Tema Piše: Matko Vlahović
Krajem ožujka u zagrebačkoj Močvari, u sklopu programa Močvarne akademije, održana je tribina Fluorescentni adolescenti: teen filmovi i serije kroz godine. Osim analize kulturološkog značaja teen pop kulture, barem njenog ekraniziranog dijela, sudionice tribine, esejistica i urednica portala Krilo Lana Pukanić te novinarka Anja Cerar, ponudile su kratak historijski presjek žanra i načina na koji se kroz godine mijenjao – pogotovo s naglaskom na recentnu inkluziju klasno neprivilegiranih i ne-cis perspektiva. Osim spomenutih autorica, živoj atmosferi u Močvarnoj galeriji znatno su doprinijeli mladi sudionici iz publike, uglavnom učenici Klasične gimnazije i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, čiji su predstavnici nakon same tribine održali i debatu na temu Donose li serije i filmovi za tinejdžere koji prikazuju autodestruktivno ponašanje više štete ili koristi.
No prije kratkog osvrta na načine na koje mladi doživljavaju vlastiti odnos prema njima namijenjenim pop-kulturnim proizvodima, bit će korisno razmotriti historijske procese koji su uopće doveli do toga da govorimo o teen kulturi kao zasebnom segmentu popularne kulture. Primjerice, sam koncept teen serija i filmova je žanrovski poprilično prepoznatljiv: obično pratimo mlade likove u ranijoj ili kasnijoj fazi adolescencije, uglavnom u socijalnoj geografiji američke srednje škole, koji se suočavaju sa svime onime što muči mlade osobe – održavanjem društvenih i prijateljskih veza, propitivanjem raznih vrsta identiteta, seksom, ovisnošću, zaljubljivanjem, gorko-slatkim dramama prvih romantičnih odnosa itd. Međutim, ta samorazumljivost onoga što shvaćamo kao reprezentaciju mladenačke kulture nije nešto što bi trebalo uzimati zdravo za gotovo. Mladenačka ili teen kultura nije nastala spontanim prirodnim tokom, već je prije svega rezultat, ili neintendirana posljedica, kompleksnih političkih i socioekonomskih procesa. A upravo zato što je riječ o nenamjernoj posljedici strukturnih uzroka, teen kultura se pojavljuje kao prostor identitetske slobode čiji utjecaj nerijetko premašuje okvire publike kojoj su namijenjeni.
Povjesničarka Paula Fass u članku The End of Adolescence ističe kako ideja adolescencije kao posebne životne faze svoje historijske korijene vuče iz dramatične promjene društvenog odnosa prema djeci koja je nastupila u drugoj polovici 19. stoljeća. U prvom valu industrijalizacije, urbanizacije i pratećih sistemskih promjena u socijalnim odnosima, djeca iz radničkih obitelji predstavljala su izvor jeftin(ije)e radne snage – što su, ne treba zaboraviti, nerijetko i u suvremenom kapitalizmu. Tako primjerice i sam Marxov Kapital obiluje detaljnim statističkim i iskustvenim izvještajima o industrijskoj eksploataciji dječjeg rada, a posebno u granama poput tekstilne industrije, u kojoj su fizičke karakteristike djece, poput sićušnih i agilnih prstiju, predstavljale komparativnu prednost. Moralna reakcija srednje klase na takvu sveopću bijedu koju je svirepo izrabljivanje podrazumijevalo bila je instrumentalna u nastanku i društvenom razvoju koncepta djetinjstva kao životnog perioda oslobođenog od teškog rada i umjesto toga posvećenog igri i obrazovanju. Prema tome, nevinost djetinjstva je u historijskim razmjerima relativno nova ideja u koju se uložilo mnogo truda kako bi ju se zaštitilo.
Nedugo zatim, to jest, početkom 20. stoljeća, uznapredovala kompleksnost društva i pojava načina proizvodnje koji se više nisu oslanjali isključivo na repetitivni manulani rad stvorile su potrebu za obrazovanijom radnom snagom. Time se otvorio prostor za prijelaznu životnu fazu između djetinjstva i odraslosti – tzv. adolescenciju. Dotadašnji oblici općeg obrazovanja, uglavnom usmjereni na prijenos humanističkog znanja, bili su gotovo isključivo dostupni bogatim i aristokratskim društvenim slojevima, dok su se praktične vještine prenosile kroz sustav naučništva ili šegrtovanja. Kako su potrebe kapitala daleko premašivale relativno sporu reprodukciju znanja unutar takvih okvira, stvoreni su pogodni uvjeti za izgradnju sistema javnog školstva. Kako je slučaj htio, a uglavnom zbog niza strukturnih razloga, Sjedinjene Države su među prvima formirale dostupan (ali ne svima) sustav srednjoškolskog obrazovanja (engl. high school). Tako je, u izuzetno kratkim crtama, nastala neizbježna i uvijek fascinirajuća kulisa teen filmova i serija.
Kako u spomenutom članku Paula Fass naglašava, “srednje škole okupljale su mlade ljude u adolescentski svijet koji je pomogao da se zamagli odakle dolaze i naglašava tko su kao dobna skupina, sve poznatija kao tinejdžeri. Adolescencija je našla svoj dom u srednjim školama u SAD-u. I dok je produljeno školovanje povećavalo njihovu ovisnost na dulje vrijeme, mladi su također ovdje stvarali svoju vlastitu novu kulturu. I dok se njezin sadržaj – stilovi odijevanja, navike u slobodno vrijeme i jezik – s vremenom mijenjao, zajednička kultura tinejdžera pružala je osnovni vokabular koji su mladi ljudi posvuda mogli prepoznati i identificirati”.
Dakle, u američkoj je srednjoj školi, po vjerojatno prvi put u povijesti, ogroman broj mladih ljudi dobio prostor, vrijeme i slobodu za svakodnevno druženje s vršnjacima. Ili drugim riječima, adolescencija je stvorena zahvaljujući institucionalnoj podršci. Iako je primaran i eksplicitan cilj takve vrste odgađanja izlaska u svijet odraslih bilo stvaranje radne snage s određenom razinom kompetencija, ali i obrazovanog građanstva koje poznaje osnove matematike, jezika i znanosti dovoljno dobro da bi moglo sudjelovati u reprodukciji demokracije, ubrzo se pokazalo kako su društvene posljedice daleko premašivale okvire pukog porasta ekonomske produktivnosti. Primjerice, spomenuti vremenski intenzitet nužan za takvu vrstu obrazovanja omogućio je mladima prostor autonomije oslobođen utjecaja i kontrole odraslih – koliko god ga se naknadno pokušalo nadzirati i kontrolirati – a njihovi novouspostavljeni društveni odnosi ubrzo su se prelili izvan granica školskih dvorišta.
Dok su društvene i ekonomske prednosti obrazovane populacije relativno samorazumljive, efekti javnog školskog sustava nisu bili ništa manje radikalni u kulturnoj sferi. Kako je u članku We are all teenagers now istaknuo politolog Paul Howe, “najvidljivija je bila pojava oštro definirane kulture mladih ukorijenjene u zajedničkim interesima i strastima koje su slobodno cvjetale u adolescentskom društvu. Mladi su ljudi hrlili u kina kao ni jedna druga demografska kohorta, njihov entuzijazam za filmskim platnom i njegovim slavnim ikonama pomogli su da se Hollywood pozicionira na čelo popularne kulture. Uhvatili su se za nove glazbene stilove – jazz u 1920-ima, swing u 1930-ima – i prihvatili ih kao svoje; gutali su nove književne senzacije vremena, stripove; te su usvojili uobičajene načine odijevanja i osobnog stila kao ambleme mladenačke mode. U tim trendovima bio je utjelovljen pojačan naglasak na zabavi i neozbiljnoj strani života koji će kako je vrijeme odmicalo polako resetirati društvene standarde”.
Ukratko, jednom kada su se našli okupljeni na istom prostoru i vremenu, utjecaj tinejdžera na kulturnu produkciju bio je i ostao nezaustavljiv. Iako ih se učestalo percipira tek kao pasivnu publiku, tinejdžeri su imali izuzetan utjecaj na načine konzumiranja kulturnog sadržaja. Količina pozornosti i fasciniranosti koju svakodnevno posvećujemo osobnom stilu, slavnim osobama ili stripovskim filmovima samo potvrđuje ukotvljenost tog utjecaja u društvu. Tako reći, kad bi društvo zamislili kao srednju školu, tinejdžeri su u svakom pogledu cool kids koji definiraju ono što je popularna kultura, dok mi ostali tek pokušavamo uhvatiti korak.
No paralelno s razvojem adolescencije te s njome isprepletene autonomije, rasla je i učestalost takozvanih moralnih panika. Autonomija adolescenata, dokolica, razvoj liberalnih stavova spram seksualnosti, konzumacija cigareta, alkohola i raznih droga sve su više zabrinjavali roditelje i društvene dušobrižnike, kao i razne konzervativne političke aktere. O alarmantnom se pak izvještavanju medija o raznim “opasnim” trendovima koji se navodno šire među mladima gotovo može pričati kao posebnom žanru vijesti. U tom košmaru moralne reakcije na adolescenciju, upravo se popularna kultura pojavljivala kao dežurni krivac za percipirana “devijantna” ponašanja. Na meti su se našle video igre, hip hop glazba, društvene mreže, filmovi itd. Možda najrecentniji takav primjer jest fenomen Euforije.
U seriji portretirani drogiranje, seks, nasilje, gola tijela, kvir identiteti, ovisnosti itd., pobrinuli su se za popriličnu dozu moraliziranja – pogotovo zbog toga što Euforija spomenutim temama ne pristupa pokroviteljski i osuđujući već sa značajnom dozom empatije, o čemu je nedavno za Kulturpunkt opširnije pisala Barbara Gregov. Podaci o gledanosti daju naslutiti kako uspjehu Euforije takve reakcije nisu naškodile, upravo suprotvno. Međutim, moralne panike nisu bez efekta, već mogu transformirati način na koji se neki sadržaj konzumira. Primjerice, serija koja problematici mladenačkog života nastoji pristupiti s empatijom odjednom postaje tek nešto transgresivno i potencijalno opasno.
U ovom trenutku se vraćamo na debatu učenika u Močvari s početka teksta. Tema debate, kako je spomenuto, doticala se načina na koje reprezentacije “devijantnih” ponašanja u pop kulturi utječu na autodestruktivno ponašanje u stvarnom svijetu. Pomalo neočekivano, daleko veći broj prisutnih mladih se zapravo složio s tezom da prikazivanje ponašanja poput ovisnosti u serijama i filmovima uzrokuje autodestruktivnost. Tinejdžeri su za njih povodljiva rizična skupina pa stoga smatraju da postoji opasnost od ponavljanja i kopiranja viđenih ponašanja. Iako je riječ o anegdotalnom primjeru iz kojeg ne bi trebalo povlačiti zaključke o općem stavu, prebacivanje uzroka autodestruktivnosti i mentalnog zdravlja na pop-kulturu odražava manjkavosti načina na koji se tim temama pristupa na društvenoj razini. Jednostavnije je raspravljati o moralnim implikacijama teen serija, negoli se suočiti s nedostatkom institucionalne brige za mlade.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
