Tema Piše: Matija Mrakovčić
Hrvatski sabor je 17. listopada 2014. godine usvojio Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je cjeloživotno učenje uvela kao temelj cjelokupnog obrazovanja. Cjeloživotno učenje odnosi se na sve aktivnosti stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti tijekom života, s ciljem njihova usvajanja ili proširenja, i to u okviru osobnog, društvenog ili profesionalnog razvoja i djelovanja pojedinca. Takav sveobuhvatni koncept obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim izvedbenim oblicima: uključuje programe formalnog obrazovanja (ranog i predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog, kao i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih), neformalnog obrazovanja (organizirane radionice, seminari, studijski posjeti, no bez primanja certifikata), te informalnog obrazovanja (nenamjernog, neorganiziranog i spontanog stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti).
Kao jedan od ciljeva Strategije određen je razvoj sustava priznavanja i vrednovanja neformalno i informalno stečenih znanja i vještina, a donošenjem Zakona o Hrvatskomu kvalifikacijskom okviru (HKO) 2013. stvorene su pravne pretpostavke za reguliranje takvog sustava. Naime, Zakonom je predviđeno donošenje Pravilnika o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no, četiri godine kasnije, nikakvi sustavi i procesi u Hrvatskoj još nisu započeli. Polazišta za uspostavu sustava jesu primjeri dobre prakse i strateško-političke preporuke za razvijanje i primjenu sustava vrednovanja neformalnog i informalnog učenja, posebno Preporuka Vijeća EU-a iz 2012. koja 2018. godinu navodi kao krajnju u kojoj bi države članice trebale razviti takav sustav vrednovanja. Tek u rujnu 2017. u Registar HKO-a upisan je prvi standard i to standard zanimanja Financijsko-računovodstveni forenzičar.
“Uspostava procesa i sustava priznavanja stečenih znanja i vještina, osobito onih proizašlih iz neformalnih i informalnih oblika učenja, dugoročan je izazov za našu zajednicu”, zapisano je u Strategiji obrazovanja koja je, kao i ostali njeni glavni ciljevi – cjelovita kurikularna reforma, unapređenje studentskog standarda, uključenost odraslih građana u procese cjeloživotnog učenja te međunarodno kompetitivna javna sveučilišta i javni znanstveni instituti – zastala s provedbom još s promjenom vlasti 2015. godine, kada je većinu u Saboru osvojio HDZ, jedina stranka koja krajem 2014. u parlamentu nije podržala spomenutu Strategiju.
U Hrvatskoj postoji dugogodišnja i bogata praksa kvalitetnih programa neformalnog obrazovanja koje provode prvenstveno organizacije civilnoga društva, a koje ih razvijaju temeljem pretpostavke da će ih moći provoditi i u ustanovama formalnog obrazovnog sustava. Pitanje postupka validacije i certificiranja neformalnih obrazovnih programa udruga ove je godine postavljeno kao jedna od provedbenih aktivnosti Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021, a javno savjetovanje o Nacrtu bilo je otvoreno do 8. rujna. Kao rok provedbe te aktivnosti određena je 2020. godina što je izazvalo nemalo komentara u savjetovanju upravo zbog njegove neprimjerenosti. To ne iznenađuje kada se uzme u obzir da se radi o živoj praksi, o programima koji se već dugi niz godina provode, da poneke škole te programe već i koriste u nastavi, a da je Zakon o HKO-u koji je predvidio Pravilnik o priznavanju i vrednovanju neformalnog učenja donesen sada već davne 2013. godine.
Iako Republika Hrvatska načelno ima univerzalan i besplatan sustav obrazovanja, zbog decentralizacije financiranja nekih njegovih sastavnica, pitanje dostupnosti i troškova obrazovanja se razlikuje u različitim dijelovima Hrvatske, istaknuto je u istraživanju koje je proveo Centar za mirovne studije u okviru projekta “Geometar (ne)jednakosti”. Glavne prednosti hrvatskog sustava obrazovanja i osposobljavanja su niska stopa ranog napuštanja školovanja te visoka stopa nastavka školovanja nakon srednje strukovne škole. S druge strane, svega 2,5 % odraslih osoba u Hrvatskoj sudjelovalo je tijekom 2014. godine u obrazovanju i osposobljavanju, a Hrvatska ima i jednu od najviših stopa mladih koji nisu u sustavu obrazovanja, zaposlenja niti sustavu osposobljavanja (NEET). Upravo u tom kontekstu neformalno i informalno obrazovanje, kao sastavnice cjeloživotnog obrazovanja, zadobiva svoju veću važnost.
Stoga je 2014. godine ohrabrila najava osnivanja Mirte, ustanove za obrazovanje odraslih čiji je djelokrug rada obrazovanje za mir, demokraciju, građansko samoorganiziranje, volonterstvo, mlade. Mirtu je osnovao upravo Centar za mirovne studije, čiji Mirovni studiji ove godine upisuju 20. generaciju polaznika, u suradnji s partnerima Mrežom mladih Hrvatske, Volonterskim centrom Osijek i udrugom Smart iz Rijeke i Zagreba. Ivu Zenzerović Šloser, voditeljicu ustanove, upitali smo o dosadašnjem radu i preprekama na koje su naišli. “U nedostatku sustavne edukacije za demokraciju u cijeloj obrazovnoj vertikali, manjku formalnih programa koji daju znanje, bude kritičku svijest i osnažuju sudionike za demokratski građanski angažman, prije nekoliko godina pokrenuli smo Mirtu, ustanovu za obrazovanje odraslih za mir i demokratsko građanstvo. Želja nam je bila da ustanova omogući vrednovanje programa cjeloživotnog učenja”.
No, ističe Zenzerović, ovaj poduhvat naišao je na nekoliko prepreka. “Unatoč najavljenim promjenama u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, vrednovanje kompetencija stečenih neformalnim programima još nije zaživjelo. Osim toga, ciljeve koji se tiču demokratskog i aktivnog građanstva, u programima poput Mirovnih studija, Studija za mlade ili Demo akademije iz Osijeka, izrazito je teško prevesti na tip kompetencija koje se traže za zapošljavanje mladih ili prekvalificiranje odraslih. U primjeni Zakona o obrazovanju odraslih nije zaživjela dimenzija aktivnog građanstva, već se programi osposobljavanja i usavršavanja još provode uglavnom za vrlo konkretna, u pravilu deficitarna zanimanja. To jest važno za tržište rada, ali vještine i interdisciplinarna društveno korisna znanja kakva mi nudimo u pravilu nisu na tom popisu”.
Upitana o mogućnostima suradnje s drugim neformalnim programima i povezivanju u još veći alternativni studijski program, Zenzerović kaže da rade na ranije uspostavljenim aktivnostima i neformalnim programima, no financijsko se okruženje u protekle dvije godine također pokazalo povoljnim. “U tom kontekstu, ova ustanova bit će u skorije buduće vrijeme fokusirana na strateška partnerstva i organiziranje neformalnih edukacijskih programa te stvaranje preduvjeta za svoj daljnji ambiciozniji razvoj”. Jedan od strateških pratnera mogao bi biti i obrazovni program Ženskih studija, koje je Centar za ženske studije pokrenuo 1995. godine. Jasminka Pešut, dugogodišnja voditeljica obrazovnog programa, ističe da nikada nisu pokušale certificirati program direktno kod Ministarstva obrazovanja, u vidu cjeloživotnog obrazovanja jer neformalno obrazovno polje smatraju na određeni način širim i pristupačnijim od njegova zatvaranja u formalne uvjete i okvire: “Koliko se sjećam, tadašnji je zakon pokrivao samo obrazovanje odraslih, a to je ipak uže i drugačije od našeg programa”.
Kao nositelj spomenute aktivnosti validacije u sklopu Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021 određeno je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a sunositelji Ured za udruge i Agencija za odgoj i obrazovanje. U tijeku savjetovanja predloženo je uključivanje Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, stručnjaka iz visokog obrazovanja te predstavnika Savjeta za razvoj civilnog društva dok se Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja sam predložio kao sunositelj mjere.
I dok se mogućnost vrednovanja različitih znanja i vještina stečenih izvan formalnog sustava obrazovanja, godinama nakon donošenja Zakona o HKO-u i Strategije obrazovanja, opet promišlja, Ministarstvo i dalje ne izdaje certifikate ili potvrde koje bi polaznici neformalnih obrazovnih programa mogli iskoristiti kao referencu pri zapošljavanju ili nekom natječaju ili, ako su studenti, kao zamjenu za ECTS bodove. S druge strane, za svaki projekt koji uključuje ulazak u škole organizacije civilnog društva trebaju potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, no tu se ne radi o validaciji programa već pozitivnom mišljenju odnosno odobrenju određenom provoditelju programa. Certifikate za sada izdaje isključivo Agencija za odgoj i obrazovanje – ključna poveznica obrazovnih ustanova i organizacija civilnog društva – no, kao što nam potvrđuju brojni sugovornici, bez ikakvih javno objavljenih i obrazloženih kriterija.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
