Tema Piše: Matija Mrakovčić
Upravo objavljeni Poziv za predlaganje kandidata za članove Europskog gospodarskog i socijalnog odbora iz reda organizacija civilnoga društva, u odnosu na prethodni poziv objavljen 2012. godine, savršeno ocrtava putanju koju je organizirano civilno društvo u Hrvatskoj prošlo od snažne pozicije i sudjelovanja u odlučivanju u tijelima Vlade RH u godini pred ulazak u članstvo Europske unije, do godine kad Hrvatska predsjeda tom Unijom, a od civilnog se društva očekuje tek raspoloživost i motivacija, doslovno – da se ne trudi previše.
Strategijski vakuum
Istoga dana kad je objavljen Poziv na predlaganje kandidata za članove Europskog gospodarskog i socijalnog odbora iz reda organizacija civilnoga društva, iz Ureda za udruge najavljena je prva sjednica sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnoga društva. Koronakriza je, pokazat će se dobrodošlo, prekinula njegovo konstituiranje i – s obzirom na nevjerojatno slab odaziv sustava da osigura nebrojene usluge koje organizacije u svojim lokalnim sredinama svakodnevno proizvode – potrebnu komunikacijsku liniju između predstavnika OCD-a i Vladinog ureda za njih.
Novi se Savjet tako prvi put sastaje 20. svibnja, s dnevnim redom usvajanja poslovnika, izbora predsjednika i zamjenika Savjeta te točkom Razno. Prije no što se pozabavimo točkom koja se ne nalazi na Dnevnom redu, potrebno je posvetiti koji redak prošlom sazivu Savjeta koji je imao nezahvalnu zadaću – osigurati da se izglasa Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2017. do 2021. godine. Njen je Nacrt bio spreman tek u ljeto 2017. jer je godinu prije prva vlada HDZ-a i MOST-a odlučila nimalo suptilno ugasiti dijelove organiziranog civilnog društva. Druga vlada, predvođena Andrejem Plenkovićem, ipak je bila temeljitija.
Strategija razvoja civilnog društva ključni je dokument za unapređenje postojećeg i stvaranje novog pravnog, financijskog i institucionalnog okvira potpore razvoju civilnoga društva u Republici Hrvatskoj. Strategija za razdoblje 2017. – 2021. izrađena je u participativnom procesu u kojem je sudjelovalo više od 70 predstavnika organizacija i tijela javne vlasti, institucija i akademije, a u strateški dokument uvedeni su pojmovi i mjere poput civilno-javnog partnerstva, medija zajednice, sustavnog istraživanja o stanju razvoja civilnoga društva te prikupljanja i čuvanja arhivske građe civilnoga društva, podupiranje odgojno-obrazovnih sadržaja kroz neformalne obrazovne programe OCD-a i njihovo certificiranje, osiguranja poticajnog okvira za razvoj društvenog poduzetništva, zakladništva i organizirane filantropije.
Nakon što je Nacrt Strategije prošao javnu raspravu, poslan je na očitovanje tijelima državne uprave (TDU). Gotovo dvije godine od izrade Nacrta, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava Marka Pavića nije se o njemu očitovalo te je cijeli proces zaustavljen. Protekom vremena postalo je očigledno da Nacrt Strategije treba revidirati. Iako je Savjet na tome inzistirao, do prve rasprave među dionicima došlo je tek na jednom dijelu konferencije u organizaciji Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva u listopadu 2019., na kojem nisu sudjelovali svi članovi Savjeta. U studenom 2019. Strategija postaje Plan za razdoblje 2020. – 2026., jer ga je prema očitovanju Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije Marka Pavića trebalo uskladiti sa Zakonom o sustavu strateškog planiranja. Tako revidirana Strategija morala bi proći još jedan krug usuglašavanja s TDU, a prema riječima ravnateljice Ureda za udruge Helene Beus, njeno se donošenje očekivalo do ožujka 2020. Sredinom svibnja potpuno je jasno da od te Strategije ili takvog Plana neće biti ništa.
U tom je kontekstu posebno važno naglasiti da se rad predstavnika TDU u Savjetu tijekom cijelog mandata šestog saziva svodio na čekanje da istekne trogodišnje razdoblje predviđeno za donošenje i provedbu dokumenta. Kako drugačije objasniti izostanak njihove koordinacije s tijelima koje predstavljaju, nedostatak informacija s njihove strane, rasprave koje su se vodile oko nagađanja što koje ministarstvo ili pak Vlada misli o procesu donošenja Strategije? Predstavnici OCD-a u Savjetu u međuvremenu su gotovo isključeni iz procesa donošenja Uredbe o raspodjeli prihoda od igara na sreću te planiranja i upravljanja natječajima iz Europskog socijalnog fonda, iako se radi o tijelu koje za svoj rad ima mandat 601 organizacije civilnog društva, koliko ih je sudjelovalo u glasovanju za šesti saziv Savjeta.
I nova Strategija odnosno Plan tek je privid kretanja jer je organiziranom civilnom društvu, barem onom stasalom u posljednjih desetak godina, nošenom valom europskih ideja bez granica i protučinidbi donatorima koji osiguravaju njihovu egzistenciju, u međuvremenu poljuljana pozicija partnera i pregovarača. Zatrpano je administracijom i birokracijom primjerenom tijelima javne uprave, umjesto ažuriranja Uredbe kojom bi se njihov rad proglasio od interesa za opće dobro – taj je rad donekle kriminaliziran, te je paralelno aktualna vlast organizirala “svoje” civilno društvo s ciljem oduzimanja reprezentativnosti i legitimiteta. Kakva Strategija! Takvom dojmu, a za dojam je osim istraživačkih tekstova dovoljno čitati zapisnike sjednica Savjeta, kao svojevrsna potvrda dolazi poziv za prijedlog članova u EGSO iz redova udruga.
Proceduralni vakuum
Europski gospodarsko-socijalni odbor (EGSO) savjetodavno je tijelo Europske unije koje uključuje predstavnike socijalnih i gospodarskih skupina. Kandidate za članove EGSO-a u Hrvatskoj predlažu organizacije socijalnih partnera, krovne organizacije poduzetnika te druge organizacije civilnoga društva, na poziv Ministarstva rada i mirovinskoga sustava koje je odgovorno za koordinaciju cijelog procesa predlaganja i imenovanja. Temelj za raspisivanje poziva je Odluka o postupku imenovanja članova donesena 2013. godine, a koja općenito definira uvjete i kriterije koje kandidati moraju ispunjavati te proceduru odlučivanja o njima.
Do sada, Hrvatska je na razini EGSO-a prepoznata kao država članica s izuzetno transparentnom procedurom izbora članova jer poštuje Zakon o reprezentativnosti, ali istodobno vodi i računa o raznolikosti zastupljenih interesa s obzirom na područja djelatnosti. Tako udruge poslodavaca predstavljaju HUP, HOK i HGK, sindikate predstavlja SSH, NHS i Matica hrvatskih sindikata, dok se predstavnici civilnog društva biraju izravno i predstavljaju različite mreže i tematska područja građanskog djelovanja – u aktualnom sastavu to je ruralni razvoj (Lidija Pavić-Rogošić), zaštita okoliša (Toni Vidan) i demokratizacija i zaštita ljudskih prava (Marina Škrabalo). Spomenuta Odluka iz 2013. provedena je međusektorskom suradnjom putem Savjeta za razvoj civilnoga društva u dva koraka, što je u skladu s uobičajenom dobrom praksom odabira predstavnika civilnog društva u domaćim i međunarodnim savjetodavnim i radnim tijelima.
No, iako je iz zapisnika posljednjih sjednica Savjeta očigledan bio interes predstavnika OCD-a da o toj temi raspravljaju, s obzirom na naputak Vijeća EU da je Vlada RH obvezna imenovati kandidate najkasnije do 1. lipnja 2020., predstavnici Ministarstva rada, Ureda Premijera te Ureda za udruge odbijali su raspravu i interpretirali moguću proceduru i kriterije odabira: “ima vremena”, “to je kompleksna tema koja zahtjeva stručna i pravna mišljenja”, “kad se uspostavi GSV pokrenut će se postupak izbora za sve tri grupe”, “ima dosta zainteresiranih i svima treba dati jednaku šansu, ne treba brzati”… Riječima Luke Bogdana, zamjenika članice, upraviteljice Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva: “Nema mjesta panici. Savjet treba pričekati prvi korak, a to je da onaj tko koordinira proces započne sve”. Onaj je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, za kojeg je Bogdan uvjeren da će se “obratiti Savjetu”. Tako je upitnost (već utvrđene) procedure postalo ogledni primjer funkcioniranja šestog, a izgledno i sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnog društva.
Istoga dana kad je objavljen Poziv na predlaganje kandidata za EGSO, najavljena je i konstituirajuća sjednica sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnoga društva. No, na njenom Dnevnom redu nisu rasprava i utvrđivanje uvjeta i procedure izbora kandidata, što cjelokupan proces stavlja u nevjerojatnu utrku s vremenom. Poziv je raspisan 12. svibnja 2020. s rokom od tjedna dana, iako Poslovnik Savjeta propisuje rok koji u pravilu ne može biti kraći od 15 dana. Uslijed nedorečenosti Poslovnika Savjeta, dosadašnja dobra praksa po kojoj se proces odabira predstavnika udruga u povjerenstva, savjetodavna ili radna tijela odvija u dva kruga mogla bi biti preskočena, što će zapravo omogućiti da predstavnici TDU odabiru predstavnike civilnog društva, odnosno da Vlada RH može imenovati u EGSO svoje kandidate i direktno narušiti autonomiju izbora predstavnika udruga u to tijelo.
Tako pretpostavljeni okvir potvrđuju i dvije ključne sastavnice ovogodišnjeg poziva: kandidature i proces odabira. Uputa iz 2013. propisuje sljedeće uvjete i kriterije koje kandidati moraju ispunjavati: “iskustvo u području djelokruga EGSO-a, profesionalni iskustvo, osobna motivacija, poznavanje stranog jezika i komunikacijske vještine, raspoloživost za sudjelovanje na sastancima, poznavanje institucija Europske unije”. U suradnji sa Savjetom za razvoj civilnog društva, 2012. ti su uvjeti precizirani: najmanje 3 godine aktivnog djelovanja u udruzi, poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu (prednost kandidatima s poznavanjem još jednog ili više ostalih službenih jezika EU), poznavanje tematike europskih integracija (prednost kandidatima sa završenom izobrazbom na tom području), iskustvo suradnje s krovnom europskom mrežom na svom području (prednost kandidatima koji već sudjeluju u radu europskih mreža udruga) te posjedovanje komunikacijskih i socijalnih vještina. No, osim očiglednog izostanka definiranijih profesionalnih i osobnih vještina za poziciju koja predstavlja most organiziranog civilnog društva prema institucijama Europske Unije, ovogodišnji je poziv višestruko problematičan iz drugog spomenutog aspekta: procedure izbora.
Dok je kandidata 2012. mogla istaknuti samo mreža odnosno koordinacija udruga na nacionalnoj razini, poziv iz 2020. ne traži takav tip reprezentacije: kandidata ističe organizacija koja u do 100 riječi mora opisati, bez prilaganja ikakve dokumentacije, ispunjava li kandidat uvjete i kriterije. Koliko takva procedura odudara i od usustavljenog procesa izbora članova i članica Savjeta, čije kandidature mora pisanim putem potvrditi što veći broj organizacija iz njihova područja djelovanja, sasvim je očigledno. Nadalje, za razliku od prijašnjeg poziva koji je propisivao dva koraka odlučivanja – odluku o predlaganju kandidata donosi povjerenstvo u sastavu tri predstavnika Savjeta za razvoj civilnog društva, te po jedan predstavnika Ureda za udruge i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koji tek nakon obavljenih razgovora predlažu Savjetu tri člana o kojima onda Savjet odlučuje – aktualni poziv tek propisuje da će o izboru članova “glasati Savjet za razvoj civilnoga društva”. Savjet ima važnu ulogu jer zajedničkim glasanjem članova iz redova udruga i TDU formalizira i daje legitimitet kandidatima koje predlažu udruge, no on ni u kojem slučaju ne bi smio dovesti to tijelo u situaciju u kojoj se glasovima predstavnika TDU utječe na odabir između više predloženih kandidata udruga.
Nema mjesta panici?
Proces ovaj put koordinira jedino tijelo državne uprave koje je više od dvije godine odbijalo izjasniti se o Strategiji razvoja civilnog društva. U tom je kontekstu zanimljivo istaknuti detalj iz poziva za predlaganje kandidata za isto tijelo iz 2012., a koji u pozivu iz 2020. ne postoji. “Sukladno obvezi iz Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva usvojene na sjednici Vlade Republike Hrvatske 12. srpnja 2012., Ured za udruge dužan je u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva provesti postupak odabira predstavnika udruga odnosno organizacija civilnoga društva u članstvo EGSO-a”, u novom je pozivu zamijenjeno formulacijom “Ured za udruge u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva provest će postupak odabira predstavnika organizacija civilnoga društva”. Da se ne radi o slučajnosti, potvrđuje i uvod u područje IV. nikada donesene Strategije koji dotadašnju praksu historizira i ne uvodi u novi dokument kao obavezu, niti se EGSO-om bavi detaljnije. Nema Strategije koja bi međusektorsku suradnju propisivala pa stoga nema ni potrebe da se slijedi primjer vlastite dobre prakse.
Transparentnost u postupanju, jasne procedure izbora i sudjelovanja, reprezentacija i paritet te općenito javnost postupanja, neki su od ključnih preduvjeta stabilnog funkcioniranja sustava institucionalne potpore civilnom društvu u Hrvatskoj, koji se od 2000-ih godina razvija kao primjer dobre prakse prepoznat i izvan granica države. No, odluke koje nositelji vlasti donose u posljednje četiri godine te partnerstva koja sklapaju mimo za to predviđenih tijela jednako tako pomalo, ali stabilno urušavaju sve što je građeno proteklih desetljeća. Koronakriza se u kontekstu razvoja civilnog sektora ispostavlja kao opravdanje za neučinjeno, ali i kao mogućnost da se brže i učinkovitije dovrši posao nimalo suptilno započet 2016. godine.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
