Blic U posljednjih dvadesetak godina, na prostorima država nastalih raspadom Jugoslavije, prisutan je rastući interes za aktivizam kroz pjevanje, koji se ogleda u formiranju i djelovanju aktivističkih zborova. Taj je fenomen toliko izražen da je već postao predmetom akademskih istraživanja. U svojoj knjizi Socialism Now: Singing Activism after Yugoslavia Ana Hofman, kombinirajući povijesni i etnografski pristup, kao njihov zajednički nazivnik identificira uvjerenje u važnost i revitalizaciju socijalističkih ideja i vrijednosti u današnjim vremenima. Iako je svaki od njih fokusiran na pojedine aspekte borbe za jednakost, kao poveznicu pronalazi i nezadovoljstvo ekonomskom i društvenom regresijom u kojoj je sve teže vjerovati u obećanu sjajnu kapitalističku budućnost.
Kako Hofman kaže, “članovi zbora svojim angažmanom u organizacijskim strukturama i izborom repertoara obnavljaju socijalistički, antifašistički i ljevičarski etos. Kroz taj angažman zalažu se za radnička i socijalna prava, protive se klasnoj stratifikaciji, gentrifikaciji, privatizaciji i prisilnim migracijama te aktivno sudjeluju u LGBTQIA+, feminističkom i ekološkom aktivizmu”. Upoznaje nas s radom mnogih zborova formiranih od početka dvijetisućitih – od beogradskog Horkeškarta (2000, kasnije Horkestar), zagrebačkog Le Zbora (2005), ljubljanskog Kombinata (2008), do pulske Prakse (2014).
Svi ti zborovi inspiraciju za svoj repertoar nalaze koliko u povijesnim revolucionarnim, radničkim i partizanskim pjesmama koje često i modificiraju, toliko i u suvremenoj glazbi. Poigravaju se tradicionalnim konceptom zbora prihvaćajući amaterizam i zajedničko donošenje odluka, i pokušavaju pronaći nove načine za politički angažman u vremenima sve veće apatije. Neoliberalni kapitalizam koji eksploatira, iscrpljuje i ne ostavlja prostora za slobodno vrijeme i odmor zajednički je neprijatelj. To malo slobodnoga vremena biraju provesti u zajednici i solidatnosti, umjesto kroz konzumerizam i self-care industriju.
U taj se fenomen prirodno uklapa VINS (Vokalno-instrumentalna neformalna skupina) osnovana u Rijeci 2015. godine, a koja od lani djeluje pod imenom VINS Vladarice, kao jedini glazbeno-vokalni sastav u Rijeci koji izvodi specifičan repertoar: prepjevavaju pjesme koje promiču rodnu ravnopravnost, solidarnost, radnička prava, antifašističko i drugo tradicijsko nasljeđe. Tijekom desetljeća djelovanja surađivale su s lokalnim i regionalnim glazbenicama i glazbenicima, umjetnicama i umjetnicima te s brojnim udrugama i organizacijama u sklopu različitih projekata. Zbor je održao 40-ak nastupa, ponajprije u Rijeci i okolici, te u Zagrebu.
Dosad ste ih mogli sresti samo uživo ili pročitati izvještaj s nekog od njihovih nastupa, no za proslavu desetljeća postojanja odlučile su dokumentirati barem dio svoga rada. Osim obljetničkog koncerta održanog 7. lipnja u Rijeci, objavile su i svoju Aktivističku pjesmaricu koju prate snimke pjesama na Bandcampu i YouTube kanalu.
Kao što same navode, riječ je o tekstovima aktivističkih pjesama koje su u VINS-u prepjevale “ili na hrvatski jezik ili na jezik oslobođen patrijarhata, jezik koji u ovom času koristimo, koji je dakle živ, i koji svjedoči o životima i kontekstu u koji vjerujemo i u kojem se nalazimo… Pjesme slave feminizam, rodnu ravnopravnost, slobodu seksualne orijentacije, slave antifašizam, igraju se s baštinom, potiču na otpor, ali – kad je to moguće – kao oružje biraju igru i humor”. Uz svaki tekst dolazi i pojašnjenje, kako o izvornoj pjesmi i povijesnim okolnostima u kojima je nastala, tako i o tome zašto su je i kako Vladarice modificirale. U sinergiji sa samim snimkama, pjesmarica daje zaista sjajan uvid u aktivističke i umjetničke procese zbora, naglašavajući i specifičnosti koje proizlaze iz geografskog položaja, povijesnog naslijeđa, interesa i međusobne dinamike članica.
Ima tu svega, od prepjevane portugalske revolucionarne pjesme, feminističke verzije jedne od partizanskih himni, preko slavonskog bećarca pretvorenog u, kako ga same nazivaju, lezbijski bećarac, do brojnih skladbi koje odražavaju za Rijeku specifično talijansko naslijeđe. Primjerice, La lega iz vremena bujanja talijanskog feminističkog pokreta ‘70-ih, izvodi se u originalu. No, vjerojatno nijedna pjesma nije u toj mjeri specifična za Rijeku kao Slobodna, nastala obradom pjesme Slobodan da kažem da kultnog riječkog punk benda Pasi. Kako same kažu: “Na kraju dugotrajne potrage za tradicijskim riječkim pjesmama koje bismo mogle izvoditi, ispostavilo se da je tradicijski riječki žanr – punk, a originalni tekst pjesme u potpunosti odražava naše svjetonazore. Trebalo ju je samo malo rodno unaprijediti.”
Prisjećajući se samih početaka zbora, jedna od njegovih članica, Tajana Josimović, podijelila je s nama kako je sve krenulo i što ih je potaknulo na okupljanje: “Ideja za našim riječkim zborom rodila se 2014. godine kad se moja prijateljica Tea Juretić vratila, a ja se preselila u Rijeku. Obje smo dotad u Zagrebu pjevale u Le Zboru. Nedostajalo nam je zborsko pjevanje i druženje, kao i tip zbora u kojem zajednički radimo na pjesmama sa svim slobodama na koje smo bile navikle u Le Zboru. Da bi se to ostvarilo, trebala nam je dirigentica; Tea je predložila Maju Bolić koja je na naše veliko veselje pristala. Pronašle smo par zainteresiranih prijateljica i prijatelja, te u sklopu Prostora Plus započeli s probama bez pritiska.”
Na početku su redovito vježbale, učile tradicijske pjesme iz raznih krajeva, i u lipnju 2015. prvi put javno nastupile kao VINS. Već iduće godine održale su prvi samostalan koncert. Prvu priliku za aktivistički angažman “zgrabile su” 2016. kada su pjesmom podržale prosvjed za kurikularnu reformu Hrvatska može bolje u Rijeci. Otada su prosvjedi postali puno češći, pa su 2017. nastupile na festivalu Gledaj (u)druge istoimene inicijative desetak riječkih udruga, čime su dale podršku njihovom vrijednom i važnom radu u vremenu javnog omalovažavanja. Sljedeće godine pridružile su se prvom riječkom Maršu za 8. Mart, kao i Hodu za slobodu – građanskoj reakciji na pokušaj daljnjeg obespravljivanja žena.
“Tako smo uz njih spontano i postepeno stasale i u lokalni aktivistički zbor. Paralelno smo njegovale početnu ljubav spram tradicijske glazbe i educirale se na mnogim radionicama tradicijskih pjesama, a onda smo intervencijama u tekst ili aranžman počele stvarati vlastitu kombinaciju tradicijskog i aktivističkog repertoara”, objašnjava Josimović.
Na pitanje kako se postaje članicom zbora i je li nužno još nešto osim zajedničkih vrijednosti, ljubavi i talenta za pjevanje, Nataša Czerny odgovara prisjećajući se svojeg priključivanja VINS-u 2017. godine: “Vidjela sam ih na nastupu u okviru inicijative Gledaj (u)druge i odmah sam poželjela biti dio njih. Prijateljica koja je pjevala u zboru potaknula me da im se javim i tako sam došla na prvu probu. Prošla sam audiciju i krenula u vokalnu pustolovinu.” Dodaje kako je, prema njezinom iskustvu, za članstvo u zboru najvažnija strast i motivacija, ali i disciplina te osjećaj za ritam i odgovornost. “Važno je naučiti čuti svoj glas, ali i slušati druge”, kaže Nataša, naglašavajući koliko su ti aspekti ključni za zajednički rad i sklad u zboru.
Ističe da joj članstvo u zboru danas donosi veliku radost i ispunjenje, no prisjeća se i početaka, kad je imala velike borbe sa sramom: “Dođeš među nepoznate, svjesna da nisi baš neki vokal i sad moraš pjevati sama svoj glas, jer jedna od nas stotinu falša, ali se ne zna točno koja. Ha, ha, koja sramota!” Ipak, taj je strah uspjela prevladati i drago joj je što je ostala u zboru, a posebno cijeni osjećaj zajedništva i timskog rada u kojem zajedno osmišljavaju aranžmane i tekstove.
S obzirom na to da ovaj način aktivističkog i umjetničkog djelovanja zahtijeva mnogo uloženog vremena i zajedničkih trenutaka, Nataša objašnjava da se s vremenom razvijaju i čvršće veze među članicama: “Nekad nas je bilo puno više, oko 15 do 20, i nije bilo moguće sa svima ostvariti bliskost. Danas nas je osam do devet aktivnih članica i prisnost je puno veća, a osjećaj zajedništva snažniji.” Dodaje da na probe svaka od njih donosi ne samo svoj glas, nego i raspoloženje, brige, radosti i životne situacije, što sve zajedno postaje dio zvuka koji stvaraju. “Kao jedna mala obitelj: dijelimo smijeh, ljutnju, umor, tremu… U tome je ljepota – nismo samo glasovi koji pjevaju zajedno, nego i žene koje stoje jedna uz drugu.”
Na tom tragu, Tajana se prisjeća njihovih neformalnih druženja uz pjesmu, ali i onih trenutaka kada na probe dolaze umorne, iscrpljene i bezvoljne, a odlaze nasmijane, vedre i ispunjene. Posebnu čar donose nastupi na Noćnom maršu za 8. mart i, kako sama kaže, “oduševljenje kad promijenimo tekstove pjesama tako da budu točno onakve kakve bi ih mi htjele pjevati – feminističke i slobodarske po našoj mjeri.”
Na pitanje što bi poručila onima koji osjećaju da u društvu postoji mnogo gorućih problema, ali se osjećaju kao pasivni promatrači, Tajana odgovara da je svjesna koliko je teško pronaći smislen način borbe protiv duboko ukorijenjenih nepravdi u ekonomskim, političkim i društvenim strukturama koje nas okružuju. Za nju je zborsko pjevanje jedan od najljepših načina borbe koje je pronašla u životu:
“Zbor je prije svega zajednica – u njemu nisam sama, ta borba nije samo moja, kao što ni poruka koju pjevamo nije glas jednog pojedinca koji želi biti glasniji od samoga sebe. Zbor je i drugarstvo, a pjevanje način povezivanja, upoznavanja i zajedničke ljubavi. U takvom zajedništvu možemo se međusobno podržavati, a onda biti dio šire zajednice i podržavati važne inicijative.”
Ističe da je za nju velika motivacija bila spoznaja kako ljubav prema pjevanju može postati i oblik društvenog aktivizma. “Ljubav i zajedništvo i smislenost – nađeš nešto što voliš i želiš raditi u životu, nađeš ljude koji u tome uživaju, i kad se ukaže prilika da kroz to izrazite ono što vam je važno – to i napravite.”
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
