu)

Na pitanje novinara: “Niste pobjegli od različitih etiketa netolerantnih skupina pojedinaca koji guše prava žena na pobačaj, ali i ostalih prava žena u društvu…” u HRT-ovom Studiju 4 (30. 3.), odgovor gošće glasi: “To je totalitarni narativ koji za cilj ima etiketirajući ljude u društvu njih marginalizirati i onemogućiti da se vodi javna rasprava.”

“Industrija pobačaja obraća se ženama u teškim i osjetljivim životnim situacijama. Majkama, ženama, djevojkama i koristeći njihovu tugu i na izgled, bezizlaznu situaciju, nudi im ono zbog čega one požale.” (Kigo.hr, 17. 5., Osijek)

Nadalje, emancipacija, koja se vezuje uz feminizam, puni se novim značenjem:

“Ovih dana mogli smo čitati kako se u ime svih žena netko zalaže za ostvarivanje prava na besplatno usmrćivanje, prekid života svoga djeteta – svoga sina ili kćeri. Ja sam žena i ne dam nikome pravo da se u moje ime bori za pravo na usmrćivanje nerođenog djeteta!” (Hrvatska katolička mreža, 6. 9. Šibenik)

“Uskoro ćemo živjeti u svijetu u kojem će zašutjeti svi oni koji nas, žene uvjeravaju da je usmrćivanje vlastitog djeteta vrhunac naše emancipacije.“ (Hodzazivot.hr, 11. 5., Zagreb)

“Kroz ovih deset godina u javnost je izašlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete, već i za njihov život. Te nam žene potvrđuju da usmrćivanje njihovog djeteta, odnosno pobačaj, nije bio čin njihova ‘osnaživanja’ ili ’emancipacije’ nego rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, liječnika ili društva te izostanka solidarnosti i potpore kad im je bilo najteže.” (Hodzazivot.hr, 11. 5.; slično i u Sisku 9. 6., Slavonskom Brodu 13. 9 te Imotskom 20. 6.) 

“Organizatori ističu da se modernu ženu ne bi smjelo gurati u smjeru nasilnog prekida trudnoće, već joj treba omogućiti izbor koji ne uključuje oduzimanje života njezinom nerođenom djetetu, nego društvenu podršku, solidarnost i dostojanstvo”. (Hercegovina.info, 30. 4., najava Hodova)

“Odbacujemo ideologiju koja promovira pobačaj kao oblik emancipacije žena i zalažemo se za društvo koje s ljubavlju i zahvalnošću gradi svoju budućnost na poštovanju i zaštiti života.” (Narod.hr, 19. 5., Osijek)

Javna se sredstva krivo usmjeravaju, moguće i radi “djelovanja feminizma”:

“Tražimo da se novac za sulude i nepotrebne projekte preusmjeri na ispunjavanje obaveza prema ženama koje mogu i žele iskoristiti svoju biološku povlasticu da budu majke” (Tportal, 8. 3., najava Hodova)

“Tema je da li danas žene koje dobiju tešku dijagnozu svog djeteta prenatalno dobiju pomoć. I da li one dobiju sve ono što im je potrebno da bi se mogle brinuti o svom bolesnom djetetu kao o onom djetetu koje nije bolesno.” … “Mi ne želimo da se javni novac troši za stvaranje kulture smrti.” (HRT-ov Studio 4, 30. 3., najava Hodova)

Nije zanemaren ni komunizam (što je moguća veza s “ideologijom marksizma”):

“Volonteri i donatori Hoda omogućuju građanima da javno iskažu svoje neslaganje s nepravednim zakonom iz doba komunizma koji stvara dojam da je usmrćivanje nerođenog dječaka ili djevojčice nešto prihvatljivo ili čak dobro”. (Cibalia.info, Vinkovci 27. 5., Dugopolje.org, Sinj 19. 5.; Narod.hr, Osijek 13. 5. te Hodzazivot.hr, Zagreb 11.5.).

Tu je, dakako, i eugenika odnosno, podsjetimo, veza s darvinizmom:

“Neprihvatljivo je da netko u 21. stoljeću promiče eugeniku – selekciju i usmrćivanje bolesnih i različitih, pobačaj, odnosno prekid života nerođenih i eutanaziju – usmrćivanje starih i bolesnih. Neprihvatljivi su pozivi za kršenjem prava na priziv savjesti i nakana da se ginekologe i zdravstvene djelatnike prisiljava da sudjeluju u usmrćivanju nerođenog djeteta”. (Narod.hr, najava Hoda u Zagrebu, 6. 5.)

Koordinatorica je naglasila kako “poticati ženu na pobačaj nije pomoć, nego oblik nasilja, te upozorila na opasnost eutanazije i promicanja selekcije života u modernom društvu.”  (Laudato.hr, najava Hoda u Zagrebu, 6. 5.) 

Kako drugačije zaključiti no da su hodači za život novi zaštitnici “ljudskih prava” – ali onih “pravih” prava:

“Svima nama važno je iskazati svoj građanski stav da svako civilizirano društvo treba štititi one najslabije, a toliko dragocjene. Želimo da zakon štiti dijete čije se otkucaje srca može zabilježiti već 18. dan od začeća. Želimo zakon koji gradi kulturu života, koji jača i štiti ženu i osigurava dostupnost istinitih informacija o razvoju nerođenog djeteta i posljedicama pobačaja i za dijete i za majku!” (Narod.hr, najava Hoda u Zagrebu, 6. 5.).

Ovo je dakako samo sneak-peek u diskurs. Predstavljen je samo analizirani “izrezak” objava i izjava iz 2025., vezano za samo jednu manifestaciju, s tezom da bi on mogao biti povezan s analiziranim manifestom Restoring the Natural Order. No, udruga U ime obitelji ne samo što u Hrvatskoj djeluje dugo (pa već dugo daje i mnoge druge izjave, na druge teme, osim abortusa), već je i tek jedan od aktera sve šarenije hrvatske scene na ovaj ili onaj način povezane s agendom “ponovne uspostave Prirodnog zakona”, odnosno s mrežom koja se sada zove Vision Network.

Također, diskurzivne strategije samo su jedna od alatki. Neke su od manifestom predloženih uključuju, podsjetimo, dovesti prave ljude na prave pozicije, utjecati na akademsku raspravu, stvoriti mrežu istomišljenika novinara, strateški parničiti, postaviti prave ciljeve i lobirati na pravom mjestu, “riješiti problem institucija za ljudska prava“… Nažalost, čini se da je sve s ove liste u posljednjih desetak godina potiho pored sebe dobilo kvačicu checked. Militarističkim žargonom, bitka koju vodimo bitka je za značenje: jednakosti, pravde i pravednosti, znanstvenosti, slobode, mira…

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

1. Prijevod je u cijelom tekstu autoričin ↩︎

Objavljeno 09.02.2026.