Blic Paralelno sa sve većim izlaganjem suvremenog društva medijskim sadržajima te oslanjanjem na medije i medijske poruke u svakodnevnom životu, raste i potreba za razvijanjem znanja i vještina koja nam omogućuju da svoje iskustvo stavimo u odnos s drugima, razmjenjujemo informacije o kojima kritički razmišljamo te da sudjelujemo u društvu kao svjesni i informirani građani. Kroz 20. stoljeće razvijane su različite obrazovne strategije okupljene pod kišobranskim terminom medijskog obrazovanja, kao interdisciplinarnog i međupredmetnog nastavnog sadržaja, koje u svojoj interdisciplinarnosti nadilazi tradicionalnu predmetnu podjelu u školskoj nastavi. Vjerojatno nije potrebno naširoko obrazlagati zašto se medijska pismenost smatra pismenosti 21. stojeća? Prošireno poimanje “pismenosti” podrazumijeva razinu osviještenosti korisnika medija za korištenje medija, interakciju i razumijevanje poruke.
Kratka je povijest medijskog obrazovanja
Potreba za podizanjem standarda kvalitete medijskog sadržaja, kao i njenog prepoznavanja, pojavila se još u razdoblju između dva svjetska rata. Taj tempo diktira rastuća moć filmskog medija i svijest o vizualnom jeziku koji ovaj medij koristi. U Engleskoj i Francuskoj osnivaju se prvi filmski klubovi, a pokret se širi na obrazovne i ostale institucije kroz koje se promiče razvijanje kreativne, umjetničke i kritičke upotrebe filmskog medija. Pokret se širi od filma prema cijelom spektru medija 20. stoljeća (tiskovine, radio, televizija, video, reklame, internet). Primjerice, Britanski filmski institut (BFI) osnovan je još 1933. godine te i danas slovi kao jedna od najvažnijih organizacija koja se bavi različitim aspektima medijskog obrazovanja, osobito osposobljavanjem nastavnika. Osobito su važne aktivnosti Instituta u području filmskog obrazovanja pri čemu je od početka djelovanja Instituta velika važnost stavljena na rani susret djece i mladih s filmskom analizom.
Nadalje, u sedamdesetim godinama 20. stoljeća raširena su istraživanja o utjecaju medija na ponašanje djece, osobito o kontekstu prikaza nasilja kao herojskog i opravdanog. Smatra se da je koncept medijske pismenosti definiran u Sjedinjenim Američkim Državama početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Tadašnja je praksa sumirala pedagoške modele, oslanjajući se na diskusiju s učenicima kroz koju se razvija učenikovo razumijevanje različitih sadržaja nakon gledanja, slušanja i čitanja. Kroz aktivni proces učenici jačaju razumijevanje sadržaja, ali i svijest o potencijalu teksta za manipulacije značenjem (primjerice, kroz reklame ili tumačenje različitih znanstvenih istraživanja) te svijest o tome kako poruka oblikuje način na koji gledamo na svijet. Američki sociolog obrazovanja Michael Apple (Official Knowledge. Democratic Education in a Conservative Age, 1993) istaknuo je za ovu problematiku znakovit primjer iz SAD-a sedamdesetih godina. Tih je godina privatna tvrtka Whittle ugovarala sa školama prikazivanje “informativnog” kanala Channel One koji se uključio u zahuktavanje krize javnog obrazovanja. Tvrtka je opremila škole ekranima na kojima su između ostalih informativnih sadržaja prikazivane reklame i “vijesti” o slabom poznavanju opće kulture učenika u državnim školama. Apple cilj cjelokupne reklamne strategije vidi kao isticanje kvalitete privatnog obrazovanja, a sam primjer koristi kako bi potvrdio složenu isprepletenost ekonomije, medija i obrazovnih politika.
Danas pod kišobranom medijskog obrazovanja podrazumijevamo obrazovne strategije usmjerene izgradnji kompetencija za razumijevanje medijskih sadržaja, njihovo kritičko vrednovanje, ali i praktične kompetencije za stvaranje medijskih sadržaja. U ovim se obrazovnim nastojanjima i danas isprepliću dva paralelna procesa: onaj koji se odnosi na prepoznavanje štetnih sadržaja i onaj koji potiče učenike na izlaganje medijskim sadržajima, kroz osnažavajuće i zaštitne strategije.
Medijska kultura u hrvatskim školama
U hrvatskim osnovnim školama je medijsko obrazovanje tradicionalno uvršteno u nastavu medijske kulture u sklopu satova hrvatskog jezika. Baš poput likovne ili glazbene kulture, medijska kultura kao zajednički nazivnik ovih obrazovnih strategija u digitalno doba postaje već pomalo zastarjeli koncept. U tradicionalnim se nastavnim sadržajima koji pokrivaju područje umjetnosti i medija nazire zbrka oko definiranja i poimanja ovih područja koja u okolnostima ubrzanih društvenih i tehnoloških promjena razvijaju svoje nove suvremene forme i nove definicije.. Kako predavati o važnosti i ulozi “tiskanih medija” današnjim generacijama? Što s filmom kao medijem koji u sebi integrira sve tipove umjetnosti?
Slabošću obrazovnog sustava ponekad smatramo to da praksa provedbe medijskog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama ponajviše ovisi o učiteljima i njihovim kompetencijama da zadatke i primjere uvrste u postojeće materijale. To je ujedno i potvrda velike odgovornosti koju podrazumijeva zvanje nastavnika. Upravo je taj prostor slobode ono oko čega se najviše raspredaju brige učitelja i profesora – da obrade sadržaje zadane nastavnim planom, u nastavu uvedu suvremene primjere i zadatke, a sve to u korelaciji s ograničenim brojem sati i raspršenim interesom učenika. Ako na jednoj osi stoje ograničenja zacrtana nastavnim planom i kurikulumom, na drugoj osi može biti sloboda za razvijanje kreativnih strategija u pristupu nastavnom sadržaju, a koje će taj sadržaj onda učenicima učiniti bliskim.
Medijska kultura, jedna od onih tema s kraja čitanke, na osnovnoškolskim satovima hrvatskog jezika se kroz školsku godinu obrađuje u navratima, između tema koje se odnose na književnost ili jezik. Uzmimo aktualne čitanke u izdanju Školske knjige (autorice Anite Šojat) i Profila (autori J. Levak, I. Močibob, J. Sandalić, I. Skopljak Barić). Pod nastavnim jedinicama koje se odnose na medijsku kulturu čitanke predlažu teme stripa, filma, interneta, medija, tiska.
Osnovnoškolske čitanke kroz nastavne jedinice medijske kulture obrađuju teme bliske medijskoj pismenosti, a ovdje se ponajviše ulaže u razumijevanje pojma medija i medijskih vrsta. No, ove se teme čine suviše površno obrađenima. Tekstovi površno dotiču nasumične informacije iz povijesti i prirode pojedinih medija. Čitanka Školske knjige zadržava se na povijesti tehnologije tiska, stavljajući važnost na ulogu današnjih tiskanih medija u prijenosu informacija. Učenici se upoznaju s novinskim vrstama i primjerima dnevnih novina u Hrvatskoj, a u kontekstu suvremenih tehnologija osobito je “uzbudljiva” činjenica da su tiskani mediji (novine, plakati, knjige) ovdje definirani kao svi oni mediji koji se “umnažaju tiskarskim strojem”. Učenicima se sugerira da knjiga kao medij ima kulturnu važnost jer je u knjizi pohranjeno cjelokupno umno stvaralaštvo naroda. Knjiga je s jedne strane povezana sa znanjem, ali i zabavom.
Kada u šestom razredu na red dolazi tema interneta, čitanke Anite Šojat oslanjaju se na povijest interneta i osnovne termine, dok se za samostalnu obradu preporučuje analiza pozitivnih i negativnih utjecaja interneta u svakodnevnom životu. Osim toga, osnovnoškolske čitanke ističu važnost upotrebe internetskih alata u obrazovanju, primjerice internetskih stranica jezičnog savjetnika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Sami nastavnici upozoravaju na važnost upotrebe internetskih alata u nastavi s obzirom na iskustva rada s generacijama koje se u ranoj dobi prvo susreću s društvenim mrežama, a tek onda s ostalim praktičnim primjenama interneta. Uostalom, internet je današnjim generacijama dostupan i preko mobitela, tijekom izvođenja nastave, što potpuno utječe na koncentraciju učenika. Korištenje interneta u svrhu istraživanja i vlastitih interesa također se treba razvijati, tvrde nastavnici.
Prema filmskom obrazovanju
Dok izdanja Školske knjige u sklopu nastavne jedinice medijskog obrazovanja u osnovnim školama predlažu uvođenje mjesečnih projekata kao što je snimanje jednominutnog filma, izrada školskih novina, radio emisije i vođenja filmskog dnevnika, Profilove čitanke intrigiraju suvremenom obradom teorije u području medijske kulture i filma. Primjerice, filmskim temama svoj su doprinos u Profilovim čitankama dali predstavnici domaće filmske struke, među kojima su i “mladi” autori (Igor Bezinović i Hana Jušić). Ovaj pristup je zanimljiv jer današnje generacije učenika upoznaje s mladim autorima i filmskim stručnjacima čije im stvaralaštvo zasigurno može biti blisko i zanimljivo, dok je većini javnosti zapravo i dalje potpuno nepoznato.
Ono što dobro ilustrira nastavu medijske kulture u školama su i filmski primjeri koje ove čitanke predlažu za gledanje osnovnoškolcima: od domaćeg kanona, kao što je Breza Ante Babaje ili Tko pjeva zlo ne misli, do Ben Hura, Forresta Gumpa i Carskog putovanja. Naravno, izbor primjera koji će učenici obrađivati unutar nastave ne ovisi samo o afinitetu nastavnika, nego i o opremljenosti škola. U sklopu osnovnoškolske nastave neke škole imaju priliku raditi s kratkometražnim ostvarenjima Petra Krelje i Kreše Golika ili pak kanonskim ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma, a s ciljem upoznavanja i razumijevanja osnovnih definicija filmskog izražavanja. Iskustvo brojnih generacija ipak govori u prilog tome da je korištenje ovih važnih naslova iz povijesti domaćeg filma zaista rijedak primjer dobre prakse. O različitim autorskim pristupima u području dokumentarnog filma Profilov udžbenik, po izboru redatelja Igora Bezinovića, navodi ostvarenja Od 3 do 22 Kreše Golika (1966.), Druge Zorana Tadića (1972.), ali i novije naslove kao što je Plac Ane Hušman (2006.), Dubrovnik! Josipa Viskovića (2009.) ili Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi Đure Gavrana (2011.).
U višim razredima osnovne škole Šojat predlaže i gledanje popularnih suvremenih klasika. Primjerice, uz dokumentarni film Carsko putovanje Luca Jacqueta moguće je obraditi pojmove sinopsisa i filmskih izražajnih sredstva kao što su filmski planovi i kutovi snimanja. Za filmove koji se svojim temama mogu približiti iskustvu današnjih školaraca, Šojat daje primjer Billy Eliota Stephena Daldryja (sedmi razred osnovne škole), Ledenog doba Ch. Wedgea i C. Saldanha (peti razred osnovne škole), Forresta Gumpa Roberta Zemeckisa (šesti razred osnovne škole). Da osim kanonskih djela u nastavi medijske kulture praktično mogu poslužiti i mnoga recentna filmska ostvarenja, pokušavaju osvijestiti i brojni stručnjaci u području medijske kulture koji ovakve pokušaje prezentiraju na novim filmskim festivalima namijenjenim djeci te kroz brojne primjere metodičke analize filmova na stručnim skupovima za nastavnike. U tom smislu prijedlozi u aktualnim čitankama mogu se čak smatrati i ograničavajućim, ako dovoljno ograničavajući faktor, s obzirom na uvjete u školama, nije sam pokušaj da se osigura prikazivanje nekog filma u sklopu nastave.
Primjerice, početkom 2017. godine u Zagrebu je održan 2. Međunarodni filmski festival za djecu KinoKino. Osim promocije profesionalnog filma namijenjenog djeci osnovnoškolskog uzrasta, stvaranja novih generacija kinopublike, festival ima za cilj osvijestiti djeci i mladima ideju odlaska u gradska i lokalna kina kao mjesta kulturne i društvene razmjene. Ove je godine u sklopu festivala održana i radionica Od kina do učionice koja je nastavnicima prenijela metodičke alate za organiziranje tematskog školskog sata unutar satnice medijske kulture, s posebnim fokusom na suvremene hrvatske kratkometražne naslove (kao što su igrani film Kokoška Une Gunjak ili eksperimentalni Plac Ane Hušman). U sredini izmaknutoj od glavnog grada, ove godine je svoje šesto izdanje imao i zabočki Kiki Film Festival, s programom igranih, dokumentarnih, animiranih i eksperimentalnih filmova podijeljenom prema uzrastu publike (predškolska i školska dob). Na ovogodišnje izdanje Kiki film festivala oslonio se i stručni skup za učitelje Pismenosti 21. stoljeća – medijska i filmska pismenost. O edukacijskom potencijalu festivala već je bilo riječi na stranicama Kulturpunkta. Ove primjere svakako treba povezati s nastojanjima i podršci HAVC-a u području razvoja filmske pismenosti i promicanja filmskog obrazovanja od strane Hrvatskog filmskog saveza.
Dok se u osnovnim školama film pojavljuje u sklopu medijske kulture unutar hrvatskog jezika, u srednjim školama je ponešto drugačija situacija. S obzirom na veoma opširan program književnosti, za filmsku umjetnost u nastavi hrvatskog jezika ne preostaje mjesta i vremena. Zato u pojedinim srednjim školama i postoje posebne izvannastavne aktivnosti usredotočene na praktičnu stranu medijske umjetnosti ili na spoj teorijske i praktične nastave iz filmske umjetnosti. Takav je slučaj u zagrebačkoj XIII. Gimnaziji, kod prepoznatog izvannastavnog programa profesorice hrvatskog jezika Ane Đordić. Nastava filmske umjetnosti ovdje podrazumijeva upoznavanje učenika s filmskim osnovama, filmskom analizom te procesom nastanka filma. Važnost filmskog obrazovanja i izučavanja filma unutar medijske kulture je višestruka, sukladno njegovoj velikoj društvenoj ulozi u suvremenom društvu. Analizirati film znači misliti o njegovim vrijednostima, a obrazovanje u području vizualne kulture danas se čini neizostavnim. Osim toga, film integrira i ostale tipove umjetnosti pa stoga postoji i prijepori o tome da se nastava filmske umjetnosti integrira s predmetima posvećenim povijesti umjetnosti.
To otvara pitanje i mogućnost dodatnog predmeta u srednjim školama koji bi uključivao medijsku kulturu i audiovizualnu umjetnost, što većina pedagoga u praksi procjenjuje neizvedivim s obzirom na ukupnu količinu ostalog gradiva koje nalaže kurikulum. Nastojanja Hrvatskog filmskog saveza u prethodnim godinama idu u smjeru uvođenja izbornog predmeta iz filmske umjetnosti u srednje škole, oko čega se organiziraju posebne edukacije iz metodike predavanja filmske umjetnosti za nastavnike te programi eksperimentalne nastave iz filmske umjetnosti za srednjoškolce pri Školi medijske kulture dr. Ante Peterlić.
Budućnost medijske kulture
U prijedlogu novog kurikuluma medijska kultura zauzima važno mjesto. Ovi su sadržaji zastupljeni u ukupnom gradivu u većoj mjeri nego dosad te čine velik dio ukupnog gradiva u nastavi hrvatskog jezika, osobito u osnovnim školama. S jedne strane predlaže se jačanje filmskog obrazovanja u nastavi srednjih škola gdje su književnost, likovna i glazbena umjetnost dosad bile puno zastupljenije od ostalih umjetnosti. Osim toga, preostaje i potreba za jačanjem segmenta koji se odnosi na medijsku pismenost te podrazumijeva jačanje vještina za kritičko razumijevanje medija. Naime, segment medijske pismenosti u srednjim školama se u zgusnutoj nastavi hrvatskog jezika dosad realizirao ovisno o inicijativi i upoznatosti nastavnika o mogućnosti povezivanja predmetnih tema iz hrvatskog jezika, književnosti i jezičnog izražavanja s razvojem vještina komunikacije i temama pozitivnih i negativnih utjecaja medija, sigurnosti na internetu i slično.
U ožujku 2017. godine Europski audiovizualni opservatorij objavio je izvješće pod nazivom Mapiranje praksi i aktivnosti medijske pismenost u Europskoj uniji. Studiju je financirala Europska komisija, a ona navodi primjere 145 projekata. U dijelu koji se odnosi na hrvatske prakse, za što je podatke prikupljao dr. sc. Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, navodi se duga tradicija rada na medijskoj pismenosti. Velik značaj pridaje se projektima filmske pismenosti koje je predvodio Hrvatski filmski savez. No, unatoč tome što raste broj projekata “usmjerenih na kritičke aspekte medijske pismenosti”, izvješće navodi i nedostatak “strateškog i sustavnog pristupa ovoj temi te minimalnu koordinaciju između glavnih dionika”, to jest koordinaciju obrazovnih institucija i organizacija civilnog društva koje kroz različite pristupe i vrijedne programe promiču uvođenje ovih tema u nastavne sadržaje.
ObjavljenoObjavljeno
